Kolika je pod Mostarom
Cernica,
još je veća Efičina
avlija.
S kraja na kraj
đul-beharom procvala,
a na sr'jedi senabija
jabuka. 9/10. septembar 1993.
A pod njome od sedefa
šćemlija;
Tude sjedi hadži-Jusuf
Efica,
na krilu mu Kovagina
Fatica!
Druga
noć u Jablanici, druga fešta. Za mene je druga razlika u odnosu na sinoć što
smo sad ipak sjedili u Mufovoj sobi. Prva je, naravno, što sam puno
raspoloženiji za odsjesti.
Nije
nas bilo ni blizu kao onda, pa prihvatih kako se radi o najodabranijem društvu.
Neke sam vidio sinoć, ali je pravo predstavljanje tek uslijedilo.
Zapravo
su počeli od tog jednog što je izostao i sinoć i večeras, a u prvi plan je
izbilo da to nije neuobičajeno, da je prečesto počeo da se „gubi“, izostaje s
najvažnijih sjedeljki. I pored dosta riječi hvale, pošto je predstavljen kao
jedan od dvojice „polubraće po ugovoru“, to je presudilo da priča o Fadilu
Makašu bude svedena na to da nikada neće postati pravi brat!
Drugi
polubrat je tu. Fudo Arapović je lik koji me je još sinoć zbunjivao. Tek par
godina stariji od mene, uočljivo vrjedniji, a u svojstvu izbjeglice!? U
sinoćnjem predstavljanju sam upamtio da dolazi sa sjevera, negdje između Odžaka
i Modriče, činilo mi se kako ni on sam nije potpuno opredijeljen.
To
je potvrdilo otvorenost Jablanice, iako je njemu trebala biti samo usputna
stanica. Podosta ih je još ovuda išlo da se domognu Hrvatske, ali je on jedan
od rjeđih koji je izabrao najnezgodnije vrijeme. Kada se nije moglo proći, ali
ni nazad vratiti.
Opet
se prisjetih sebe i Visokog, s razlikom da sam ja intenzivno težio povratku, a
nisam ni bio došao s namjerom da kuda bježim. Fudo je, ipak, objeručke
prihvatio život koji mu je nepoznati grad ponudio, za razliku od mene koji sam
tamo odbio vrlo blisku rodbinu...
Da
o Fudi ne steknem skroz loše mišljenje navela me je priča o tome kako je on
početkom rata bio vrlo aktivan u rodnom gradu. Navodno mu je zasmetalo što je
sve stavljano na pleća samo najhrabrijih, dok je bilo previše onih što nisu ni
pomišljali vidjeti liniju. A ti rjeđi, hrabriji, brzo su ginuli.
Pomenuo
je jednog svog ahbaba, Fikreta Brka Beganovića. S pogibijom tog svog prijatelja
poklapa se i Fudina odluka da sve napusti. A mostovi na Savi su mahom već bili
porušeni...
Zanimalo
me je kako to Fudo ovdje izbjegava mobilizaciji, s obzirom da mi je već rečeno
da racije nisu rijetka pojava. Za razliku od ostalih koji imaju neku drugu
vrstu pokrića, Fudo se opredijelio za dokazivanjem neuračunljivosti.
Unaprijed
sam imao zavrijeđeno njegovo povjerenje, pa lako otkriva kako je sve samo
foluška. A na moje insistiranje da saznam i na koji to način izvodi, najprije
kazuje kako mu je trebalo prilično vježbe, ali su presudni prirodni talenat za
glumu, te posebno i priličan procenat stvarnog „ludila“ koji posjeduje.
Sve
je potkrijepio kratkom demonstracijom, a potom ispričao zanimljiv događaj s
jednim ovdašnjim ljekarom psihijatrom, za koje reče da su i sami pomalo ludi.
-
Pita on mene tako, pošto sam mu ja malo
palamudio, pričajući o svemu što sam na ratištima proš'o, kako osjećam krize o
kojima pričam. Velim, neko sam vrijeme miran, a onda mi dođe želja da pobijem
sve svoje jarane...
Ovdje
je zastao, ponovo demonstrirajući dio svojih „umijeća“, pokazujući da je i
bolji glumac nego što za sebe reče.
Mlatarao je rukama, škrgutao zubima, pjenio ustima, pri čemu je jasno
istakao izraženo grubo, pravo muško lice, s oličjem baš tako, malo poremećenog
čovjeka. U sve se savršeno uklopila i činjenica da je bio skoro nevjerovatno
isproćelavljen za svoje godine, te je potpuno odavao lik čovjeka sposobnog da i
učini to o čemu je pričao.
-
On miran. Ćuti. Gleda me... Ja i dalje nešto
mlatim, glavinjam. Kad on, unese se sad on meni u facu, pa se onda mirno
povrati. Izvadi iz ladice nekakav pištolj, pa mi ga pruži. I veli „Evo ti, pa
ubij dvojicu-trojicu, za primjer!?“ Budala! Zbuni me, i skonta na meni da
foliram. Napisa on da mi nije ništa, odmah me bijahoše ščepali... Bio sam ja
gore na Pisviru dva dana, u ovoj „Četrdeset četvrtoj“. Srećom, gore pametni
ljudi, skontaše da sam stvarno lud, pa me se riješiše.
Ovdje
je Fudo prekinuo, jer se ostali počeše smijati onim poznatim, smijehom
odobravanja. Iako prezirem poltronizam, pridružih se.
Na
kraju podrška ovakvom Fudinom ponašanju dođe u riječima da, za razliku od
Fadila, on ima realne šanse da jednog dana postane puni brat.
Ne
znam koliko se s moga lica dalo pročitati, ja sam se sad već našao u dilemi da
li više željeti da jednog dana i sam postanem peti, šesti, ili sedmi brat. A s obzirom
da se ne mislim dugo zadržavati, možda je i najbolje da ostanem ono što jesam,
samo - Mufin brat!
***
Od
Mufova ovdašnja tri brata po ugovoru, Ramiz Rokša je stalno tu negdje, pa
smatrah kako sam ga već prilično i upoznao. Sem toga, za njegovu priču vezanu
za nenošenje uniforme nisam morao ni pitati.
Njegovih
blizu sto pedeset kilograma bez obzira na sveprisutnu glad, bez problema su ga
držali daleko od rovova. Iskorišten je za ono za šta je sposoban. Za razliku od
Buzda, koji mu je jedino sličan kilogramima, odlikuje ga poštenje. Na čelu ovog
kampa je od njegovog osnivanja, a Mufo mu se pridružio kada je broj izbjeglica
narastao do potrebe uvođenja i mjesta zamjenika.
A
dolasku Mufa baš na to mjesto kumovala su preostala dva brata.
Ramiz
Salihović je više mlad, nego čovjek srednjih godina. Nema problema ni s
kilažom, niti nečim drugim što bi ga sprječavalo da nosi pušku, ali mu je prijeratno
volontiranje pri Crvenom krstu, odnosno tako stečeno iskustvo, poslužilo da
bude postavljen na čelo Danskog komiteta za izbjeglice, ili kako se već tačno
zove, organizacije koja je prihvatila brinuti o kompletnoj humanitarnoj pomoći
na ovom prostoru. Također ga odlikuje veliko poštenje, pa se nije libio
smijeniti one koji su na brigu o izbjeglicama gledali lopovskijim očima, među
kojima je i Buzdo...
Njega
je najlakše opisati kao desnu ruku jednog od najcjenjenijih ljudi u Jablanici,
čovjeka koji je na čelu Crvenog krsta, kao i Civilne zaštite, Nedžada Mušića.
Ono
što sam odmah morao saznati jesto to da njih dvojicu sada jednako cijene i same
izbjeglice. Rat je, pa neko vrijeme na snazi bi težnja da što manje muškaraca
bude oko civilnih organa.
To
neko vrijeme je sve ingirencije po pitanju izbjeglica bila preuzela, do tada u
Jablanici poznata kao profesorica Mima, žena o kojoj se nadalje priča uz
obavezno isticanje atributa bahata. Ta bahatost je odmah ispoljena njenom
naredbom, zabranom prihvata novih izbjeglica. Smijenila je Jablanica, jer
Jablanica nije bila voljna nikome zatvoriti vrata. Danas bi položaj izbjeglica
bio još gori, a ovako osta da sve bi prekasno za jednog čovjeka.
Hamdija
Dvizić, srčani bolesnik iz Mostara, bio je u tranzitu iz Zenice, gdje se
liječio, prema rodnom, i blokiranom Mostaru. Smrzao se u razbijenom kiosku jer
mu je bahata Mima zatvorila vrata Jablanice.
Mima
je smijenjena, Jablanica je ponovo otvorena, u šta ću se uvjeriti Mufovom
potvrdom da se svakodnevno sprema i do stotinu obroka za ljude koji se na
evidenciju bilježe upravo tako „u tranzitu“.
Tako
će biti sve dok bude rata, i dok je ljudi poput Nedžada Mušića! Čije ime oni
izgovaraju s neskrivanim poštovanjem, te se kolebljivo odvažih upitati, kako to
da i njega nema „u ugovoru“. Imali su spreman odgovor.
On
je brat svima, cijeloj Jablanici. Ta predanost je uzrok da, kako Mufo i Ramiz
to lijepo rekoše - prerijetko stigne provesti koji sat s njima. Govoreći o tome
stigoše usporediti Nedžada s Mufom. Za prvoga važi da je čovjek s trenutno
najviše angažovanja ovdje, a za Mufa rekoše da ima - jedno više! Osim što je
Rokši uvijek pri ruci, on je taj koji je na vezi s Nedžadom, pomaže oko što
ispravnije podjele humanitarne pomoći prema pojedinim kampovima, ispomaže vodu
Civilne zaštite, redovno je na dežurama u magacinu Crvenog krsta, kada god je
potrebno ode i do Gradske pekare tamo pomoći... a ta obaveza više je - on,
ipak, ne propušta ni sva druženja.
Nešto
manje obaveza, ali jednako obraza ima Ramiz Salihović. Njegovo poštenje je i
dalje ispred prijateljske i bratske veze, te se ovakva druženja drže principa
nepretjerivanja, ni u piću ni u jelu. Lično je neskriveni ljubitelj dobrih
akšamluka, ali poštuje i vrijeme u kojem se sve dešava. Njegova definicija
akšamluka je, uz ono što se ima!
A
svi pamte i ta lakša vremena, iz doba kada je bratstvo nastajalo. Tada je bilo
haman svega, pa su i akšamluci bili bogatiji, i češći. Sada se snalaze svakako,
kako baš on reče „s medom raditi a prste ne olizati, nije nikad ni bilo niti će
biti... ali, pri tome ne treba gurati ruke do lakata!“ Tako, da se od tih
nekadašnjih druženja, do sada zadržalo samo isto raspoloženje.
Sinoć
nije mogao doći, ali je večeras stigao s dvije flaše prave loze i par konzervi.
Što će biti dovoljno, dokle budemo sjedili.
***
Četvrti
brat je, iako sam još sinoć shvatio da se njemu najprije može pripisati titula
kolovođe, možda i najpoznatiji prijeratni Jablaničanin. Efica Ibrahim Fifa je
sinoć specijalno doveden, nije mogao izostati, a i u toku današnjeg dana Mufo
ga je pomenuo bar petnaestak puta. Koliko sam sinoć stigao upratiti, danas
dočuti, to je tek promil od onoga što se o njemu ima znati. Iako sam sinoć
prednost davao Rokši i njegovima, već me presvaja osjećaj da će poznanstvo s
ovim čovjekom biti i njadraža uspomena koju ću iz Jablanice da ponesem.
Još
prije rata je bio sve ono što se i meni dopada. Istaknuti aktivista Crvenog
krsta, prije Mušića i njegov predsjednik. Zatim je bio na čelu izviđačke i
planinarske družine, kako je i obišao veći dio bivše nam države, nekoliko puta
prešavši i njene granice. Vrlo je aktivan bio i u nekoliko sporstkih saveza,
krovnog u opštini, u predsjedništvu fudbalskog i šahovskog kluba, te i u
regionalnom kada je šah u pitanju. Ali ono što je meni posebno bilo drago je
što je bio odan „partiji“, odnosno što ni dan danas nije skretao s ideje
socijaldemokratije. Mufo mu je potvrdio moja identična razmišljanja, te smo
večeras bar sat o tome pričali. Ja ovakvu priliku nisam želio propustiti, jer
većeg istomišljenika ne mogoh naći u cijeloj Fočanskoj brigadi.
Njemu,
čini mi se bi još draže. Primijetio sam kada su mu zaiskrile suze. A Mufo je
već pominjao kako mu to nije strano. A u vezi je s njegovom najtužnijom
životnom pričom.
Koja
je počela davno, iz doba kada je kao regrut služio u „Titovoj gardi“ u
Beogradu. Mlad, a izvjesno i vrlo zgodan u to vrijeme, nije mogao odoljeti
slobodi koju mu je pružalo mjesto kurira svoga komandanta, nekog nadmenog
majora, oženjenog ženom puno mlađom od sebe. A tek nešto starijom od Ibrahima.
Vezu
su krili do kraja vojnog roka, kada je ona pobjegla s njim! Dodali su, kako i
teta-Radmilu moram obavezno upoznati.
No,
ono što je tako usmjerilo Fifin život je činjenica da nije od Boga dobio moć da
osjeti najveću radost koju je tražio. Rada s njim nije imala djece, već samo
dvoje iz prvog braka, a koja su pripala ocu.
Fifa
se predaje poslu, koji sve više veže za ljubav prema djeci. Zato je vodio
izviđače, zato je sportski bio toliko aktivan, zato je toliko pio.
Ali,
za to njegovo piće vezan je i dio priče koji otkriva kako se Fifa sve dosad
zadržava izvan vojne uniforme. I odranije je lični prijatelj s većinom ljekara
Jablaničke bolnice, sada i Ekom Mehićem, još jednim Borčaninom koji se ovdje
zadržao, a koji se povremeno pridruži bratskoj družini. Njegova je specijalnost
pneumoftiziologija, te je njegov potpis na nalaz koji je svjedočio skoro
uništenoj Fifinoj jetri nesumnjiv. Iako, stvarna istina govori da je „skoro kao
u novoređenčeta!“
A
Fifa, koristi činjenicu što nikoga nije začudio potureni nalaz, ne da bi se
sklonio od rata, već upravo da bi u njemu doprinio kako najviše može. Kada bi
svi koji mogu i nosili puške, na mjestu je pitanje kakvi bi vodili brigu o
izbjeglima, ranjenima, gladnima, iznemoglima, djeci, o svim nemoćnima da
uniformu obuku. A takvih je Jablanica punija nego bilo koji drugi grad. Zato je
Fifa tu gdje jeste, a nevjerovatno skroman u odnosu na energiju koju je
posjedovao, svim dokazanim poslovima koje je obavljao, svim tim svojim ljubavima
je obavezno dodao još jednu - Jablaničanin je. Malo je ljudi koji toliko vole
svoj grad, zbog čega me je Mufo na vrijeme upozorio da poslije djece, pazim da
mu ni u Jablanicu ne diram!
Porijeklo
mu je iz Mostara, iz jedne od čuvenijih tamošnjih familija, u sevdalinci
opjevanih. U Jablanicu ga je dovela očeva služba željezničara, a i danas živi u
kući koja je preuređena od nekadašnje stare željezničke stanice.
Ono
što još Ibrahima odvaja od ostale braće je zadržana navika vremenski drukčije
raspoređenog radnog dana. I prije rata, a i sada, radni dan počinje kad ustane.
A ustaje kad se naspava, često oko podneva. Međutim, radni dan mu ne prestaje
dok ne posvršava sve planirano, nekada u akšam, nekada o ponoć, ponekad u zoru,
ili sastavljanjem s novim radnim danom.
