38 Sergej Jesenjin

Kolika je pod Mostarom Cernica,

još je veća Efičina avlija.

S kraja na kraj đul-behartom procvala,
a na srijedi senabija jabuka.                             

                                         9/10. septembar 1993.
A pod njome od sedefa šćemlija;
Tude sjedi hadži-Jusuf Efica,

na krilu mu Kovagina Fatica!

Druga noć u Jablanici, druga fešta. Za mene je druga razlika u odnosu na sinoć što smo sad ipak sjedili u Mufovoj sobi. Prva je, naravno, što sam puno raspoloženiji za odsjesti.

Nije nas bilo ni blizu kao onda, pa prihvatih kako se radi o najodabranijem društvu. Neke sam vidio sinoć, ali je pravo predstavljanje tek uslijedilo.

Zapravo su počeli od tog jednog što je izostao i sinoć i večeras, a u prvi plan je izbilo da to nije neuobičajeno, da je prečesto počeo da se „gubi“, izostaje s najvažnijih sjedeljki. I pored dosta riječi hvale, pošto je predstavljen kao jedan od dvojice „polubraće po ugovoru“, to je presudilo da priča o Fadilu Makašu bude svedena na to da nikada neće postati pravi brat!

Drugi polubrat je tu. Fudo Arapović je lik koji me je još sinoć zbunjivao. Tek par godina stariji od mene, uočljivo vrjedniji, a u svojstvu izbjeglice!? U sinoćnjem predstavljanju sam upamtio da dolazi sa sjevera, negdje između Odžaka i Modriče, činilo mi se kako ni on sam nije potpuno opredijeljen.

To je potvrdilo otvorenost Jablanice, iako je njemu trebala biti samo usputna stanica. Podosta ih je još ovuda išlo da se domognu Hrvatske, ali je on jedan od rjeđih koji je izabrao najnezgodnije vrijeme. Kada se nije moglo proći, ali ni nazad vratiti.

Opet se prisjetih sebe i Visokog, s razlikom da sam ja intenzivno težio povratku, a nisam ni bio došao s namjerom da kuda bježim. Fudo je, ipak, objeručke prihvatio život koji mu je nepoznati grad ponudio, za razliku od mene koji sam tamo odbio vrlo blisku rodbinu...

Da o Fudi ne steknem skroz loše mišljenje navela me je priča o tome kako je on početkom rata bio vrlo aktivan u rodnom gradu. Navodno mu je zasmetalo što je sve stavljano na pleća samo najhrabrijih, dok je bilo previše onih što nisu ni pomišljali vidjeti liniju. A ti rjeđi, hrabriji, brzo su ginuli.

Pomenuo je jednog svog ahbaba, Fikreta Brka Beganovića. S pogibijom tog svog prijatelja poklapa se i Fudina odluka da sve napusti. A mostovi na Savi su mahom već bili porušeni...

Zanimalo me je kako to Fudo ovdje izbjegava mobilizaciji, s obzirom da mi je već rečeno da racije nisu rijetka pojava. Za razliku od ostalih koji imaju neku drugu vrstu pokrića, Fudo se opredijelio za dokazivanjem neuračunljivosti.

Unaprijed sam imao zavrijeđeno njegovo povjerenje, pa lahko otkriva kako je sve samo foluška. A na moje insistiranje da saznam i na koji to način izvodi, najprije kazuje kako mu je trebalo prilično vježbe, ali su presudni prirodni talenat za glumu, te posebno i priličan procenat stvarnog „ludila“ koji posjeduje.

Sve je potkrijepio kratkom demonstracijom, a potom ispričao zanimljiv događaj s jednim ovdašnjim ljekarom psihijatrom, za koje reče da su i sami pomalo ludi.

-          Pita on mene tako, pošto sam mu ja malo palamudio, pričajući o svemu što sam na ratištima prošo, kako osjećam krize o kojima pričam. Velim, neko sam vrijeme miran, a onda mi dođe želja da pobijem sve svoje jarane...

Ovdje je zastao, ponovo demonstrirajući dio svojih „umijeća“, pokazujući da je i bolji glumac nego što za sebe reče.  Mlatarao je rukama, škrgutao zubima, pjenio ustima, pri čemu je jasno istakao izraženo grubo, pravo muško lice, s oličjem baš tako, malo poremećenog čovjeka. U sve se savršeno uklopila i činjenica da je bio skoro nevjerovatno isproćelavljen za svoje godine, te je potpuno odavao lik čovjeka sposobnog da i učini to o čemu je pričao.

-          On miran. Ćuti. Gleda me... Ja i dalje nešto mlatim, glavinjam. Kad on, unese se sad on meni u facu, pa se onda mirno povrati. Izvadi iz ladice nekakav pištolj, pa mi ga pruži. I veli „Evo ti, pa ubij dvojicu-trojicu, za primjer!?“ Budala! Zbuni me, i skonta na meni da foliram. Napisa on da mi nije ništa, odmah me bijahoše ščepali... Bio sam ja gore na Pisviru dva dana, u ovoj „Četrdeset četvrtoj“. Srećom, gore pametni ljudi, skontaše da sam stvarno lud, pa me se riješiše.

Ovdje je Fudo prekinuo, jer se ostali počeše smijati onim poznatim, smijehom odobravanja. Iako prezirem poltronizam, pridružih se.

Na kraju podrška ovakvom Fudinom ponašanju dođe u riječima da, za razliku od Fadila, on ima realne šanse da jednog dana postane puni brat.

Ne znam koliko se s moga lica dalo pročitati, ja sam se sad već našao u dilemi da li više željeti da jednog dana i sam postanem peti, šesti, ili sedmi brat. A s obzirom da se ne mislim dugo zadržavati, možda je i najbolje da ostanem ono što jesam, samo - Mufin brat!

                               ***

Od Mufova ovdašnja tri brata po ugovoru, Ramiz Rokša je stalno tu negdje, pa smatrah kako sam ga već prilično i upoznao. Sem toga, za njegovu priču vezanu za nenošenje uniforme nisam morao ni pitati.

Njegovih blizu sto pedeset kilograma bez obzira na sveprisutnu glad, bez problema su ga držali daleko od rovova. Iskorišten je za ono za šta je sposoban. Za razliku od Buzda, koji mu je jedino sličan kilogramima, odlikuje ga poštenje. Na čelu ovog kampa je od njegovog osnivanja, a Mufo mu se pridružio kada je broj izbjeglica narastao do potrebe uvođenja i mjesta zamjenika.

A dolasku Mufa baš na to mjesto kumovala su preostala dva brata.

Ramiz Salihović je više mlad, nego čovjek srednjih godina. Nema problema ni s kilažom, niti nečim drugim što bi ga sprječavalo da nosi pušku, ali se do danas održao na prijeratnom angažmanu pri Crvenom krstu. Također ga odlikuje veliko poštenje, pa se nije libio smijeniti one koji su na brigu o izbjeglicama gledali lopovskijim očima, među kojima je i Buzdo...

Njega je najlakše opisati kao desnu ruku jednog od najcjenjenijih ljudi u Jablanici, čovjeka koji je na čelu Crvenog krsta, kao i Civilne zaštite, Nedžada Mušića.

Ono što sam odmah morao saznati jesto to da njih dvojicu sada jednako cijene i same izbjeglice. Rat je, pa neko vrijeme na snazi bi težnja da što manje muškaraca bude oko civilnih organa.

To neko vrijeme je sve ingirencije po pitanju izbjeglica bila preuzela, do tada u Jablanici poznata kao profesorica Mima, žena o kojoj se nadalje priča uz obavezno isticanje atributa bahata. Ta bahatost je odmah ispoljena njenom naredbom, zabranom prihvata novih izbjeglica. Smijenila je Jablanica, jer Jablanica nije bila voljna nikome zatvoriti vrata. Danas bi položaj izbjeglica bio još gori, a ovako osta da sve bi prekasno za jednog čovjeka.

Hamdija Dvizić, srčani bolesnik iz Mostara, bio je u tranzitu iz Zenice, gdje se liječio, prema rodnom, i blokiranom Mostaru. Smrzao se u razbijenom kiosku jer mu je bahata Mima zatvorila vrata Jablanice.

Mima je smijenjena, Jablanica je ponovo otvorena, u šta ću se uvjeriti Mufovom potvrdom da se svakodnevno sprema i do stotinu obroka za ljude koji se na evidenciju bilježe upravo tako „u tranzitu“.

Tako će biti sve dok bude rata, i dok je ljudi poput Nedžada Mušića! Čije ime oni izgovaraju s neskrivanim poštovanjem, te se kolebljivo odvažih upitati, kako to da i njega nema „u ugovoru“. Imali su spreman odgovor.

On je brat svima, cijeloj Jablanici. Ta predanost je uzrok da, kako Mufo i Ramiz to lijepo rekoše - prerijetko stigne provesti koji sat s njima. Govoreći o tome stigoše usporediti Nedžada s Mufom. Za prvoga važi da je čovjek s trenutno najviše angažovanja ovdje, a za Mufa rekoše da ima - jedno više! Osim što je Rokši uvijek pri ruci, on je taj koji je na vezi s Nedžadom, pomaže oko što ispravnije podjele humanitarne pomoći prema pojedinim kampovima, ispomaže vodu Civilne zaštite, redovno je na dežurama u magacinu Crvenog krsta, kada god je potrebno ode i do Gradske pekare tamo pomoći... a ta obaveza više je - on, ipak, ne propušta ni sva druženja.

Nešto manje obaveza, ali jednako obraza ima Ramiz Salihović. Njegovo poštenje je i dalje ispred prijateljske i bratske veze, te se ovakva druženja drže principa nepretjerivanja, ni u piću ni u jelu. Lično je neskriveni ljubitelj dobrih akšamluka, ali poštuje i vrijeme u kojem se sve dešava. Njegova definicija akšamluka je, uz ono što se ima!

A svi pamte i ta lakša vremena, iz doba kada je bratstvo nastajalo. Tada je bilo haman svega, pa su i akšamluci bili bogatiji, i češći. Sada se snalaze svakako, kako baš on reče „s medom raditi a prste ne olizati, nije nikad ni bilo nit će biti... ali, pri tome ne treba gurati ruke do lakata!“ Tako, da se od tih nekadašnjih druženja, do sada zadržalo samo isto raspoloženje.

Sinoć nije mogao doći, ali je večeras stigao s dvije flaše prave loze i par konzervi. Što će biti dovoljno, dokle budemo sjedili.

                                  ***

Četvrti brat je, iako sam još sinoć shvatio da se njemu najprije može pripisati titula kolovođe, možda i najpoznatiji prijeratni Jablaničanin. Efica Ibrahim Fifa je sinoć specijalno doveden, nije mogao izostati, a i u toku današnjeg dana Mufo ga je pomenuo bar petnaestak puta. Koliko sam sinoć stigao upratiti, danas dočuti, to je tek promil od onoga što se o njemu ima znati. Iako sam sinoć prednost davao Rokši i njegovima, već me presvaja osjećaj da će poznanstvo s ovim čovjekom biti i njadraža uspomena koju ću iz Jablanice da ponesem.

Još prije rata je bio sve ono što se i meni dopada. Istaknuti aktivista Crvenog krsta, prije Salihovića i njegov predsjednik. Zatim je bio na čelu izviđačke i planinarske družine, kako je i obišao veći dio bivše nam države, nekoliko puta prešavši i njene granice. Vrlo je aktivan bio i u nekoliko sporstkih saveza, krovnog u opštini, u predsjedništvu nogometnog i šahovskog kluba, te i u regionalnom kada je šah u pitanju. Ali ono što je meni posebno bilo drago je što je bio odan „partiji“, odnosno što ni dan danas nije skretao s ideje socijaldemokratije. Mufo mu je potvrdio moja identična razmišljanja, te smo večeras bar sat o tome pričali. Ja ovakvu priliku nisam želio propustiti, jer većeg istomišljenika ne mogoh naći u cijeloj Fočanskoj brigadi.

Njemu, čini mi se bi još draže. Primijetio sam kada su mu zaiskrile suze. A Mufo je već pominjao kako mu to nije strano. A u vezi je s njegovom najtužnijom životnom pričom.

Koja je počela davno, iz doba kada je kao regrut služio u „Titovoj gardi“ u Beogradu. Mlad, a izvjesno i vrlo zgodan u to vrijeme, nije mogao odoljeti slobodi koju mu je pružalo mjesto kurira svoga komandanta, nekog nadmenog majora, oženjenog ženom puno mlađom od sebe. A tek nešto starijom od Ibrahima.

Vezu su krili do kraja vojnog roka, kada je ona pobjegla s njim! Dodali su, kako i teta-Radmilu moram obavezno upoznati.

No, ono što je tako usmjerilo Fifin život je činjenica da nije od Boga dobio moć da osjeti najveću radost koju je tražio. Rada s njim nije imala djece, već samo dvoje iz prvog braka, a koja su pripala ocu.

Fifa se predaje poslu, koji sve više veže za ljubav prema djeci. Zato je vodio izviđače, zato je sportski bio toliko aktivan, zato je toliko pio.

Ali, za to njegovo piće vezan je i dio priče koji otkriva kako se Fifa sve dosad zadržava izvan vojne uniforme. I odranije je lični prijatelj s većinom ljekara Jablaničke bolnice, te je potpis jednoga od njih na nalaz koji je svjedočio skoro uništenoj Fifinoj jetri ostao nesumnjiv. Iako, stvarna istina govori da je „skoro kao u novoređenčeta!“

A Fifa, koristi činjenicu što nikoga nije začudio potureni nalaz, ne da bi se sklonio od rata, već upravo da bi u njemu doprinio kako najviše može. Kada bi svi koji mogu i nosili puške, na mjestu je pitanje kakvi bi vodili brigu o izbjeglima, ranjenima, gladnima, iznemoglima, djeci, o svim nemoćnima da uniformu obuku. A takvih je Jablanica punija nego bilo koji drugi grad. Zato je Fifa tu gdje jeste, a nevjerovatno skroman u odnosu na energiju koju je posjedovao, svim dokazanim poslovima koje je obavljao, svim tim svojim ljubavima je obavezno dodao još jednu - Jablaničanin je. Malo je ljudi koji toliko vole svoj grad, zbog čega me je Mufo na vrijeme upozorio da poslije djece, pazim da mu ni u Jablanicu ne diram!

Porijeklo mu je iz Mostara, iz jedne od čuvenijih tamošnjih famelija, u sevdalinci opjevanih. U Jablanicu ga je dovela očeva služba željezničara, a i danas živi u kući koja je preuređena od nekadašnje stare željezničke stanice.

Ono što još Ibrahima odvaja od ostale braće je zadržana navika vremenski drukčije raspoređenog radnog dana. I prije rata, a i sada, radni dan počinje kad ustane. A ustaje kad se naspava, često oko podneva. Međutim, radni dan mu ne prestaje dok ne posvršava sve planirano, nekada u akšam, nekada o ponoći, ponekad u zoru, ili sastavljanjem s novim radnim danom.

                                            ***

Ni poznanstvo s Mufom nije došlo slučajno. Ja bih još jednom dodao, kako se ništa ni ne dešava slučajno.

Mufa je put za liječenjem naveo kroz Jablanicu. U bolnici velika gužva, dugi redovi čekanja, Mufo miran, strpljiv, teško ranjen. Na kraju, za detaljniji prijegled je naručen tek za sutra.

U istim trenutcima u bolnicu je „slučajno“ uvratio Fifa, a Mufo mu je odmah zapeo za oko. No, još se nisu poznavali, pa se Mufo imao sam snalaziti za konak. A u takvom slučaju svakoga ko grad ne poznaje, noge odvode u Crveni krst.

Tamo je također bila nekakva gužva, Mufo sad još i umoran, pa se sasvim držao postrani. Do trenutka kada dolazi do drugog susreta s Fifom! Tada se i ukratko upoznaju...

I, umjesto da dalje čeka na konak, odlazi s Fifom u kancelariju. Gdje će provesti dvije naredne noći, pri čemu je Fifa preuzeo brigu oko njegovog daljnjeg liječenja, bez obzira što se Mufo jednako protivio toj ideji.

Još od kako smo kasnili s Vučeva, od kada se prvi put počela pominjati mogućnost spašavanja tri prsta lijeve ruke vađenjem živaca iz kuka, pri čemu niko nije mogao garantovati uspiješnost takve operacije, Mufo nije mjenjao svoj stav o tome, te je i dalje tvrdio kako će „rađe ostati sakat u ruku, nego i u ruku i nogu“.

Fifa nikad ne odustaje, te uskoro uspijeva Mufa ubijediti. A svojim ličnim poznanstvom je, preko ovdašnje jedinice HVO koja će dati potrebne papire da se nesmetano prođu svi njihovi punktovi, uspio da izdjejstvuje Mufovo upućivanje u Split. Neophodan novac je prikupio od prijatelja, lokalnih trgovaca i kafandžija. A da bi bio siguran da će se Mufo podvrći operaciji, Fifa za pratnju određuje čovjeka od povjerenja Šefika Softića!

No, to je bilo vrijeme kada je sukob s Hrvatima već mirisao u zraku, te se u Splitu javljaju komplikacije. Mufu to nije bilo toliko mrsko, pa otpočinje da vrši pritisak na Softića. Treba se vratiti u Jablanicu dok se još može. Ipak je ubjeđivanje potrajalo, odvijalo se uglavnom po splitskim kafanama, a završilo tako što su i potrošeni novci dobiveni za operaciju!

Sve je to volja sudbine, ili Božja. Na kraju su se sretno, skoro u zadnji čas uspjeli vratiti. S tim da su se u povratku morali služiti auto-stopom!

Fifi se nije dopalo to što su njegovi napori i iskrene namjere ostali bez rezultata, ali je jednako razumio situaciju i sam istakao da bi vjerovatno i lično isto postupio. Pri čemu sa suzama uvijek nanovo ističe da najviše cijeni, i da mu je najdraže to što se Mufo na kraju odlučio vratiti Jablanici, pravac koji je iz Splita znatno rjeđi, dalji od onih koji gledaju ka Austriji i Njemačkoj, i ostalom „Zapadu“.

Rođeno je tako jedno veliko prijateljstvo, poslije prošireno na dvojicu Ramiza, te u ograničenoj mjeri na Fadila i Fuda. Tako su i nastala ovakva druženja, ovi ratni akšamluci. U kojima se nije pretjerivalo, ne samo u jelu i piću, nego ni u priči. Teme su pažljivo birane, primjerene najjačoj zajedničkoj niti, osim pića, koja ih je povezivala, a to je bogomdana inteligencija.

Onda nije nikakvo čudo da su, kao svako dobro organizovano društvo izabrali i svoju himnu, odnosno svečanu pjesmu. Još manje čudi što su se opredijelili za „Betovenovu devetu“. Koju, istina, čuju jedino kada zasjednu kod Fife. Znao sam da i inteligencijom opravdavam prisustvo u njihovom društvu, ali bih se ja prije opredijelio za neku drugu...

Ono u čemu se potpuno složih s njima jeste pozdrav koji su izabrali, a koji mogu demonstrirati u svakoj prilici.

Sinoć sam ja bio neraspoložen, pa je „premijera“ za mene, sačekala do večeras. Ne bi izostala, ali je tok razgovora učinio da ukupni doživljaj bude potpuniji.

Čašice su se lagano ispijale i dosipale, razgovor je pratio taj ritam. Teme su se naslanjale jedna na drugu, svaka s istim okusom.

Ni u jednoj priči nije bilo ni mrve lične hvale, a da nije mjesta i pitanju je li se nešto moglo uraditi još bolje. Osjećajući baš to, naglas prizvah stihove čuvenog pjesnika, svima nama obaveznog štiva u mladosti, ne one najpoznatije, najobaveznije o majci ili kučićima, već one koje, tako, mojoj duši najviše uisaše.

-          Čuvao nisam sile svoje za tihi život što se smješka, premalo cesta prijeđeno je a učinjena mnoga greška – recitovao sam tiho, isključivo za sebe, i zbog same dileme da nisam možda pogriješio trenutak.

I nije mi bila namjera da prekinem priču koja je u toku. Kada se šutnja, ipak, javi, osnaži mi se onaj osjećaj o ne biranom trenutku.

Suprotno, upravo sam prizvao premijeru koja je mene čekala.

-          Pozor! – Fifa je naglo skočio, zauzevši pravi oficirski gard.

I komanda je bila takva. U istoj sekundi su oni bili svi na nogama, u sljedećoj i ja. U stavu pozor smo čekali nastavak...

-          Pijan sam već, i stupam, bezbroj je flaša u stroju, ja zapušače skupljam, da začepim dušu svoju! – u dahu, pjesnički, Fifa je jednako glasno izrecitovao stihove, i meni poznate.

-          Sergej Jesenjin! – njih četvorica su spremno i uglas otpozdravili, a ja sam naučio za sljedeći put.

Sjeda se za sto, tiho. Prekinute priče se nastavljaju. Kao da nismo ni ustajali, kao da smo se samo kucnuli čašama.

Samo, opet mi se učinilo da u Fifinim očima zaiskriše suze. Bilo je u njima i loze, ali i neke, samo njemu svojstvene iskrenosti.

Mislim da odavno nikom nisam stegao ruku, kao sada Fifi.

Stari most u Mostaru