XI - 42 / Vjera u nafaku

Ćemalušo, mali Carigrade,
u tebi su paše i veziri.
Car vezira kroz biser doziva,
vezir mu se kroz zlato odziva:  

                                  
„Moj veziru, što mi doći nećeš?“
„Padišahu, kako ću ti doći,                    9. septembar 1993.
kad ne mogu kroz sokake proći,
od ćošaka i od mušebaka!

Od momaka i od djevojaka,
od šargije Porčina Avdije,
a od šiše Hadžajlića Muše,
i od pera Hrgine Šerife,
od ljepote Fejzagine Šide!“

Budeći se, a kako je to u ratu i običaj, u sekundi se prisjećam gdje sam. Odmah primjećujem, a čemu se i ne čudim, Mufo je već ustao i otišao negdje. Koliko je sati, to u sobi koja nema niti jednog prozora, ne mogu ni nagađati.

Sljedeće čega se prisjetih je ono što mi Mufo pred spavanje pođe ispričati. Ovo jeste najmanja, ali je i najveselija od svih soba ovdje. Ona pamti mnoga sijela, posebno jedno u kojem ih je ukupno unutra bilo dvadeset i jedno. I nije im bilo tijesno, pa je jedini problem dolazio kada jedan iz ćoška treba „prazniti bešiku“, tada ih se desetak moralo pomjerati, odnosno izlaziti pred vrata. Drugi je problem, samo što bi se taj vratio - trebao je drugi ići. Ne znam, možda sam ga pitao da li je, s obzirom na takvu situaciju, moguće da ih svih dvadest i jedan nikada nije istovremeno sjedilo - osim na početku...

Ustajem, a pred vratima me dočekuje neočekivana praznina. Lijevo i ispred je samo kanjon Neretve - i stijene.

Bar je za orijentaciju lako, ali ni kod Ramiza ne bi nikoga.

Produžujem prema umivanju, praćen nedoživljenom živošću. Pogledom sam dobacivao do kina, i dalje do nekih zgrada, zatim na uglu - do one male, izdvojene barake, gdje sinoć Mufa čekah, sve prostor od oko dva nogometna igrališta, ali i sasvim popunjen.

Shvatam da je vrijeme ručka, pa opet i unutra nalazim neke. Žurio sam se umiti, ali mi nije promaklo da ma kako meni svi bili nepoznati, isto nije važilo kada je u pitanju njihovo poznavanje mene. Tako mali prostor a toliko izbjeglica, mahom žena i djece, pa ne čudi da je jedna ovakva vijest brzo obišla sve.

Vraćam se u sobičak, siguran da će neko Mufu već prenijeti da sam ustao.

Kada se to i desilo, dočekao me je skoro rezilom što nisam na ručku, jer kao nema smisla da mi donosi u sobu, odnosno da pronosi pored drugih. Zavrtio sam glavom, tražeći da priča o tome malo sačeka. Podosta sam o situaciji ovdje i sinoć čuo, ali me je zanimalo još.

            Osnovne utiske sređujem, dopunjujem. Za ovo rata sam prošao prilično Bosne, nagledao se izbjeglištava. Stalno sam ih upoređivao, a ni jedno nije bilo isto. Svoje osobenosti imalo je i ono u Trošnju, pošto ja i to računam, zatim boravak dijela nas na Trebovoj, a poslije sam gledao i „prava“, od Igmana i Tarčina, preko Visokog i Zenice, nekoliko primjera u okolini Voljevca, do evo sada Jablanice.

Ono što izbjeglički život ovdje izdvaja u odnosu na druge, prije svega je brojnost. S kojom se ni približno ne može porediti ni situacija u Tarčinu.

Objašnjenje je logično. Jablanica je odmah otvorila dušu, i za izbjeglice koje su dolazile iz naših krajeva, „istočnjake“ kako nas i ovdje ponekad zovnu. S ponosom će Jablaničani reći da su i tada bili najotvoreniji. Možda da nisu slutili sukob s Hrvatima koji je uslijedio, ali im to nije bio razlog da svoju dušu ikada, i ikome zatvaraju. Onako kako su prihvaćane izbjeglice iz Foče, Gacka, Rogatice i Višegrada, jednako je utočničku ruku prihvata Jablanica pružila i za te koji će početi stizati iz Prozora, Stoca, Čapljine, Mostara, cijele Hercegovine.

Mufu objašnjavam da mi je zasmetalo što sam sinoć čuo kako se ovakva otvorenost Jablaničana prema nama tumači pretpostavkom da nisu dobri borci, te da su na taj način željeli obezbijediti one koji će ih braniti. Pri tome se svi hvale drže samo jednog čovjeka, rahmetli Senada Džine. Rekao sam da sam ga imao priliku upoznati na Trebeviću, ali i dodao kako on nije sam bio gore. Potvrdio sam kako gore vidjeh i nekoliko golobradih, uvjeren sam da Jablanica takvih još ima, koji nisu zaslužili da takav glas prati gostoprimstvo koje je njihov grad pružio svima koji su ga zatražili.

Mufo se slaže, dodaje kako su takve priče uobičajene svugdje, te da svugdje mora biti onih hrabrijih i manje hrabrih, koji žele i koji neće da ratuju. Ljudi velike, i skoro bez duše. A tako je i s gradovima.

Jablanica je svoju dušu pokazala, ne pitajući koliko će ko primijetiti njenu veličinu. Procjene su da je sada broj izbjeglica skoro ravan broju domicilnih. Tu je ukupno desetak različitih kampova, dok se u „Barakama“ vode i oni iz takozvanog „privatnog smještaja“. Radi se o tome da je svaka porodica otvorila i vrata svojih stanova. A popunjeni su i hodnici u zgradama!

Samo u ovome kampu trenutno je na hrani blizu hiljadu i dvije stotine, i to pošto je broj malo opao. Brojno stanje se mijenja iz dana u dan, uvijek ima onih koji traže gdje im može biti bolje, a novi dolaze. U kino-sali je jedno vrijeme bilo smješteno stotinu osamnaest osoba, na stotinu osamnaest strunjača. Jednako se pune, odnosno prazne barake, hodnici, stanovi širokogrudih Jablaničana...

U onom izdvojenom objektu, zapravo dva spojena kontejnera, donacija Danskog bataljona UNPROFOR-a, koji je sada smijenjen Španskim, smještena je kuhinja. S obzirom na pomenuti broj, iznenadih se brzinom kojom je podjela ručka završena. Manje bih, da ne saznah koliko malo ljudi brine o tome. Osim Mufa i Ramiza, u sve je uključeno svega po dvije djevojke u dvije smjene. Zadivljujuće, bez obzira što se spravljaju svega dva, ma i preskromna obroka. Još više sam se čudio zbog činjenice da su njih dvojica skoro do zore sjedili sa mnom, zbog mene, a da je opet sve jutros išlo po planu.

Mufo mi pokušava pojasniti takvu efikasnost. Kao prvo, sve što stiže u magacin, ne istovaraju sami. Ima tu nekoliko muškaraca ne sasvim sposobnih, te par dečkića ne sasvim doraslih za borbu, a koji budu nagrađeni pojačanim ručkom, eventualno nečim boljim.

A kuharice su birane, znaju brojno stanje, skoro svakoga „u facu“, pri čemu one koji odlaze brzo zaboravljaju, a tek pristigle još brže uče. U glavi pamte podjelu, pa se pri kraju znaju prilagoditi. Samo se, za svaki slučaj, pri podjeli vrši i evidentiranje. Na podjeli su sve četiri, pri tome se dešava da ona s olovkom ne stigne sve upratiti, kada u pomoć priskače memorija onih na šalteru.

Nije Mufo zaboravio istaći ni „saradnju“ korisnika, koji su se, osim dokazanog poštenja, spontano već opredijelili, svaki za neko „svoje“ vrijeme, pa i ako podjela traje i do sat i po, gužvi skoro da i nema.

Mufu sam priznao da ne vjerujem da bih se ja baš snašao, ali im vjerujem. Zbog čega bi i bilo određeno da se sve izbjeglice koje pristignu u grad, na prve obroke upućuju u „Barake“...

Još mi Mufo stiže reći da nije strašno što sam doručak preskočio, jer ga i inače neću jesti u kuhinji. Pretanak je, uvijek je polusladak čaj, ili neslatko mlijeko. Tamo se, samo ruča.

Ovdje sam da slušam. Iako me je iznenadilo da sam ne samo prespavao doručak, nego i dospavao do početka ručka, prvim danom u Jablanici ću dakako biti zadovoljan.

Zbog načina na koji sam dočekan, prihvaćen od tolikog broja ljudi koje vidim prvi put, s kojima se možda neću stići akibetli ni upoznati. Ta pažnja me stalno pratila, tako i dok idoh na ručak, odnosno za ručkom.

 

                                    ***

Nisam ljubitelj leće, ali sam osjetio da će mi se dopasti. Znam da su je spravljale ruke Feridine i Fehimine, s kojima ću i ručati, a s obzirom da je redovna podjela završena.

Ne gledam u leću, ali mi pogled stoji na hljebu. Pred njih dvije po četvrtina, a ispred mene cijela polovina!

-          Ništa ti ne brini – prije nego išta priupitah, Ferida bi brža – kad pojedeš, ako mogneš još, samo reci.

-          Svakako će biti dovoljno. Nego, ja bih najvolio kao i ostali - šestinu! A, niste me tamo ni upisali!?

-          Ti nisi na spisku. Kao i Mufo i Ramiz. Oni jedini jedu hljeba koliko mogu. Pa to važi i za tebe! – najprije se na moju prvu primjedbu obje glasno nasmijaše, da bi potom Ferida pojasnila.

 

Nisam postavljao nova pitanja, dok nismo završili s ručkom. Tada me je zanimalo kako da se neko ne buni zbog tih „privilegija“.

-          A zašto bi se bunio – ovaj put Fehima uze da odgovori – u drugim se kampovima puno više krade. Ja sam radila prvo gore na Koloniji, Ferida još nije bila došla, tolišni su komadići mesa bili, a nasječeno tačno, da sam sve morala paziti da u nečiju porciju slučajno ne ubacim dva komadića. I tada su se falili ovdje, bio je Bajram, jednako mesa dobijeno...

 

Poslije mi Mufo dopuni ovu priču. Gore je kamp vodio, i meni dobro znani Buzdo Ožegović. Taj podatak je bio i dovoljan.

Cijenio sam ja Mufovo i Ramizovo poštenje, pa ipak sam ponovo iznio svoj stav, da ono ne treba da ima veze sa mnom, i da sam ja spreman izdržati ovih sedam-osam dana onako kako toliki narod dura mjesecima.

I Mufo se najprije lagano osmijehnu, pa se vrati sinoć započetoj priči o njegovim prvim danima ovdje. Tada je hrane bilo dovoljno, kao i svugdje gdje sukoba s Hrvatima nije bilo. S tim da se ovdje moglo i pojeftino kupovati, čak i za one naše dinare. Tada su mještani živjeli puno bolje od izbjeglica, sada će prije biti da je situacija suprotna. Niti ima u prodavnicama, niti narod ima više para... A izbjeglice imaju dva kakva-takva, ipak sigurna obroka.

Naredno vrijeme je slično onom kojeg ja trunčicu pamtim iz Visokog. Dok Mufa slušah, dvije mi tako suprotne misli prođoše glavom. Moj dolazak u Visoko se poklopio s početkom sukoba s Hrvatima, bilo bi lijepo kada bi se ovaj put najavio kraj tog sukoba. Ali, moj se boravak u Visokom tako odužio...

Prelazi Mufo na novije događaje, život izbjeglica je sve teži, ali se dura. Ma kako čudno zvučalo, nekako se i snalazi, posebno što je iza vrijeme žetve, a sijalo se i gdje nikad ranije nije. U tom snalaženju prednost ima alkohol, koji uglavnom stiže iz Mostara, iz tamošnje vinarije, i to u obliku nekakvog praška, pa je trenutno najpopularnije piće „praškulja“. Koju smo i sinoć pili, i na koju ću se i ja navići. Još prioritetniji je problem duhana, opet se rješenje nalazi u dodiru s Hercegovinom. Ja otkrivam kako je za mene i Jablanica Hercegovina, Mufo naglašava kako Jablaničani, baš kao i Konjičani, vole reći da su ono „i“ u Bosna i Hercegovina. Potom mi priznaje kako nije oduševljen činjenicom da sam se i ja propušio, ali ističe da ga vjera u nafaku nije nikada napuštala.

-          Joj, skroz sam bio smetn'o – na kraju se konačno sjeti nečega što mi je trebao odmah reći – jutros su nailazila ona dvojica što su došli s tobom. Njihovi su, tako rekoše, prije par dana otišli za Hrasnicu. Oni odmah jutros produžili. Rekli su da ih čekaš, naići će ovuda. Kao, šta ja znam, otišli su da vide gdje su, kako su se smjestili, snašli, da im pomognu ako šta mognu. Od ovog jednog su otišli, haman „na slijepo“. Šta znam, uglavnom, rekoše da se može desiti da zakasne koji dan... Ništa im nisam rek'o, samo sam se slatko nasmij'o - čuj, naići će po tebe, za desetak dana.

-          Šta je smiješno? – pitah.

-          Kako šta? Pa, ti nikud ne ideš!

 

Završili smo razgovor na tu temu. Za danas. Nisam htio povrjeđivati njegovo razmišljanje, ali sam znao i svoje. Neka on ostane vladar poimanja sredine koja njega okružuje, a ja drug putevima koji mene vode!

Poštovaću ono što mogu, ješću po pola hljeba za ručak. Neću se još i oko toga prepirati s Mufom. Neka bude da je Bog odredio da bar malo uživam u ovom lijepom gradiću. A vjerujem da neće ni Mufo previše gunđati, kada konačno prođe tih desetak dana.

Ja, kada mi god ovakvo nešto dođe, prisjetiću se obećanja ostavljenog u Kruščici. Iako ću o tome šutjeti.

-          Jednom smo se rastali, sada opet sastali. Sami smo od sve familije. Više se ne rastajemo! – ove su Mufove riječi, ma kako bratske bile, otišle u zrak, ja misli zadržavah na Kruščici!

Jablanica