Sarajevo, behara ti tvoga,
znaš li išta za dragoga
moga?
Otiš'o je, već godina dana,
ja ga čekam tužna, uplakana.
Dođi, dragi, milovanje
moje,
pa utješi bolno srce moje.
Uzalud je i otac i mati,
kad me, dragi, tvoj pogled
ne prati.
/Jozo Penava/
Od
jutros sam o mnogo čemu razmišljao, o ovome trenutku ne stigoh. Koliko god su
me oni požurivali, ja sam svojom mladošću nastojao produžiti ovaj predjesenski
dan, do širina sreće, koja bi me u ovakvim situacijama morala pratiti.
Jablanica
je grad koji ne bi trebao biti težak za snaći se u njemu, ali su noći svugdje
iste. Kao što je umor uvijek nemilosrdan. Više nego po polasku, sada željeh da
ono što sam od Fehima Gliba čuo, i to što ova dvojica znaju, bude i istina.
Tek
što vidjesmo da prva svjetla koja smo opažali imaju i zgrade iz kojih dolaze,
priče koje sam čuo postaju i nada da je naše druženje tu i privedeno kraju.
Cijelim
putem i nisam pokazivao dovoljno razumijevanja, sada mi je bilo razumjeti svoje
saputnike. Žuri im se, njihovi su par stotina metara dalje. Hvala im, mene su
dopratili odakle bih se trebao i sam snaći. Samo će sačekati da se i uvjerimo.
Ispred
mračne zgrade, prve na ulazu u grad s ove strane, za koju su oni znali da je
bivše kino, i da u njemu boravi dosta izbjeglica, pretpostavivši da bi među
njima mogao biti i moj Mufo, dočekaše nas zbunjeni, ali izraženo topli pogledi
dvije mlađe djevojke, žene. Prvi je utisak da su se one ovakvih susreta već
nagledale.
-
Tražim brata, čuo sam da bi mogao biti ovdje
negdje – skoro promucah, poslije jedva čujno izgovorenog selama.
-
Kako se zove? – jedna je bila veoma brza,
potvrđujući onaj prvi utisak.
-
Mufik Ćerimagić – ne znam jesam li se tresao od umora, ili od
bojazni da će moja potraga potrajati uprkos činjenici da sam držao kako bi Mufo
morao biti neko ko u gradu kao Jablanica ne bi trebao ostati nezapažen, a
ujedno sam i skupljao snagu za slučaj da ga moradnem opisivati.
-
Ti... Ti si Mufin brat!? – ovo „Mufin brat“ su
obje uglas rekle, da bi potom ona prva i nastavila – a baš i ne ličite...
Znao
sam to. Nije me ni briga, mada bih lako mogao dokazati kako imamo i dosta
zajedničkih crta. Najvažnije je da se iz njihovih riječi lako dalo zaključiti
kako će me dovesti do njega.
Zaboravio
sam na umor, prestao sam i da drhtim. A na momenat sam zaboravio i na Keče.
-
Vidimo se ujutro – oni su se uvjerili da se naše
cjelodnevno druženje ovdje može prekinuti.
Osjetio
sam da se lagano udaljavaju, ali sam jedva promrljao kako se slažem da se
ujutro vidimo ponovo. Sada mi je pažnju osvajalo to što se dvije djevojke tako
držaše u svom nekom uzbuđenju.
Htjedoh
pogoditi šta smjeraju. Biće da smišljaju način na koji će Mufu saopštiti da mu
je brat stigao, potpuno zanemarujući koliko se meni zapravo žuri. I da ga
vidim, ali i da odmorim. Ali ma koliko da sam bio u pravu, pošteno je da
prihvatim njihovu malu igru.
Počeše
se došaptavati, dajući meni vremena da shvatim kako je moguće i da smišljaju
šta će tražiti muštuluka. Od Mufa, po svemu je jasno da njega dobro poznaju, za
razliku od mene koga vide prvi put. A opet, i da od mene traže muštuluk - ne bi
imale šta dobiti. Sem kojeg nara.
Jedna
od njih se uputi u kino, iz kojeg se brzo vrati. Očekivala je da Mufo nije
tamo, te se sve troje uputismo ka malom zidanom objektu, pedesetak metara
naprijed. Pri tome su se vješto krile mrakom, u čemu sam ih i ja pratio. Na
kraju smo zajedno skrenuli za ugao.
Gdje
trebam istrpiti još jedno došaptavanje. Ovo je potrajalo kraće, kao da su i one
osjetile kako se ja jedva držim na nogama. Mislim da bih mogao i zaspati, ako
Mufa ne bude ni tu.
I
dok ona vižljastija opet izlazi iza ugla, ja osjetim kako je ovdje još veoma
živo, kako djeca ne idu baš rano na spavanje. Još pomislih kako sam došao u
jedan posve drugi svijet, sličan onom koji sam vidio u Visokom, s razlikom da
je sada rat s ustašama u punom jeku. Rat, koji se ovdje ne osjeća baš toliko.
Tako
mi se činilo. A i ovo mi se počinje nesviđati. Njihova smišljena, vjerovatno
šaljiva igra, prelazi u igru živcima. Ne toliko živcima, koliko osjećanjima. Ne
njihovim, ni Mufovim, ali mojim dakako.
Ne
znam koliko će još trajati, pa konačno bacam pogled na djevojku što mi pravi
društvo. Tek vidim da je više djevojčurak, tek nekih sedamnaest-osamnaest
godina. A i lijepa je. Zatvaram oči, vraćam i lik prve, biće da su sličnih
godina, približne ljepote. Samo, mene to trenutno ni najmanje ne zanima.
Mahinalno
iskoračujem korak i okrećem pogled ka naprijed, praćen djevojkom koja se ne
odvaja od mene. Stigli smo vidjeti kako je ona prva, pod svjetlošću koja je
dopirala iz toga što bi trebalo da su „barake“, a o kojima su mi i Glibo, i
Keči usput rekli dvije-tri, upravo prilazila njihovom desnom uglu. Ovu to nije
iznenadilo, pa me rukom lagano povuče, sugerišući da se ponovo povučemo nazad,
u mračni zaklon.
Samo
nekoliko trenutaka kasnije čuli su se koraci. Praćeni glasom koji je morao
pripadati Mufu.
-
Jebaću joj su... botu. Opet je vještica smislila
neku glupost – ono je što sam otprilike uspio razabrati.
Želio
sam odmah iskočiti, ali me dočeka pogled ove djevojke. Još je bilo rano.
Otvoriše
se vrata objekta, te se ponovo začu Mufovo mrmljanje. To je bilo vrijeme da i
nas dvoje konačno izađemo iz mraka.
Mufo
je stajao na vratima, mrmljajući nešto što je trebalo da znači kako konta da su
se, samo, grubo našalile s njim, ali da im to neće zaboraviti. Iznutra je
dolazio lagani smijeh, i uporno ponavljanje kako se nisu šalile, i kako on
treba da se smiri i sačeka još samo par trenutaka.
Onih,
u kojima ću mu se ja javiti!
-
Mufo! Mufo! – ponovio sam još jednom, shvativši
da ga je prvi poziv toliko iznenadio, da mi je poznao glas ali da je bio
nedovoljno spreman i da u sve povjeruje.
Ovaj
put je bio siguran. Naglo se okrenuo, odmah tromim korakom krećući ka meni. A
tri su bila dovoljna da mi se haman unese u lice. Poslije ušiju, uvjerio je i
oči.
Sve
ostalo je bilo „već više puta viđeno“. Samo, možda sad - kao nikad prije.
Potpuno
svjesni stvarnosti, bacismo se u najstvarniji zagrljaj. Zaprštaše i stvarne
suze. Na sve strane, kako bi se u narodu reklo.
Dolazeći
sebi shvatamo kako nismo jedini koji plačemo. Plakale su i one dvije djevojke,
kao i druge dvije koje su bile unutra.
Zaplakala
je i žena koja je baš sada nailazila, jedan momčić što se odnekud stvori tu,
kao i dvoje djece što se igralo tamo pred barakom, a koja su tu svoju igru
maksuz prekinula, vođena osjećajem da se u njihovoj blizini dešava nešto
veliko.
Nešto
veliko se i dešavalo. Nešto što se dešava najviše jednom u životu. Nešto što
pokazuje koliko velika može biti bratska ljubav.
Nekako
se odmaknemo, pa ponovo zagrlimo, zaplačemo pa prestanemo. Imamo puno toga za
upitati jedan drugog, jedan drugom reći. Samo nam još uvijek fali snage za
otpočeti.
-
Koliko ima kako se niste vidjeli? – jedna od
djevojaka nam pomaže.
-
Jedanaest mjeseci. Od mog ranjavanja – Mufo
odgovara.
Konačno
se odvajamo. Fizički, kako bismo se dušama više zbližili.
-
Ovo čekam jedanaest mjeseci – Mufo se okreće
svima – obeć'o sam da ću se napiti k'o mahnit. Idemo sad da ja ispunim svoje
obećanje, a Fehimin i Feridin muštuluk može do sutra da sačeka...
Meni
je preostalo jedino da se osmjehnem, bez potrebe da išta dodajem. Te odmah se
pridružim Mufu u kretnji za njegovim riječima.
A
put vodi do Ramizove barake, saznajem usput. Kao i da je mjesto susreta ono što
zovu kuhinja. Međusobna udaljenost pedesetak metara.
Ko
je Ramiz saznaću kasnije, sada bivam zatečen onim što gledam, pravom potvrdom
kako rata ovdje itekako ima. Ne čude me kreveti na sprat, vojnička i
humanitarna ćebad, kao koliko ih je u jedva desetak kvadrata. Pa još, vele da
je tu šire nego kod Mufa, a inače su vrata do vrata.
***
Ostali
događaji se samo uklapaju. Mufo odlazi da zovne te „još neke ljude“, ja se
ostajem upoznati s Ramizom i njegovima. Iz Gacka su, porijeklo iz Borča. Time
ne čudi toliko prijateljstvo Mufa s njima, kao ni to da se potrefilo da on i
Ramiz skupa vode ovaj izbjeglički kamp. Osim oca Nezira i žene Rahime, Ramizovu
obitelj čini i četvero djece. Najstarija je četrnaestogodišnja Aldijana, za
koju primjećujem kako je pomalo drukčija od ostale. Odmah saznajem i da je iz
Ramizovog prvog braka, dok je još bio oženjen iz naših krajeva, tačnije od Ćedića.
Ostalo troje je vrlo živahno, od nešto starijeg Rusmira, do Amele i Mirze-Mika,
koji mogu imati pet, odnosno tri-četiri godine.
O
ljudima koje Mufo uspijeva dovesti, te o dvojici koji nisu mogli doći, ni ne
trudim se večeras ništa posebno saznati. Najradije bih im rekao kako se meni
uopšte ne slavi, ali se otimam da im ne kvarim razlog zbog kojeg su se oni
iskupili. Ostaje da će sami shvatiti kada ja ne mognem više...
A
mozak mi se odmah počeo raspadati. Desetak žena je u vrlo kratkom roku
uvratilo, sve sa samo jednim ciljem - da vide „Mufinog brata“. Svaki taj ulazak
me malo razbudi, te se nastavljam praviti sposobnim za piti.
A
bilo je tako veselo. Da sam imao snage da pamtim, ovu bih noć svakako uvrstio
među nezaboravne. Noć nije mogla proći bez Mufove obavezne „Pjevaj mi, pjevaj,
sokole“, a vjerovatno bih i ja zapjevao svoju kojom dajem do znanja da sam
prešao granicu pijanstva, samo da umor nije bio jači. Tako, ove noći nije „Zora
zorila, dan bijelio, ja nisam morao odlazit'...“
Ako
rakija nije umor razbijala, jeste moje opiranje da prije ostalih odem na
spavanje. Zato sam zoru i dočekao svjestan samo da je neko predložio da se
sjedeljka prekine zbog mene a da se nastavi narednu noć, i to u tom proširenom
sastavu...
Ulaz
u Mufovu sobu je bio - samo s druge strane. Prekratak put da bih se razbudio,
ali sam se prije penjanja na krevet uspio uvjeriti u opis koji su mi dali.
Dužine oko dva i po metra, širine još kraće, s tim duplim krevetom je već bila
napola popunjena. A za taj gornji krevet ostaje mi da pamtim kako ga Mufo nije
držao iz potrebe da na njemu drži neke stvari, već „da mu brat ima gdje leći,
kada dođe!“
