Sarajevo, behara ti tvoga,
znaš li išta za dragoga
moga?
Otišo je, već godina dana,
ja ga čekam tužna, uplakana.
Dođi, dragi, milovanje
moje,
pa utješi bolno srce moje.
Uzalud je i otac i mati,
kad me, dragi, tvoj pogled
ne prati.
/Jozo Penava/
Od jutros sam o mnogo čemu razmišljao, o ovome
trenutku ne stigoh. Koliko god su me oni požurivali, ja sam svojom mladošću
nastojao produžiti ovaj predjesenski dan, do širina sreće, koja bi me u ovakvim
situacijama morala pratiti.
Jablanica je grad koji ne bi trebao biti težak za
snaći se u njemu, ali su noći svugdje iste. Kao što je umor uvijek nemilosrdan.
Više nego po polasku, sada željeh da ono što sam od Fehima Gliba čuo, i to što
ova dvojica znaju, bude i istina.
Tek što vidjesmo da prva svjetla koja smo opažali
imaju i zgrade iz kojih dolaze, priče koje sam čuo postaju i nada da je naše druženje
tu i privedeno kraju.
Cijelim putem i nisam pokazivao dovoljno
razumijevanja, sada mi je bilo razumjeti svoje saputnike. Žuri im se, njihovi
su par stotina metara dalje. Hvala im, mene su dopratili odakle bih se trebao i
sam snaći. Samo će sačekati da se i uvjerimo.
Ispred mračne zgrade, prve na ulazu u grad s ove
strane, za koju su oni znali da je bivše kino, i da u njemu boravi dosta
izbjeglica, pretpostavivši da bi među njima mogao biti i moj Mufo, dočekaše nas
zbunjeni, ali izraženo topli pogledi dvije mlađe djevojke, žene. Prvi je utisak
da su se one ovakvih susreta već nagledale.
-
Tražim brata,
čuo sam da bi mogao biti ovdje negdje – skoro promucah, poslije jedva čujno
izgovorenog selama.
-
Kako se zove? –
jedna je bila veoma brza, potvrđujući onaj prvi utisak.
-
Mufik Ćerimagić – ne znam jesam li se tresao od umora, ili od
bojazni da će moja potraga potrajati uprkos činjenici da sam držao kako bi Mufo
morao biti lik koji u gradu kao Jablanica ne bi trebao ostati nezapažen, a
ujedno sam i skupljao snagu za slučaj da ga moradnem opisivati.
-
Ti... Ti si
Mufin brat!? – ovo „Mufin brat“ su obje uglas rekle, da bi potom ona prva i
nastavila – a baš i ne ličite...
Znao sam to. Nije me ni briga, mada bih lahko
mogao dokazati kako imamo i dosta zajedničkih crta. Najvažnije je da se iz
njihovih riječi lahko dalo zaključiti kako će me dovesti do njega.
Zaboravio sam na umor, prestao sam i da drhtim. A
na momenat sam zaboravio i na Keče.
-
Vidimo se ujutro
– oni su se uvjerili da se naše cjelodnevno druženje ovdje može prekinuti.
Osjetio sam da se lagano udaljavaju, ali sam
jedva promrljao da se slažem da se ujutro vidimo ponovo. Sada mi je pažnju
osvajalo to što se dvije djevojke tako držaše u, nekom svom uzbuđenju.
Htjedoh pogoditi šta smjeraju. Biće da smišljaju
način na koji će Mufu saopštiti da mu je brat stigao, potpuno zanemarujući
koliko se meni zapravo žuri. I da ga vidim, ali i da odmorim. Ali ma koliko da
sam bio u pravu, pošteno je da prihvatim njihovu malu igru.
Počeše se došaptavati, dajući meni vremena da
shvatim kako je moguće i da smišljaju šta će tražiti muštuluka. Od Mufa, po
svemu je jasno da njega dobro poznaju, za razliku od mene. A opet, i da od mene
traže muštuluk - ne bi imale šta dobiti. Sem kojeg nara.
Jedna od njih se uputi u kino, iz kojeg se brzo
vrati. Očekivala je da Mufo nije tamo, te se sve troje uputismo ka malom
zidanom objektu, pedesetak metara naprijed. Pri tome su se vješto krile mrakom,
u čemu sam ih i ja pratio. Na kraju smo zajedno skrenuli za ugao.
Gdje trebam istrpiti još jedno došaptavanje. Ovo
je potrajalo kraće, kao da su i one osjetile kako se ja jedva držim na nogama.
Mislim da bih mogao i zaspati, ako Mufa ne bude ni tu.
I dok ona vižljastija, opet izlazi iza ugla, ja
osjetim kako je ovdje još veoma živo, kako djeca ne idu baš rano na spavanje.
Još pomislih kako sam došao u jedan posve drugi svijet, sličan onom koji sam
vidio u Visokom, s razlikom da je sada rat s ustašama u punom jeku. Rat, koji
se ovdje ne osjeća baš toliko.
Tako mi se činilo. A i ovo mi se počinje
nesviđati. Njihova smišljena, vjerovatno šaljiva igra, prelazi u igru živcima.
Ne toliko živcima, koliko osjećanjima. Ne njihovim, ni Mufovim, ali mojim
dakako.
Ne znam koliko će još trajati, pa konačno bacam
pogled na djevojku što mi pravi društvo. Tek vidim da je više djevojčurak, tek
nekih sedamnaest-osamnaest godina. A i lijepa je. Zatvaram oči, vraćam i lik
prve, biće da su sličnih godina, približne ljepote. Samo, mene to trenutno ni
najmanje ne zanima.
Mahinalno iskoračujem korak i okrećem pogled ka
naprijed, praćen djevojkom koja se ne odvaja od mene. Stigli smo vidjeti kako
je ona prva, pod svjetlošću koja je dopirala iz toga što bi trebalo da su
„barake“, a o kojima su mi i Glibo, i Keči usput rekli dvije-tri, upravo
prilazila njihovom desnom uglu. Ovu to nije iznenadilo, pa me rukom lagano
povuče, sugerišući da se ponovo povučemo nazad, u mračni zaklon.
Samo nekoliko trenutaka kasnije čuli su se
koraci. Praćeni glasom koji je morao pripadati Mufu.
-
Jebaću joj su...
botu. Opet je vještica smislila neku glupost – ono je što sam otprilike uspio
razabrati.
Želio sam odmah iskočiti, ali me dočeka pogled
ove djevojke. Još je bilo rano.
Otvoriše se vrata objekta, te se ponovo začu
Mufovo mrmljanje. To je bilo vrijeme da i nas dvoje konačno izađemo iz mraka.
Mufo je stajao na vratima, mrmljajući nešto što
je trebalo da znači kako konta da su se, samo, grubo našalile s njim, ali da im
to neće zaboraviti. Iznutra je dolazio lagani smijeh, i uporno ponavljanje kako
se nisu šalile, i kako on treba da se smiri i sačeka još samo par trenutaka.
Onih, u kojima ću mu se ja javiti!
-
Mufo! Mufo! –
ponovio sam još jednom, shvativši da ga je prvi poziv toliko iznenadio, da mi
je poznao glas ali da je bio nedovoljno spreman i da u sve povjeruje.
Ovaj put je bio siguran. Naglo se okrenuo, odmah
tromim korakom krećući ka meni. A tri su bila dovoljna da mi se haman unese u
lice. Poslije ušiju, uvjerio je i oči.
Sve ostalo je bilo „već više puta viđeno“. Samo,
možda sad - kao nikad prije.
Potpuno svjesni stvarnosti, bacismo se u
najstvarniji zagrljaj. Zaprštaše i stvarne suze. Na sve strane, kako bi se u
narodu reklo.
Dolazeći sebi shvatamo kako nismo jedini koji plačemo.
Plakale su i one dvije djevojke, kao i druge dvije koje su bile unutra.
Zaplakala je i žena koja je baš sada nailazila,
jedan momčić što se odnekud stvori tu, kao i dvoje djece što se igralo tamo
pred barakom, a koja su tu svoju igru maksuz prekinula, vođena osjećajem da se
u njihovoj blizini dešava nešto veliko.
Nešto veliko se i dešavalo. Nešto što se dešava
najviše jednom u životu. Nešto što pokazuje koliko velika može biti bratska
ljubav.
Nekako se odmaknemo, pa ponovo zagrlimo,
zaplačemo pa prestanemo. Imamo puno toga za upitati jedan drugog, jedan drugom
reći. Samo nam još uvijek fali snage za otpočeti.
-
Koliko ima kako
se niste vidjeli? – jedna od djevojaka nam pomaže.
-
Jedanaest
mjeseci. Od mog ranjavanja – Mufo odgovara.
Konačno se odvajamo. Fizički, kako bismo se
dušama više zbližili.
-
Ovo čekam
jedanaest mjeseci – Mufo se okreće svima – obećo sam da ću se napiti ko mahnit.
Idemo sad da ja ispunim svoje obećanje, a Fehimin i Feridin muštuluk može do
sutra da sačeka...
Meni je preostalo jedino da se osmjehnem, bez
potrebe da išta dodajem. Te odmah se pridružim Mufu u kretnji za njegovim
riječima.
A put vodi do Ramizove barake, saznajem usput. Ko
je Ramiz saznaću kasnije, sada bivam zatečem onim što gledam, pravom potvrdom
kako rata ovdje itekako ima. Ne čude me kreveti na sprat, vojnička i
humanitarna ćebad, kao koliko ih je u jedva desetak kvadrata. Pa još, vele da
je tu šire nego kod Mufa, a inače su vrata do vrata.
Ostali događaji se samo uklapaju. Mufo odlazi da
zovne te „još neke ljude“, ja se ostajem upoznati s Ramizom i njegovima. Iz
Gacka su, porijeklo iz Borča. Tim ne čudi toliko prijateljstvo Mufa s njima,
kao ni to da se potrefilo da on i Ramiz skupa vode ovaj izbjeglički kamp. Osim
oca Nezira i žene Rahime, Ramizovu obitelj čini i četvero djece. Najstarija je
četrnaestogodišnja Aldijana, za koju primjećujem kako je pomalo drukčija od
ostale. Odmah saznajem i da je iz Ramizovog prvog braka, dok je još bio oženjen
iz naših krajeva, tačnije od Čedića. Ostalo troje je vrlo živahno, od nešto starijeg
Rusmira, do Amele i Mirze-Mika, koji mogu imati pet, odnosno tri-četiri godine.
O ljudima koje Mufo uspijeva dovesti, te o
dvojici koji nisu mogli doći, ni ne trudim se večeras ništa posebno saznati.
Najradije bih im rekao kako se meni uopšte ne slavi, ali se otimam da im ne kvarim
razlog zbog kojeg su se oni iskupili. Ostaje da će sami shvatiti kada ja ne
mognem više...
A mozak mi se odmah počeo raspadati. Desetak žena
je u vrlo kratkom roku uvratilo, sve sa samo jednim ciljem - da vide „Mufinog
brata“. Svaki taj ulazak me malo razbudi, te se nastavljam praviti sposobnim za
piti.
A bilo je tako veselo. Da sam imao snage da
pamtim, ovu bih noć svakako uvrstio među nezaboravne. Noć nije mogla proći bez
Mufove obavezne „Pjevaj mi, pjevaj, sokole“, a vjerovatno bih i ja zapjevao
svoju kojom dajem do znanja da sam prešao granicu pijanstva, samo da umor nije
bio jači. Tako, ove noći nije „zora zorila, dan bijelio, ja nisam morao odlazit...“
Ako rakija nije umor razbijala, jeste moje
opiranje da prije ostalih odem na spavanje. Zato sam zoru i dočekao svjestan
samo da je neko predložio da se sjedeljka prekine zbog mene a da se nastavi
narednu noć, i to u tom proširanom sastavu...
Ulaz u Mufovu sobu je bio - samo s druge strane.
Prekratak put da bih se razbudio, ali sam se prije penjanja na krevet uspio
uvjeriti u opis koji su mi dali. Dužine oko dva i po metra, širine još kraće, s
tim duplim krevetom je već bila napola popunjena. A za taj gornji krevet ostaje
mi da pamtim kako ga Mufo nije držao iz potrebe da na njemu drži neke stvari,
već „da mu brat ima gdje leći, kada dođe!“
most
u Ostrošcu
