Vrbas vodo, ne hukaj
se,
ah, moj dragi, ne uzdaj
se!
Ne uzdaj se, nisam
tvoja,
nije moje majke volja!
Kad bi bila majke
volja,
ja bih, dragi, bila tvoja!
Kad porastem biću
tvoja,
to će biti moja volja!
Kruščicu
počeh doživljavati kao dio svoje sudbine. Kao mjesto koje ću pamtiti samo po
lijepom. Iako mi se njegovo sadašnje ukazanje ne ozrači punom radošću.
Sada
je to ozračje kraja jednoga nadanja. Ali, može biti i početak drugoga. Ne
mislim se tu zadržavati, ne bih trebao imati problema ne sresti djevojku koju
sam upoznao pri dolasku, niti namjeravam žaliti što se neću stići vidjeti sa
svojim poznanikom.
Jablanica
me čeka, zove. Jablanica u kojoj kanim provesti osam lijepih, nikako i predugih
dana, poslije čega ću pohititi opet ovamo. Gdje će me čekati jedno srce koje će
sve vrijeme jednako kucati, odnosno odgovarati na otkucaje moga...
A
da smo doista čudno društvo vidjelo se našim samim ulaskom. Ne vjerujem da je
iko odavno dočekan upitnijim pogledima. Nailazeći kraj jedne od kuća zaustavili
smo cijelo domaćinstvo u njegovim redovnim seoskim aktivnostima.
Na
meni je bilo da se odvažim prići, pitam za porodicu Omeragić Šabana, kod kojega
je ovo dvoje išlo.
Sljedeći
je osjećaj da sam potrefio kod jednih od „onih“ kojima je laknulo saznanjem da
nismo slučajni prolaznici, koji su umorni, žedni i gladni. I kojima je posebno
drago što tražimo te Omeragiće, a ne recimo njih.
Odmah
nas uputiše traženoj kući. A i mi požurismo prema uputama, s nadom da će nam se
tamo više obradovati.
Upravo nam je tako u Voljevcu predstavljen
ovaj domaćin, kao veoma prijatan, srdačan i gostoprimljiv. Što se, postaće nam
jasno, ipak odnosilo na neka ranija, druga vremena, od kojih se svi skupa sve
više udaljavamo.
Ako
ima smisla porediti život ovdje s onim u Voljevcu, ovdašnji je teži. Što
donekle može opravdati to što se gostima baš i ne raduju.
Pa
ipak, teško mi bi skrivati razočarenje. Očekivao sam više radosti zbog viđenja
dragih osoba. Od toga više, niko nije ni tražio. Navikavamo se na vrijeme u
kojem svega nedostaje, a opet - ničega ne fali! Uvijek ima ono čega ima, drugo
se i ne traži!
Na
momenat se pobojah kako me slično možda čeka i u Jablanici, ali se takvoj
slutnji brzo oduprijeh.
Druga
misao je malo teža, nju ne mogu tek tako odbaciti, možda sam ja uzrok svemu.
Možda im se nije dopalo društvo u kojem im je rodbina stigla. Jesmo objasnili
da se samo iskoristilo to što smo mi na putu za Jablanicu, ali je dječja
privrženost kazivala drukčije. Ko bi sad pojašnjavao redoslijed rađanih
prijateljstava...
Možda
i brže od očekivanog stiže me žurba za nastavkom putovanja. Jedva da je ovo i
pola našega puta, pa moramo razmišljati o tome da nas što manje mraka zaprati.
A neugodan osjećaj kojim smo dočekani, i tako ne može brzo proći.
Domaćini
se jesu potrudili da ga malo poprave. Ponudili su nas kahvom, koja se i ovdje
još uvijek smatra obaveznom. Koju nećemo odbiti, iako će nam pažnju više
privlačiti voće kojeg je okolo bilo posvuda. Nadmetale su se razne jabuke,
kruške, šljive. Da se teško odlučiti koju bi čovjek najprije zaiskao.
Mada
bih uvijek u ovakvom izboru prednost davao nekoj vrsti krušaka, a još je i naziv sela asocirao tako, ovaj put ipak neću
odoljeti nečemu drugom. Nečemu što viđam prvi put u životu. Vidjeh da su
šljive, ali i ne bijah sasvim siguran. Veličinom su sličnije grožđu.
Zahvalih
se što nam je dopušteno da ih probamo, i tek tada se i uvjerih. Po košpici. Kao
u obične šljive požegače, samo puno manja.
Pitali
smo i za naziv vrste. Rekoše nam da je rijetka, lokalna, koje malo ima u drugim
krajevima. Ali je ovdje ima sasvim dovoljno pa se i ne smatra ničim neobičnim,
niti posebnim.
A
nama se i ukus činio poseban. Valjda zato što ih jedosmo prvi put.
Nije
me bilo stid ni zaiskati za ponijeti. Još priznah da su nešto najslađe što sam
jeo od voća, poslije jeribacme.
Spontano
je krenula i neka priča pa je sve navodilo da bi se mogli zadržati još i duže
nego smo prvobitno zamišljali.
Nisam
zaboravio svoga prijatelja Armina, ali sam samo izgubio desetak minuta. Bio je
na položaju, te samo se upitah s roditeljima mu, i preko njih otpratih selame.
Uz
obećanje da ću u povratku svratiti, tada bi i on trebao biti kući.
Sada,
i tako ne bih. Keči su me čak tri puta napominjali kako je vrijeme ono što nam
stalno mora biti na umu. Čak, puno ispred svih zelenih očiju koje nam je sada,
i bilo kada osavljati...
Ponuđeni
smo da ostanemo na ručku, ali se zadovoljismo s to šljiva što ubrasmo. Biće nam
dovoljno, nešto smo hrane ponijeli iz Voljevca, još je veće pitanje hoćemo li
imati kad jesti.
Pri
dugu smo putu, poprilično smo umorni, tako da je pametnije da se čim prije
oprostimo od ovih, ipak dragih i prijatnih ljudi. Prije svega, jer nas u
Jablanici čekaju još draži.
Bar
više nema nikakvih mogućnosti da zalutamo. Jablaničko jezero smo ugledali još
dok smo bili iznad sela, sigurni smo da ga nikako ne možemo mašiti.
