Vrbas vodo, ne hukaj
se,
ah, moj dragi, ne uzdaj
se!
Ne uzdaj se, nisam
tvoja,
nije moje majke volja!
Kad bi bila majke
volja,
ja bih, dragi, bila tvoja!
Kad porastem biću
tvoja,
to će biti moja volja!
Kruščicu počeh doživljavati kao dio svoje
sudbine. Kao mjesto koje ću pamtiti samo po lijepom. Iako mi se njegovo
sadašnje ukazanje ne ozrači punom radošću.
Sada je to ozračje kraja jednoga nadanja. Ali,
može biti i početak drugoga. Ne mislim se tu zadržavati, ne bih trebao imati
problema ne sresti djevojku koju sam upoznao pri dolasku, niti namjeravam
žaliti što se neću stići vidjeti sa svojim poznanikom.
Jablanica me čeka, zove. Jablanica u kojoj kanim
provesti osam lijepih, nikako i predugih dana, poslije čega ću pohititi opet
ovamo. Gdje će me čekati jedno srce koje će sve vrijeme jednako kucati, odnosno
odgovarati na otkucaje moga...
A da smo doista čudno društvo vidjelo se našim
samim ulaskom. Ne vjerujem da je iko odavno dočekan upitnijim pogledima. Nailazeći
kraj jedne od kuća zaustavili smo cijelo domaćinstvo u njegovim redovnim
seoskim aktivnostima.
Na meni je bilo da se odvažim prići, pitam za
porodicu Omeragić Šabana, kod kojega je ovo dvoje išlo.
Sljedeći je osjećaj da sam potrefio kod jednih od
„onih“ kojima je laknulo saznanjem da nismo slučajni prolaznici, koji su
umorni, žedni i gladni. I kojima je posebno drago što tražimo te Omeragiće, a
ne recimo njih.
Odmah nas uputiše traženoj kući. A i mi požurismo
prema uputama, s nadom da će nam se tamo više obradovati.
Upravo nam
je tako u Voljevcu predstavljen ovaj domaćin, kao veoma prijatan, srdačan i
gostoprimljiv. Što se, postaće nam jasno, ipak odnosilo na neka ranija, druga
vremena, od kojih se svi skupa sve više udaljavamo.
Ako ima smisla porediti život ovdje s onim u
Voljevcu, ovdašnji je teži. Što donekle može opravdati to što se gostima baš i
ne raduju.
Pa ipak, teško mi bi skrivati razočarenje.
Očekivao sam više radosti zbog viđenja dragih osoba. Od toga više, niko nije ni
tražio. Navikavamo se na vrijeme u kojem svega nedostaje, a opet - ničega ne
fali! Uvijek ima ono čega ima, drugo se i ne traži!
Na momenat se pobojah kako me slično možda čeka i
u Jablanici, ali se takvoj slutnji brzo oduprijeh.
Druga misao je malo teža, nju ne mogu tek tako
odbaciti, možda sam ja uzrok svemu. Možda im se nije dopalo društvo u kojem im
je rodbina stigla. Jesmo objasnili da se samo iskoristilo to što smo mi na putu
za Jablanicu, ali je dječja privrženost kazivala drukčije. Ko bi sad
pojašnjavao redoslijed rađanih prijateljstava...
Možda i brže od očekivanog stiže me žurba za
nastavkom putovanja. Jedva da je ovo i pola našega puta, pa moramo razmišljati
o tome da nas što manje mraka zaprati. A neugodan osjećaj kojim smo dočekani, i
tako ne može brzo proći.
Domaćini se jesu potrudili da ga malo poprave.
Ponudili su nas kahvom, koja se i ovdje još uvijek smatra obaveznom. Koju
nećemo odbiti, iako će nam pažnju više privlačiti voće kojeg je okolo bilo
posvuda. Nadmetale su se razne jabuke, kruške, šljive. Da se teško odlučiti
koju bi čovjek najprije zaiskao.
Mada bih uvijek u ovakvom izboru prednost davao
nekoj vrsti krušaka, ovaj put neću odoljeti nečemu drugom. Nečemu što viđam
prvi put u životu. Vidjeh da su šljive, ali i ne bijah sasvim siguran.
Veličinom su sličnije grožđu.
Zahvalih se što nam je dopušteno da ih probamo, i
tek tada se i uvjerih. Po košpici. Kao u obične šljive požegače, samo puno
manja.
Pitali smo i za naziv vrste. Rekoše nam da je
rijetka, lokalna, koje malo ima u drugim krajevima. Ali je ovdje ima sasvim
dovoljno pa se i ne smatra ničim neobičnim, niti posebnim.
A nama se i ukus činio poseban. Valjda zato što
ih jedosmo prvi put.
Nije me bilo stid ni zaiskati za ponijeti. Još
priznah da su nešto najslađe što sam jeo od voća, poslije jeribacme.
Spontano je krenula i neka priča pa je sve
navodilo da bi se mogli zadržati još i duže nego smo prvobitno zamišljali.
Nisam zaboravio svoga prijatelja Armina, ali sam
samo izgubio desetak minuta. Bio je na položaju, te samo se upitah s
roditeljima mu, i preko njih otpratih selame.
Uz obećanje da ću u povratku svratiti, tada bi i
on trebao biti kući.
Sada, i tako ne bih. Keči su me čak tri puta
napominjali kako je vrijeme ono što nam stalno mora biti na umu. Čak, puno
ispred svih zelenih očiju koje nam je sada, i bilo kada osavljati...
Ponuđeni smo da ostanemo na ručku, ali se
zadovoljismo s to šljiva što ubrasmo. Biće nam dovoljno, nešto smo hrane
ponijeli iz Voljevca, još je veće pitanje hoćemo li imati kad jesti.
Pri dugu smo putu, poprilično smo umorni, tako da
je pametnije da se čim prije oprostimo od ovih, ipak dragih i prijatnih ljudi.
Prije svega, jer nas u Jablanici čekaju još draži.
Bar više nema nikakvih mogućnosti da zalutamo.
Jablaničko jezero smo ugledali još dok smo bili iznad sela, sigurni smo da ga
nikako ne možemo mašiti.
***
Posljednje što od domaćina prihvatismo je da nas
preciznije upute. Tako ćemo naići na Kostajnicu, mjesto iz kojeg su Hrvati
otišli, kroz koje možemo proći bez ikakvih briga ili straha.
Mada, Kostajnicu ćemo upamtiti još po nečemu.
Opet - voće. Ovo nam nije nimalo nepoznato, ali smo stabla narova zamišljali
drukčijim. Ne u plantažama, i to kakvim.
U jednome zaseoku, za koje ne bijahosmo sigurni
da li pripada Kostajnici ili Solakovoj Kuli, ali dakako potpuno pustom, ta
jedna plantaža nara je bila takva da nas odvoji od naše brige za vremenom. Ne
samo da smo stomake pretrpali, nego smo isto učinili i s rančevima, kasnije i
džepovima. Na kraju, po dva-tri smo ponijeli u rukama...
Nismo zaboravili samo na vrijeme, nego smo
smetnuli s uma i naš umor. Teret nas je posve slamao, znoj se sljevao s nas,
probijao i kroz lice, ali i uniformu. A mi se kao ne damo, neko vrijeme nam je
bilo žao da odvađamo iz rančeva, jesti svakako više nismo mogli.
Opirali smo se koliko smo mogli, ali ubrzo nam
koraci postaju preteški. Mrak nas stade sustizati, a mi i mimo svoje volje sve
češće praviti pauze. Čak se javi sumnja i da ćemo uspjeti.
Ni cigarete nas više nisu odmarale. Dvojica od
nas smo pred polazak prodali vreće za spavanje. Za po dvije kutije cigareta,
tako im se cijena kretala. U početku se moglo uzeti i tri, kada je skoro cio
bataljon ostao bez vreća. Od čega, najmanje trećina mimo svoje volje. Ja sam
ljubomorno svoju čuvao, dok me ne metnuše na spisak. Tada više nisam imao
izbora. I tako je potpuno jasno kako je u povratku ne bih zatekao...
Stižemo se i našaliti. Ja govorim kako je put
duži nego sam mislio. Pred polazak sam ga mjerio kutijom, sada - vrećom duhana!
A Dževad Kečo je zaključio kako nam je snage
nestalo tačno na Ostrožačkom mostu. Kako drukčije objasniti činjenicu da ga
nismo mogli savladati iz cuga, već smo pauzu napravili negdje taman oko sredine.
Do tada smo Ostrožac zamišljali krajem našega
puta, s obzirom da ova dvojica toliko znaju, njima ovo nije prvi put da dolaze
u Jablanicu. Odavde je do nje desetak kilometara, pa smo to računali kao sat
puta. Kako sad idemo, trebaće nam najmanje tri sata!
Pri tome su nam tuneli dolazili duži od
Ostrožačkog mosta! Bilo je trenutaka kada smo bili blizu da se predamo, bacimo
tu nedgje kraj ceste, i zaspimo, onako. Ali se dešavalo uvijek da bi jedan
smogao snage da nagovori ostale na još jedan cug.
Njihovo poznavanje puta je bio poseban način
ohrabrivanja. Dočekao sam trenutak kada nas je od susreta s Jablaničkim
svjetlima dijelio još svega jedan tunel, i sedam-osam krivina.
A poslije Lendave, još samo tako malo. Bilo mi je
došlo da zavrištim od radosti. I muke. Činilo mi se da ne bih izdržao da sam
još jednom čuo „E, iza ove krivine bi se trebala ukazati svjetla!“
Davno smo jutros pošli. Od tada, četrnaest sati
je prošlo. Konačno.
Uspjeli smo. I snage sačuvati taman za toliko da
zagrlimo one zbog kojih smo sve ovo i izdržali.
Uzbuđenje nadvlađuje umor. U toj sekundi susreta
sve drugo će biti otjerano u zaborav...
Solakova Kula, pogled
iz Kruščice
