Cvijet capti na
gradini, zumbule,
kao sunce na vršini,
zlato moje!
Nije cvijet na
gradini, zumbule,
no je momak i
djevojka, zlato moje!
27-29. septembar 1993.
Gledaju se, igraju se,
zumbule,
ko je ljepši, a ko
viši, zlato moje!
Momče više, cura
ljepša, zumbule,
a ja manja, a ti veći,
zlato moje!
Ne smijem ti ništa
reći, zumbule!
I
drugo odbrojavanje dana se oteglo. Oteglo, mučninom svoga približavanja.
Prvi
put je bilo sve jasno. Keči su trebali naići, ja im se pridružiti, usput se
ispozdravljati s kime stignem.
Ovo
sada je drukčije, niti znam do kada, niti kako. Neću da sumnjam da ubrzo neće
biti tog vozila. Da sam htio sumnjati, valjda ne bih ni čekao.
Imam
li pravo sumnjati u drugo, šta će Mufo odlučiti? Jednom ga pitah, čuh da je već
odlučio. Pravo nemam, ali me podsvijest tjera!
Sebe
zamisliti da odlazim nije mi teško, uradim to kada hoću, dovoljno mi da na
trenutak zatvorim oči. Kako će izgledati Mufov odlazak, to ću ipak morati
saznati.
Proba
je bila...
Feridu
smo ispratili. Vidio sam još jednom kako teku suze na rastanku. Nisam vjerovao
da ću i ja, ali podlegoh osjećanjima ostalih.
Tek
pošto je otišla zamislih se nad onim što sam vidio. Otišla je u Hrasnicu, tamo
gdje bi joj trebalo biti bolje, a plakala je kao da nije tako. Plakali su i svi
za njome.
I
nije bitno gdje, u kakvo se mjesto i stanje ide, već šta se napušta. I nije rat
samo na linijama, u rovovima, rat je svugdje gdje žive osjećanja.
U
rokovnik požurih zapisati kako se drugovi iz djetinjstva, oni školski, pamte
dugo, vjerujem da pravi drugovi iz vojske, s kojima se godinu živi skupa, i
duže zadrže u sjećanjima, sada se usuđujem reći da ovi ratni, bez obzira na
okolnosti upoznavanja, ne zaboravljaju se do kraja života.
Upisao
sam još nešto u rokovnik. Bio sam ljut na sebe.
Noć
ranije se nađoh par trenutaka nasamo s Feridom, pitah je jesam li imao šansi.
Iskreno je priznala, priča jest krenula ranije, ali od dana kada sam došao,
kada me je vidjela i upoznala, čekala je da je pitam da pođemo. Nadala se. Uzalud.
Meni
je ostalo da se probam našaliti - vjerovao sam da će se moj boravak ovdje
završiti s planiranih desetak dana, zbog toga se nisam pokušavao vezivati. A
privlačila me je, u tome se nisam šalio.
Šta
kontam s Amelom, to još krijem. A zbog saznanja da sam propustio jednu izglednu
priliku, u duši sam žalio.
Nije
bilo korektno da zaplačem tek tako. Međutim, nije ružno uz druge pustiti par
suza. Ko zna, put će me jednog dana navesti na Hrasnicu, a sa sudbinom se nikad
ne zna...
Cijeli
dan sam razmišljao o Feridi. Sabrao sam stečene utiske, sigurno je bolja
djevojka nego Amela. Još sam i ja njoj bio drag, a ova me i ne zna. Pogriješio
sam, shvatio sam, ali pravo na kajanje nemam. Ne znam ni da li bi bilo smisla
ako je nekad ponovo sretnem, da je podsjećam na naš kratki razgovor. Možda mi
je i povjerovala, ali ja znam da sam i lagao. Za nju nisam imao vremena, a
tražio sam ga gdje ga je bilo manje.
Osim
toga, zaboravio sam i Kruščicu. Podsjećao se samo kada bih ovdje gubio nadu.
Da
ne sudim skroz loše o sebi, tu je Sanela. Prema njoj sam bio sasvim iskren,
pošten...
