Potopi se momče
sviladžija,
na Vrbasu konje kupajući.
Žalila ga gizdava
djevojka,
pa sestrila po Vrbasu
vrbe:
„Isplav'te mi moje milovanje!“
To su vrbe za Boga
primile,
za božanstvo i
posestrimstvo;
Isplaviše momče
sviladžiju. 20. oktobar 1993.
Prigrli ga lijepa
djevojka,
pa zaplaka nujno,
žalovito:
„Crne oči, jer me ne
gledate,
k'o što ste me i dosad
gledale?
Medna usta, jer me ne
ljubite,
k'o što ste me i dosad
ljubila?
B'jele ruke, jer me ne
grlite,
k'o što ste me i dosad
grlile?“
Znao
sam da je sudbina samo ostavljena na čekanje. Mislio sam kako ni to ne bi
smjelo biti slučajno. Dobio sam nekoliko novih dana na raspolaganje...
Iako
se pokušavah i ponovo preispitivati. Informacije da se sprema neka ofantiva
ovdje, upućuje da se ni negdje tamo neće mirovati. Ćuza više nije u Jablanici,
nema ni nikoga drugog, ni iz Voljevca ni iz Dusine, no sve to meni nije više
nikakvo opravdanje. Makar se pravdao sebi samome, da ne bi sad bilo pošteno da
žurim, navijao sam da Alma ne ode, zar bi bilo smisla da odem ja...
Neko
će ipak da ode prvi. Sudbina može biti odgovorna samo dotle, da imamo na umu da
to bude onaj ko bude morao...
Počeo
sam da mrzim sudbinu! To mi neće pomoći da popravim odnos s Almom, jednako je
bila uporna da nam ne vrijedi ništa počinjati. Što bih ja bivao uporniji, ona je
znala biti dvostruko! Otišla je i dalje, odjednom je našla da ima nekog momka
kojem se već obećala, koji je čeka, i kojeg voli bar koliko ja nju!?
Lagala
je. Znao sam, osjećao. I, nisam davao da mi nadu ugasi. Poželjeh joj dati nešto
za uspomenu. A nemah ništa vrijedno.
Nešto
lijepo napisati? Drugo mi ništa ne preostaje, mada znam da vrijedi puno više.
Dobih
njen rokovnik, i izun da u njega upišem šta god želim.
Prilika
da upišem one stihove. Mogao sam odmah, no pravio sam se da mi treba vremena.
Povukao sam se u sobicu, kako bih ga i prelistao.
Pretpostavljao
sam da ne mogu naći ništa posebno, u suprotnom rokovnik ne bi ni bio u mojim
rukama. Ipak, okom zapeh za nešto što mi privuče pažnju, podsjeti kako i ovo
može biti da je igra sudbine, ne slučaja.
Na
jednoj stranici su ispod njenog i imena Alme Logo bile upisane adrese iz Gacka.
Stanovale su u istoj ulici, što pojašnjava njihovu bliskost.
Međutim,
moju pažnju je osvojila treća, dopisana adresa. Kako je pored stare adrese od
Logo Alme, to sam lako zaključio da je najnovija. Iz Hrasnice. Shvatio sam i da
je do nje došla preko Crvenog krsta, ali je meni bilo značajnije što je bila
jednostavna za zapamtiti - Ulica Prvomajska, broj 2. Ako nekad budem tražio
moju Almu, možda mi ovo bude prvi trag...
Ovo
me zadovolji, pa požurih upisati željene stihove, te odmah i vratiti rokovnik.
Uz objašnjenje kako i ne treba vjerovati u svaki stih, odnosno unaprijed se
izviniti za posljednju strofu, koja je takva kako bi pjesma bila kao sevdalinka.
Znao sam i kako to pojasniti, ispričaću šta je Vesna Hadžić govorila o
sevdalinci, uzimavši za primjer „Dvore gradi Komadina Mujo“. Vesna je
naglašavala stihove koji kažu da je Muja obilazio cijeli Mostar, osim Zaimove
Zibe, tumačeći da je tako moralo biti, jer da je Ziba došla to i ne bi bila
sevdalinka...
***
Na
vratima od kuhinje utihnu glas Himza Polovine u mojoj glavi, prestadoh i
razmišljati o mogućoj Alminoj reakciji na stihove, i moje objašnjenje, jer me
dočeka neobična scena. Ona i Indira su stajale uz Mufa, koji je nešto nerazumljivo
mrmljao. Stalno, i nešto psujući.
Zbunjeno
sam promatrao, bezuspješno pokušavajući da bilo šta skontam.
Odmah
nije išlo, a i Mufo brzo odluči sve prekinuti:
-
Ne ide... Jeblo vas ovo! Nađite nekog drugog pa
zajebajite – uz još par psovki između, bacivši i olovku, skoči sa stolice i
krenu ka vratima.
-
Šta ste to probali? – sklanjajući se s vrata
pokazah se i veoma znatiželjnim.
-
Ništa drugo i ne rade, nego samo smišljaju glupe
folove – Mufo je stigao pojasniti – kao, ko može da, istovremeno - piše svoje
ime i prezime, što brže, a glasno govori: Piši, ne misli - sipaj, ne žali!?
-
Što? Pa to ne bi trebalo biti neki poblem. Samo
se je bitno koncentrisati!
-
Eto, pa se ti koncentriši. Ja imam pametnijeg
posla!
Zatvorih
oči, kao da provjeravam trenutnu koncentraciju.
-
Hoćeš li probati? – Alma me požuri.
-
Nemoj, vjerujemo da ti možeš – Indira je drukčije
razmišljala – jeste da je desetak probalo i da niko nije mog'o...
-
Što niste odmah mene zvale? – već sam sjedao za
sto.
Dok
se još jednom predavah koncentrisanju, učini mi se kako Indira ovim nije
oduševljena. Nije mi smetalo ni Ramizovo smijuljenje, koje sam tumačio kao i
njegovo uvjerenje da ni ja neću uspjeti. Meni je jedino bilo bitno šta Alma
misli!
-
Piši, ne misli; sipaj, ne žali... Piši, ne misli;
sipaj... – ponavljao sam sve glasnije, jednako brzo i uspješno redajući na
papiru svoje ime i prezime.
Bio
sam taman uhvatio ritam. Činilo mi se da bih još bar pola sata mogao tako!
A
onda, dogodilo se to. Jedino, što svemu i daje kakav smisao.
Štrecnuo
sam. Od iznenađenja. Ali, i od prilično hladne vode, kojom sam posut!
Više
i nije važno što sam ispao glup, ili makar naivan. Što nisam razumio bilo
Indirino odvraćanje, odnosno onakav Ramizov smijeh. Ni to što su mogle uzeti
neki manji lonac, pošto je u ovome bilo najmanje deset litara. Nije mnogo važno
ni što sam na trenutak mislio kako sam baš pametniji nego mnogi. Ne znam ni
koliko je važno što je Almi sada žalivije nego meni.
Važno
je da je fol uspio. I da se svi slatko nasmijasmo. I to u vrijeme koje najviše
miriše na rastanak, kada sam mislio da me ništa ne može nasmijati.
Majica
će se osušiti, nije ni to problem. Od svega, najteže mi bi čestitati Almi.
Potrefila
je pravi tenutak! Kada sam ono „sipaj, ne žali“ izgovorio nekako najglasnije,
najiskrenije...
