Kakva se je, ono, zv'jezda
sad na nebu digla?
Ahmetova, to je kćerka
za udaju stigla.
Kakva, ono, zv'jezda
sija
k'o da drugih nema?
To star' Ahmet svoju
kćerku
za udaju sprema!
Stara majka mene pita:
„Božija ti vjera: 18. oktobar 1993.
Šta to, sine, c'jele noći,
gledaš sa pendžera?“
Vidiš, majko, onu zv'jezdu
što se sada gasi?
Jedino je ona mogla
dušu da mi spasi!
Željela je ona, majko,
vječno za me sjati,
al' je Ahmet hoće, samo
za bogata dati!
/Asim Ćerimagić Kubanac/
Neću
doručkovati. A i tako su svi zaokupljeni događajem dana.
Bilo
je puno sličnih situacija i ranije, ali se s ovim jedino može mjeriti odlazak
Feride. To važi za Mufa, Ramiza i ostale, za mene usporedbe nema!
Ali
nada živi. Nebo se otvorilo!
To
je razlog te u iznošenju stvari pomaže samo odabrano društvo. Mufo i Ramiz su
jedan par, Fudo i Samir drugi, dok je mene dopao Ahmet lično. Ne mnogo teških
stvari je napravilo samo po dvije ture, dok su za one lakše se pobrinule
Muniba, Alma i Fehima.
Svi
su se jedino još borili s kišom, ja i s osjećanjima!
-
Nećeš otići! – tek jednom sam se uspio odmaći od
Ahmeta, a približiti Almi.
Nije
odgovorila. Ali je smiješak kazivao više od prisjećanja svojih, istih riječi. U
njemu je bilo ono nepomirljivo, koje se prenese i na mene. Može biti da se tome
i nadala, da je to i željela, ali ima obavezu da uvažava i ono oko čega se njen
otac toliko trudio, borio da porodicu smjesti na drugo, bolje.
Otkud
meni pravo da gledam u nebo? Kao sinoć u zvijezde, nakon čega napisah stihove,
koje se usuđujem nazvati sevdahom, no ne ih i predati Almi...
Kiša
je pomogla da se pred hotelom lako rastanemo. Oni su ostali čekati kamion, s
njima u društvu jedino još Mufo i Ramiz, te sve Almine kolegice iz kuhinje.
Kao
Fudu i Samiru, ja sam mislio da mi mjesto nije tu. Ili sam baš bio siguran da
otići neće!?
***
Kiša
nije stajala, ali se ni oni vraćali. Pred ručak su došle Fehima i Enisa, odmah
mi javljajući da nema ništa novo.
-
Gdje god ode, biće joj bolje nego ovdje – još mi
Fehima dobaci nešto što smatra utjehom – treb'o bi biti sretan... A ako sudbine
bude, srešćete se vi opet!
Moje
ćutanje je prihvatalo da je Fehima sasvim u pravu, ali je oboren pogled kazivao
kako se srce ne slaže s tim.
-
Sve je to slika rata – i Samir je iskoristio
kratak susret sa mnom – da nije bilo rata ne bi se ni upoznali. On vas ponovo
razdvaja, on vas možda još jednom spoji!
Jedina
kojoj kiša nije mnogo smetala bila je Adisa. Biće da je kroz prozor primijetila
jedno moje išetavanje na prvo smirivanje oblaka.
Otišla
je nekamo u šetnju. Gdje neće ostati dugo. Nije joj ni bilo do šetnje, željela
je jedino da...
Ali,
nije ništa rekla. A meni takva utjeha nije potrebna. Zar da uzdišem za nečim
što nikada ne može biti moje!?
***
Sljedeći put me vani izvuklo ponovno otvaranje
neba. Sada je to bio prolom, pljusak koji je otklanjao sve sumnje.
-
Eno se Fudo uzvrtio, Ahmet zvao da mu ide pomoći
vratiti stvari – mali Adis mi ovo reče sasvim slučajno.
Ja nisam čekao. Niti sam i jednu, bilo ružnu bilo
lijepu riječ uputio ka nebu!
Mufo i
Ramiz su imali kabanice, meni i Ahmetu nisu ni trebale. On je već bio pokisao,
a ja nisam žalio.
Na ljepšoj kiši kisnuo nisam. Posebno, uz dodatno
saznanje kako se neka akcija sprema oko Konjica, zbog čega su i sve cestovne
aktivnosti zaustavljene do daljnjeg.
Bilo je sevap pomoći. Nije važno što je zvao
Fuda, ne mene. Nije tražio da objašnjavam svoju dobru volju. Samo sam zarađivao
sevap...
Iako, ne odbih ono što mi Ahmet dade,
zahvaljivajući mi na pomoći. Nije pušio, a otkud mu kutija cigareta nisam
pitao. Dvije cigarete su nedostajale, ne da bih sada razmišljao koga i zašto je
počastio, već da je se dugo poslije sjećam. A razumio sam i drhtaj njegove
ruke, odnosno zašto je to krio od svih drugih.
Danas neću, ali ću već sutra Almi da
protivurječim na njene ranije tvrdnje kako Ahmet nije ništa dočuo.
