Razbolje se lijepa Zakira,
bolujući majci govorila:
„Mila majko, zovi mi hećima,
mlad hećima, moga Ibrahima.
sredina februara 1995.
Čini mi se da bih ozdravila,
kad bih Ibru očima vidila!“
Posla majka sahiju po Ibra,
a Zakira ozdravi ko vila!
Kontrola je prošla
kako sam želio. Istina, veranje uz Koloniju je pokazalo da mi fali još snage,
ali sam se toliko bolje osjećao da sam bio siguran kako je sve kritično iza
mene.
Razumio sam stepenice kao dobar test. Ali i test,
koji nazor želim savladati.
Misli su mi poskakivale, kao što su mi se koraci
povremeno razbijali. Sretan sam da mi je bolje, svjestan da se trebam truditi
da budem još bolje, a nestrpljivost zazire od onoga što će Eko imati reći.
Ne bih smio lagati, ali hoću i pomoći svojim
željama. Nekako to rješavam, prihvatajući da bi oporavak trebao ići u pravcu u
kojem je krenuo, bez obzira gdje se budem oporavljao.
Sa sobom sam riješio, ostaje mi da ostavim
potreban, samouvjeren utisak i na Eka.
Bez straha rekoh da sam odlično. I spreman na
sumnjičavost koju Eko neće prikrivati.
Tako i obećah da ću se odmah javiti našem
sanitetu sa zahtjevom da me upute u Sarajevo. Prema mišljenju koje je Eko
zapisao.
Gastroskopija.
Nisam se raspitivao ali mnogi trčaše da mi
predoče o čemu se radi. Ako im je vjerovati, a bude mi do Pazarića još bolje,
možda se i predomislim!? Što je primisao koja će me sigurno progoniti. Iako, ne
bi trebala.
Koliko god je istine da je gastroskopija teška za
podnijeti, ja moram. Trebam potvrditi da sam bolje, a i obećao sam Eku.
***
Preblizu je Pazarić da bi mi bilo drukčije. Vidi
se na meni bljedilo, da sam stvarno bio bolestan, još mi je teško tvrditi kako
sam se napola, i jače oporavio.
Nije se Pazarić nimalo izmijenio, turobnost koju
osjećah ja sam donio. Nije mi se čuditi praznini, većina je ili na Treskavici,
ili u sred dopusta. Sigurno da poneko i „naluta“, kao što sam ja, što je razlog
da sam punu pažnju privlačio tek svojim izgledom. Onih rijetkih koje sam
sretao.
Popričao sam s Muratom Fulurijom, personalcem.
Najprije da se raspitam o situaciji u brigadi, potom i neobavezno. I njegov je
savjet da ne rizikujem, da ipak odem do Sarajeva.
S tim da sam suočen s mini problemom. Načelnik
saniteta Ismet Peca Mulahasanović nije tu, niti iko ko bi ga mogao kao
mijenjati.
I dok sam ja mislio da je to problem koji se neće
moći brzo riješiti, koji će možda odgoditi, ili čak i skroz poništiti moj
odlazak gastroenterologu, to je Murat bio drukčijeg razmišljanja. Tokom našeg
razgovora nije mu promicalo moje povremeno lutanje mislima. A nakon što sam mu
predočio šta je to što me kahri, glasno se nasmijao. Nakon čega je lično
popunio propusnicu.
Tamo gdje se potpisuje načelnik saniteta metnuo
je svoj paraf.
- Pa što ne kažeš da te je to zabrinulo – smiješak
je sada bio lagan, kroz koji je mogao sasvim ozbiljno obrazložiti svoj postupak
– kao da neko u Sarajevu zna ko je načelnik saniteta Fočanske, Peca ili Murga!?
Nisam mu se zahvaljivao, samo priznao kako je u
pravu. Svakako uz propusnicu ide Ekova uputnica.
Ne mislim da će na tunelu, ili bilo gdje u gradu
vojna policija bogzna koliko razumjeti o kakvoj se bolesti, odnosno tretmanu
radi, tako neće ni zagledati potpise, bit će im dovoljna dva pečata.
Pazarić,
okolina
