Već godinu dana evo
kako bolan ležim sada,
sa prozora moje sobe
vidim svjetla moga
grada.
Naokolo svud zidovi,
i hodnici bijele boje,
mnogo snova u samoći
ovdje mojih ostalo je.
Tijelo moje oboljelo
nalazi se ovdje sada,
al sam sretan kad
uveče
spazim svjetla moga grada.
U mislima tad
prolazim,
šetajuć po staroj
stazi,
skupa s dragom, što mi
nikad
ovdje bolnom ne
dolazi.
/Ruždija Krupa/
Što je Murga uradio, od čega nije prezao, pokazalo
se tačnim. Bez ikakvih sam problema prošao sve punktove. Policijske.
U probleme ne računam nelagodu koja je mene
stiskala. Podsjećao sam sebe na kontrolu kod Eka, kada sam bio u dilemi da li
se na meni više vidi pobljšanje, ili ostatak bolesti. Stvarni nivo
prizdravljenja, ili želja da je viši. Nekako sam tada bio uvjeren da sam glumio
koliko je trebalo, odnosno da sam pokazivao što sam htio da se vidi. Ta nekakva
sredina.
Ovdje te sredine nema. Jasno je da mi dozvola
nije u redu, ma koliko ljekarski papiri bili korektni. Prihvatio sam Muratovo
uvjeravanje, složio se s njim, ipak su me žuljale dvije činjenice. Na
policijskim punktovima puno toga zavisi od raspoloženja policajaca, ili
situacije. Nekada kontrolišu i provjeravaju i što treba i što ne treba, nekad
žure propustiti pa ništa i ne gledaju. Nisam znao gdje će ko biti kako
raspoložen, ali jesam da ja ne volim lagati.
Razmišljanjima sam i došao do rasta uvjerenja.
Prvo sam se prisjetio situacije s Mufom, kada je on imao neku univerzalnu
propusnicu, koju je lično popunio. Koja je meni djelovala sumnjiva, a koju su
policajci prihvatali kao sasvim regularnu.
Prisjetio sam se i svog i Salemovog prolaska kroz
Kiseljak. Nečega, s čime se ovo ne bi smjelo ni porediti. Onda su nam dozvole
bile apsolutno nevažeće, nismo prolazili naš, nego do jučer neprijateljski
punkt, čak smo unatoč zabrani nosili i ručne bombe... Ali, onda smo bili
inatni, i malo ludi.
Sada sam samo bolestan. I idem se liječiti. S
urednim ljekarskim nalazom, i dozvolom koja je friška, uredna, samo ju je
potpisao neko ko to nije morao uraditi...
Razmišljanjima čovjek krati vrijeme, pa i onda
kada mislima dođe do nekih ranijih misli, kada je sebe skoro uvjerio da je
rođen pod srećnom zvijezdom, koja baš u ovim ratnim vremenima sija punim
bljeskom, i konstantno.
***
Punktovi su postali jučer, a prva prijepreka se
javila tamo gdje je nisam očekivao.
Uredno sam i brzo primljen u bolnici, koja me
ipak nije dojmila kako sam očekivao. Nekoliko puta sam bio u prilici da na
televiziji gledam strašne slike ove bolnice, toliko strašne da sam nosio
predrasudu da je svaki dan isto. Da će me dočekati krv i smrt, u omjeru da neću
obraćati pažnju na očekivano prilično granatama i gelerima oštećene zidove. Te
da ću se jedva snaći da dođem do onoga kome sam upućen.
Danas je u Sarajevu, rekao bih zimski, januarski
mirno, pa je i ova bolnica uspjela podsjetiti na sebe iz nekih ranijih, boljih
vremena. Opet dopuštam sebi da cijenim kako je u bolnici još mirnije nego bi
trebalo biti. Glupo se čuditi tome, ako je to omogućilo da izostane ono od čega
sam trenutno jedino zazirao, puno gužvi i raspitivanja, traženja...
Nisam ni ja puno pitan. Do ulaska kod ljekara. A
tamo, kratak razgovor i prijegled mojih papira. I zakazana je gastroskopija. Za
deset dana.
Ako rat nisam shvatio, i neću. Pa opet mi neke
stvari nikada neće biti dovoljno jasne.
Vraćam se mislima na trenutak kada sam se
razbolio, kad još nisam bio svjestan šta mi se desilo. Stresem se prisjećajući
se onoga što je slijedilo poslije, možda sad i svjesniji koliko sam bio blizu
smrti.
Istina je da me ovaj ljekar nije viđao u toj
fazi, ali nešto piše na uputnici, nešto sam i rekao. Eko Mehić mi je pomenuo da
je gastroskopiju trebalo odmah raditi, ali da u Jablanici nemaju opremu a ja
sam bio previše slab da bih već tada izdurao do Sarajeva. Tamo mi je spašen
život, oporavljen sam, ovdje sam došao da se izliječim.
Za to je neophodno ustanoviti preciznu dijagnozu,
a to bez gastroskopije nije moguće. S liječenjem bi trebalo početi odmah, a ne
tek kroz deset dana.
Razumijem ja da se prije rata na slične
prijeglede čekalo po mjesec, ili dva, no uvijek sam vjerovao kako postoje hitni
slučajevi. Drugo, koliko znam, baš u ovim vremenima bolnice nemaju radno
vrijeme. Ljekari, i ostalo osoblje, ili su tu ili u pripravnosti.
Očekivao sam, u najgorem slučaju da mi je
sačekati par sati, ako je samo jedan aparat i ako slučajno ima već red.
Ljut sam. A nemam pojma na koga. Na ovog ljekara?
Koji je pogledao što je trebao, uputnicu, i koga nije zanimala moja dozvola. Na
sebe i Murgu? Zato što smo mi procijenili da ću biti gotov za najviše sedam
dana. Na svoju srećnu zvijezdu? Zato što mi daje odmor nekoliko dana duži od
onog koji sam sam sebi bio odredio.
Nije me više strah gastroskopije, ali sam ponovo
zanesen razmišljanima da odustanem.
***
Kao da sam došao u situaciju da mogu birati,
drukčije odlučiti. Znam da mi ni tetka, tetak, buraz, neće dati da mnogo
razmišljam o mogućem odustajanju. Ma koliko mi za deset dana, moguće bilo još
bolje. Također, ne mislim da bi i u brigadi pozdravili moju nepromišljenost.
Na kraju, za ovo mi ne bi ni trebali savjeti.
Dovoljno je da se sjetim šta sam sebi obećao.
A ako se ne želim više nikada razboljeti onda
odmah trebam početi raditi na tome. Za početak se sasvim oporaviti od ove,
bolesti koja me je i ponukala da dam to obećanje.
četnici su nemilosrdno granatirali
i bolnice
