Sarajevo, što si
potamnjelo?
Ili te je vatra
pogorjela,
ili te je kuga
pomorila,
il Miljacka voda
poplavila?
kraj februara 1995.
„Da je mene vatra
pogorjela,
bijele bi mi dvore
ponovila;
Da je mene voda
poplavila,
barem bi mi oprala
sokake.
Već je mene kuga
pomorila;
Pomorila i staro i
mlado,
rastavila i milo i
drago!“
Ovaj boravak u Sarajevu, više nego prošle, mogoh
iskoristiti za njegov obilazak. Zimi u odnosu na ljeto sve izgleda drukčije, pa
opet mi se Sarajevo činjaše još drukčijim. To što je sada grad bio pod
snijegom, na taj način je više podsjećao na sebe, iz neratnog perioda.
Uzevši u obzir ostalo grad se nije nešto
izmijenio, ali su utisci skroz drukčiji, znatno blaži. Više porušenih,
izgorjelih zgrada i kuća, od starih auta i drugih, sličnih stvari, nekada u
druge svrhe korisnih, pravljene ograde, zidovi kako bi se moglo kretati a ne
biti lahka meta snajperistima, artiljeriji, minski krateri i krvavi tragovi po
svakoj ulici, redovi za humanitarnu i vodu, sve to je ono što je sada očekivano
vidjeti. Toplina kojom okruženi grad živi je jača, za onoliko dana opsade
koliko je prošlo od zadnjeg boravka, i ide ka tački kada će cijeli grad biti
jedna kuća, jedna porodica.
Što je najvažnije, počeo sam se i ja ponašati,
skoro kao da sam cijelo vrijeme tu. Ni ne idem baš sam, uvijek u društvu nekoga
ko je ili cijelo vrijeme tu ili češće dolazi, no sve je više i onih koje
upoznajem a koje nikada prije nisam vidio. Ljude ni ne treba poznavati po
imenu, već po onome šta rade, šta govore, kako žive. Šta trpe.
Kada su u istoj nevolji, ljudi su veoma slični. Zato
se lahko i upoznaju. Čuh jednoga kako ustvrdi, da danas poznaje pola Sarajeva,
a prije rata je znao jedva polovinu u svojoj zgradi i tek ponekoga iz
susjednih. Drugi ga dopuni, i te što je dobro znao, tek sada je upoznao. Pade
mi na um, mislim Andrićeva, da rat nije zbog toga da ljudi ginu nego da se vidi
kakav je ko...
Ima u Sarajevu i normalnih stvari, ako se još ko
sjeća šta je to normalno a šta ovovremensko.
A ono što je sada najnormalnije to su brige,
trpnja, suosjećajnost.
***
Onda me nije čudilo što je tetka insistrirala da
i neko od nas nazove vidovitu Almu, ženu koja živi u Tuzli, koja ima oca ovdje,
i koja se dokazala svojom vidovitošću. Dokazala, zvuči obećavajuće. Sa velikom
dozom sumnje, pošto je ovo vrijeme kada se više, i u sve vjeruje. Ja nemam
pravo biti strog, jer su ovo vrijeme, i potreba za više vjerovanja, i mene
naveli da pokatkad pogledam kako grah pada.
Ako se u vezi sa sobom i kolebam, ovakve
situacije ne mogu a da me obavezno ne podsjete na Mahira Muharema. Na priču u
kojoj sam sam sudjelovao, njegov polugodišnji boravak na Zelengori te Božji
išaret kada da krene, a s obzirom da je znao samo put do Grepka. Potom i brza
potvrda njegovih predosjećaja pada tog istog Grepka, odmah po njegovu dolasku, kao
i nešto kasnijih, kada će pasti Proskok i Bjelašnica...
Kod njega sam se uvjerio u te neke, moći iznad
uobičajenih. Bilo bi glupo misliti kako je jedini...
Vremena su ovo kada se više vjeruje, ali i kada su
sumnje neobuzdane. Tako je i tetka se potrudila da me čimprije nagovori. Nabrojala
mi je nekoliko primjera Alminih pogađanja, za koje je znala. Sve što je rekla a
što je i meni bilo poznato, bilo je dovoljno da brzo budem ubijeđen.
Jasno mi je bilo i zbog čega ona lično neće da
nazove, mnogo je onih koji ne mogu lahko čuti ono što osjećaju da znaju.
Vjerujem u sudbinu, samim time i u išarete, moć
nekoga da predvidi, osjeti, predosjeti. Na kraju, ništa se neće izgubiti a ne
košta mnogo.
To je dio priče vezan za Alminog oca, koji živi
tu nedaleko. Dovoljno je odnijeti nekoliko, ili kako tetka reče tri-četiri
kutije cigareta njemu, zauzvrat Alma odgovara na pet postavljenih pitanja.
Nije neobično da vidovnjaci naplaćuju svoje
usluge, ovo je i simbolično, sve uklopljeno u vrijeme u kome smo, koje traje i
kojem se kraj ne nazire. Tek je drugo ono što teže razumijem.
A to me je već malo i zabrinulo. Početnu brigu
brzo prebacujem na nešto što i ne bi trebalo da bude briga.
Prvo pitanje se znalo, vezano je za moga oca.
Podrazumijevalo bi se i drugo, bliskost susreta s dijelom familije od kojeg sam
se odvojio 3.jula 1992. godine, ali bi u tom odgovoru moglo biti skriveno ono
od čega i ja bježim.
I treće pitanje miriše na slično. Dakako da me
ljubav zanima, ali jesam li spreman čuti koliko će ovo između mene i Alme
Selimhodžić, dugo da traje.
Mislim da neću odoljeti a da ne postavim i
pitanje vezano za naš povratak u Foču, ma koliko bi i taj odgovor mogao biti
težak.
Na kraju, skontah da će mi ostati prostor za
jedno laganije pitanje. O tome ću pred sami razgovor, možda intuicija presudi
jer ih se sada previše vrzma.
***
Ne znam zbog čega ali čudan osjećaj me doprati do
vrata Alminog oca. Koji nije dolazio od onoga što sam o njemu čuo, što je bilo
zapravo i očekivano, bolestan, usamljen, jedan od onih kojima je sada cigareta
najvjerniji prijatelj. Nisam o njemu ni razmišljao, a izgledao je upravo kako
bi ga svako i zamislio. Od manira, upoznaću i ponijeti samo to da je spreman,
već naviknut na ove posjete, kao i pretpostavka kako je tuđe vrijeme ono što se
obavezno štedi.
Sve vrijeme pokušavah razumjeti osjećaj. Nije mi
bio cilj da testiram Almu, nisam se ni kolebao, ni kajao, ali jedino što mi je
naumpadalo je to, da nije zbog toga što nosim više cigareta nego je uobičajeno,
da možda neću od Alme očekivati da ne govori istinu nego ono što mi odgovara.
Kako god, nisam se predomislio, nije to učinio ni
Almin otac koji je neko vrijeme odbijao da primi sve što dajem. Ja sam svoj
nijet ispunio. Odnio sam ne par kutija, već čitavu šteku cigareta.
Tetić i ja smo se žurno vraćali. Kao da je
razgovor s vidovnjakinjom nešto što ne može čekati.
***
Otud je bilo razočaravajuće kada sam okrenuo
Almin broj i izdiktirao podatke koji je zanimaju, prezime i ime, datum rođenja,
završivši faktički priču za danas.
- Znam da će ti ovo zazvučati čudno, ali te ja
moram zamoliti nešto. Da me danas ništa ne pitaš, nego da se čujemo za jedno mjesec
dana. Ako nije problem, da ne pitaš ni - zašto!
- Za mjesec dana... – zbunjeno sam razmišljao, ne
bi se moglo reći da sam baš i računao – pošto moja jedinica nije ovdje u
Sarajevu, ne mogu biti siguran da ću baš ugatati, ali probaću.
- Ne mora u dan tačno, uglavnom mjesec dana da
prođe. Kad prođe, čim budeš u prilici, nazovi. Tada ćemo se fino ispričati,
pitaćeš sve što te zanima. Nemoj misliti da te odbijam, samo ću ti još reći da
mi je drago da si me razumio. Dakle, čujemo se za oko mjesec dana.
- U redu.
Tetić je dijelio uzbuđenje sa mnom. Kasnije i nerazumijevanje,
zbunjenost.
Radovao sam se ovom razgovoru, i bojao ga se, a on
završi ovako. Umjesto odgovora, novi upitnici.
Tetka je sve ovo proživjela još dramatičnije. Nije
bilo u njoj snage da bude uz telefon, čekala je u drugoj sobi. Bila je
iznenađenija od nas što se razgovor brzo završio.
Kada sam ispričao šta je Alma rekla, stali smo
nagađati o onome što nije. Složili smo se da je i to povezano s mojim ocem,
njegovom sudbinom.
Iz nas je govorila želja, nada je baš to. Ta nada
je išla u smjeru da je, ipak, možda još uvijek živ, da u ovih mjesec dana ima
nešto da se dogodi. Tu se nadama i željama pridružuje strijepnje. Ako je još
živ, opet se može dogoditi da bude strijeljan, a ne - razmijenjen.
Razgovor s tetkom je rekao još nešto. Iako je
kroz mene provejavala mogućnost da zanemarim, zaboravim sve ovo, da se kroz
mjesec dana ni ne javim Almi, sada sam bio siguran kako se to neće desiti.
Tuzla
