Đe no sinoć na konaku
bijasmo,
šećerli smo večer
večerali,
gledajući lijepu
djevojku.
Ne mogoh joj riječ
besjediti,
samo sam je jednom
pogledao,
da mi bude žalije no
prije.
Ostaše mi oči
obadvije,
ostade mi srce iz
njedarca,
a bez srca kabil
živjet nije.
Iznenada zaboljelo, iznenada i minulo. Toliko mi
je bolje da ne mogoh izostati od planiranog slušanja vijesti.
Bujruma bi. Kuća Hebibovića, od najbrojnijih familija.
Kući je i domaćin. Njegov angažman u Armiji je kao i većini, tu nedaleko je
linija - prilaz selu.
Na vijestima nismo čuli što smo očekivali.
Reporter s konjičkog ratišta je izvjestio o relativno mirnome danu. Bez pomena da je u toku četnička ofanziva, a što bismo mi mogli razumjeti kako je počela
naša.
Domaćin, odnosno ovdašnja četa i inače nisu mnogo
informisani. Nastojali su braniti ova sela, na dolazak sarajevske čete su i
gledali kao na potvrdu da nisu uludo u tome istrajavali. Po onome što smo u
ovih nekoliko dana mi vidjeli, doživjeli i osjetili, teško nam je donositi sud
koliko je to bilo hrabro i mudro, a koliko ludo i uz podršku sudbine. Što nam
je razumljivije je to da je nekoliko najmlađih, najhrabrijih ipak dalje odavde,
u Konjicu, u diverzantskoj jedinici.
Možda nam je najviše rekla informacija da je
jedna ta, diverzanstka četa sada tu u blizini, a što neki od njih iskoristiše i
kao priliku da uvrate. Što bi slučaj i s domaćinovim bratićem, kojeg baš
zatekosmo. Malo on bi iznenađen vidjevši nas, ali ga radova razlog našeg
boravka u selu.
I nas što se vidjesmo s njim. Ni on nije mogao
biti precizan ali nam reče kako je velika ofanziva već počela, tačnije u toku
je izvlačenje jedinica a sama akcija kreće za koji dan. Ofanziva, čiji je cilj
zauzimanje cijelog Bjelašničkog platoa.
Bit će nešto od toga. To mi kazuje osjećaj nastao
od načina na koji je ovaj momak govorio o svemu.
Kao i o igranci, koja se baš večeras obnavlja.
Još jedna neobičnost, koja nam je zanimljiva. Brzo se odčudismo da su ovdje
ikako organiziravane igranke, da je dan kojim su - četvrtak, tome i nećemo
lahko.
Nije ni toliko bitno. Više nas zanima kakve su.
Radova nas da se mnogo ne razlikovaše od onih bilo gdje drugdje. Skupi se
omladina, pusti se muzika, i zaigra se. I zapjeva, i zapleše.
Omladina, i momci i djevojke. S time je povezan još
jedan adet kojemu se također moramo čuditi.
Glas o večerašnjoj igranci je brzo obišao sve
kuće, Hata je željela otići. No, to nikako nije ovisilo od nje. Tradicija je da
se ženska djeca ne puštaju sama. Hata nema brata koji bi garantirao za nju.
Ali, ima rođaka. Koji je zapravo tek usput vidio amidžu, prvi cilj mu je bio
pitati da Hata pođe s njim.
To je ono najneobičnije. Još se nije desilo da
roditelj odbije rođaka. Sve je samo formalna tradicija.
Znala je Hata to, pa opet se čudno ponašala.
Koliko čudno toliko i simpatično. Mi smo se i ustručavali ali je babo, također
simpatično ismijavao.
Pred akšam smo ušli, vrijeme kada su se muzle
krave i ovce, odnosno umuženo mlijeko procjeđivalo, kasnije varilo. Hata je i
lijepa i vrijedna djevojka, jedino danas vrlo nespretna. Zbunjeno se trudila
pokazati svoju vrjednoću, prosipanje kahve je prošlo skoro neopaženo, što se za
prosipanje šerpe s mlijekom i ne može reći.
A tek nespretnost kod pravljenja pite. Krivnje
samo dijelom ima u tipu seoske kuće, u tome da se u uglu koji je i ostava,
obavlja ta vrsta kuhinjskog posla. Taj dio kuće je betonski, u koji se kod
sukanja jufki samo postavi sinija, pri čemu još i prekrije velikom krpom. Sve
je dovoljno komotno da se vrlo brzo zgotovi, kada se pita suče za ukućane, kada
nema momaka koji nisu familija!
Ljubav je to, čedna, žudnjiva, svakome
razumljiva. I njenome ocu koji se vješto pretvarao da misli kako se sve Hati
događa sasvim slučajno, ničim izazvano. I prosipanje kahve, i mlijeka, na kraju
i ćase s brašnom.
Njemu smiješno, nama i malo nezgodno, Hati malo
previše stida.
Kada je poslije rođak upitao oca da pusti Hatu na
igranku mi se prisjetismo svih njenih nespretnosti, pa na trenutak pomislismo
kako će odgovor biti negativan. Tada još nismo znali cio adet.
A vrlo nam bi drago. Zbog Hate. Meni i Senaidu, i
zbog nas.
U kući Čomora nana već reče za mene da sam ćehre
šarene, za Senaida cijeni da je ozbiljne. Nena je više u pravu nego u krivu, pa
ipak se danas ne razlikovasmo. Ja bih šeretluka, Senaid ozbiljnosti odrekao se,
ako bi sudbine bilo da... Nije Hata nespretna, već izuzetno vrijedna, i isto
tako lijepa. A ovo bi ona prilika o kojoj nam djevojka na čatrnji pričaše. Hatu
smo vidjeli cijelu. Drugačije, malo kraće hlače, ispod kojih se bose noge
isticaše nekom čudnom ljepotom, šalče na glavi samo dok se pita kuha, poslije
neskrivena ljepota lica i kose, uz vidljive snažan duh i energiju, otkrivaše
djevojku koju je lahko poželjeti kao vječnog životnog saputnika. To drugo što
pokaza samo doda vrlinu u vidu tihog stida. Takva, još i čedna, sigurno je
djevojka koja će znati snažno i iskreno da voli...
***
Boli su sasvim nestale, igranku nikako nisam htio
propustiti.
Pola sata koliko je prošlo od izlaska iz kuće pa
do ulaska u Zadrugu, čija je jedna magacinska prostorija privremeno preuređena
za igranku, Senaid i ja iskoristismo, a pošto je Armin i sada ostao uporno
ćutljiv, da najavimo međusobno borbu za Hatinu naklonost.
Tih je pola sata premalo vremena da bismo Hatu
zaboravili, pa je ipak bolje poznasmo po rođaku u čijoj je pratnji došla.
Još ljepša u izlaznoj odjeći, s umjerenom
količinom šminke, bez sumnje bi konkurisala za kraljicu igranke kada bi se
takva birala. A onda, s pravom se mi pitasmo da li već ima momka.
A možda smo mi zaboravili ašikovati? Bar ja prvo
htjedoh malo popričati s njenim rođakom. Iznenadi me smiješkom, priznanjem da
niti zna, niti njega to zanima. Njegovo je jedino da od oca joj uzme izun,
ostalo je sve samo njena stvar. Nekad, duboko iza ponoći, već će se opet
sastati kako bi je dopratio kući, odnosno uredno „vratio“ roditeljima. Gdje će,
kako i s kim utrošiti ona vrijeme između, opet nije njegova briga. Lijep adet,
lijepo što joj i babo zna da je tako, sam je na isti način momkovao.
Lijepo, i jasno objašnjenje kako se onda i u ovakvim
krajevima dešavalo da se rađaju vanbračna djeca...
Hata nije takav tip djevojke. Osjeti se, vidi na
njoj, njenome ponašanju, čita iz nekoliko puta po nekoliko razmijenjih riječi.
Ona je djevojka lijepa, vrijedna, za čiju ljepotu, vrjednoću se vrijedi
potruditi, boriti. Znaju to oči, gledaše je u kući, gledaše je i sada u kolu.
Vrijedi joj damar nečijeg imanja...
Lijepa je, prelijepa, ali bogzna mi nećemo se
dovoljno dugo zadržati. Ako je akcija krenula, uskoro će se neko i nas sjetiti.
I neka će. Neka ostane mala uspomena na Hatu, i
velika na ovu noć. Noć nestvarnu za Čuhoviće, kakvo se nama jedino činjaše. Noć
s predivnim druženjima, s nekoliko finih i prijatnih i djevojaka, ali i momaka.
Hatin amidžić je stigao reći nekoliko biranih
riječi o svome komandantu Nezimu Muderisu Haliloviću. Za kojega sam ja već čuo,
svejedno tek kao sada povjerovah i u to od ranije. Ni mi se nismo morali
posebno predstavljati, kod Muderisa dobro znaju i za Prvu slavnu i za Fočake.
Zapravo se ja nisam htio izdvajati, ali sam to učinio pitajući ove za Ismeta
Pačariza. Oni su ga poznavali odlično, razumjeli su gdje i kako sam ga ja
upoznao. Razumio sam i ja da su neki od njegovih saboraca sada upravo kod
Muderisa.
Bilo mi je drago podsjećati se na velikog ratnog
ahbaba, ipak je nešto drugo što će u mome sjećanju ponijeti pečat ove igranke,
ove noći.
Momak, koji zapjeva nekoliko pjesama. Jedna je
sasvim nova, patriotska, ponovio ju je nekoliko puta, svaki put mi tjerajući
jače suze na oči.
Refren je upravo takav:
Dala si mi
život, majko,
ja ga sada
Bosni dajem;
Muderisu iz
Konjica,
u redove prve
stajem!
