Oj, Hajrija, bijelo
lice,
žališe li te
drugarice?
Žališe li te sestre
mile,
što su s tobom
naučile?
14. april 1994.
Zlatan čanak i kašika,
najljepša je naša dika.
Gdje god naša snaša
stade,
đevojkama mindilj
pade.
što je tekla do
tavana.
Zelen trava i cvijeće,
naša Hajka ko
proljeće.
Gdje je okom pogledala,
biserom je obasjala.
Igranka prošla, jutro je donijelo poziv ostalim
pješadincima da i oni idu na položaj. Razumjeli smo to kao signal da je
izvlačenje snaga završeno, da akcija kreće.
Vrijeme je opet varljivo, pješadinci u žurbi, mi
u dilemi. Ne zovu nas da smo im potrebni, dok odabrani minobacački položaji
ne mogu biti zaposjednuti prije nego se i minobacači ne isture. Nismo uvjereni
da će se i to desiti, ali nam je čekati.
Momčić po imenu Ismo Hebibović, koji je u nekoj
ulozi trenutno glavnog logističara ovdje, po odlasku pješadinaca zvao je Senaida.
Nema namjere da se prekine briga o nama ali dio trebamo i sami preuzeti.
Namirnica ima u magacinu, međutim problem su kuhari. Ova tri dana bi se time
morao baviti neko od nas.
Kratak naš sastanak je rezultirao odlukom da,
kada već nema niko ko bi prihvatio svu obavezu, to raspodijelimo. Parovi su
lahko napravljeni, redoslijed je odredilo izvlačenje slamčica.
Tako su prvi dan kuhari bili Senaid i Armin, a
drugi Ramo i Ramiz. Doručak je uvijek isti, varenje mlijeka, za ručak-večeru po
planu su išli čorbe od leće i graha. Nekih posebnih hvala, ali ni primjedbi ni
za jedan ni za drugi dan nije bilo.
Omerova i moja reda uključivaše dvije razlike u
odnosu na prethodna dva dana. Jedno je da se radilo o danu kada se iz magacina
izuzima heftično sljedovanje opštih namirnica, tačnije ulja, brašna, soli i
nekakvih proteina, a drugo da je najavljen povratak svih šezdesetak
pješadinaca. To drugo nam je kazano uz doručak, i sasvim smo razumjeli, tek
malo gunđajući što bijahosmo takve sreće sa slamčicama, dok ono prvo slušasmo
gluho, odnosno s nekom svojom pretpostavkom kako je to izuzimanje tek dnevnih
potrjepština. Dijelom i zbog toga što nam sve vrijeme glavom zujaše današnji
jelovnik i naše razmišljanje kako je praviti čorbu od riže i krompira puno zahtjevnije
nego druge dvije.
Ako nam se nešta nema zamjeriti to je ozbiljnost
s kojom pristupismo i ovome zadatku. Odmah smo se dali na vanredno pranje
kotlova i ostalog posuđa, čišćenje cijele kolibe, cijepanje drva u većoj
količini no ćemo ih sami potrošiti, dogovor da ručak, posebno večeru dočekamo s
dovoljno vruće vode kako bi svi i prije i poslije jela mogli fino oprati ruke,
kašike i porcije ko ima lične, odnosno mi ostale.
Prvi dio obavismo brzo, poslije čega se
posvećujemo težemu, nastojanju da čorba bude što kvalitetnija. Već smo stigli
jedan drugom priznati kako smo oba bez ikakvih kulinarskih znanja i vještina, postajući
nam jasno kako ovu našu nakanu možemo ostvariti na samo jedan način,
raspitivanjem kod neke od žena.
Prva koju pitasmo dade nam osnovne informacije,
da krompir i rižu pripremimo i kuhamo odvojeno, kad i kako da ih sastavimo,
koliko je mjera za osamdesetak obroka,
koliko da posolimo...
Ono što od savjeta nismo mogli primijeniti tiče
se zaprške. Umjesto uobičajenih vegete, paprike i ostaloga, kroz namirnice je
to objedinjeno u nešto što nam Ismo reče da se knjiži kao - proteini.
A ako je to zamjena za sve začine onda bi i
priprema trebala biti ista, zapravo jednostavnija. Podgrijati ulje i u njemu
umutiti brašno i proteine.
Omjer uzimamo jednak, pa jedina osobitost ostaje
u zagrijavanju ulja. Za to se ja prisjetih kako se pravi halva. U ušima mi
zazvučaše riječi Ferida Beširevića da s uljem nije štedjeti, da je kasnije ono
orijentir koliko metnuti brašna. Pošto se prethodno dobro ucvrči, odnosno
dobije željena boja. Još nešto sam imao na umu, kako smo popravljali kiparske
riblje konzerve i druga neukusna jela, dodavanjem malo više soli...
Na spravljanju ručka radili smo predano, prilično
nevješto, što uzrokova da cio dan provedosmo u i oko kolibe.
Sami smo bili zadovoljni, ostali još zadovoljniji. Neskromno nam poče biti žao ako se slučajno desi pa pješadinci ne dođu i ne probaju naš ručak oko kojega se toliko trudismo...
Sami smo bili zadovoljni, ostali još zadovoljniji. Neskromno nam poče biti žao ako se slučajno desi pa pješadinci ne dođu i ne probaju naš ručak oko kojega se toliko trudismo...
***
Razumljivo je da svako želi da mu cjelodnevni
trud ne ostane neprimijećen. Onda je jasno da smo rado ustali dijeliti večeru
naknadno, pred ponoć, kada su pješadinci konačno vratili se u selo.
Koliba je bila spremna, također i kazan tople
vode, pa se pokazasmo ne samo dobrim kuharima već i boljim poslužiteljima.
Uspostavili smo dosad najbrže smjenjivanje za stolom, s petnaestak mjesta za
sjedenje i dvadesetak tanjura. Svjesno smo spravili malo više pa za neke bi i
repete. Doduše, ne koliko je bilo zainteresiranih!
Svemu je prisustvovao i sam Ismo, koji večeru
hvali čak i više nego sama vojska. U prilog je išla i činjenica kako je ovo
prvi put da je repeta uopšte tražena.
Bitnijim se ispostavi izgled, ovo je prvi put da
je u ovoj kuhinji serivrana čorba crvenije boje.
Stoga je Isma zanimala tajna kako smo uspjeli u
tome, sve dosad su bile blijede.
- Tajna je prosta – odmah otkrih istinu – a ona je
u tome da ulje treba dobro ucvrčiti.
- Aha! E super, od sutra ću predložiti da vas
dvojica ostanete kuhari – Ismo je imao novu ideju.
- E to ne dolazi u obzir – Omer skonta da drukčije
kaže što je meni više puta ponovio, da ga je ovaj rad u kuhinji smorio više
nego bilo kakvo izviđanje, bilo kakav rad na položaju – ja sam ručak danas
pravio tri puta u životu: prvi, jedini i posljednji put!
Jeste Ismo bio neprijatno iznenađen kada je
shvatio da smo utrošili triput više brašna i ulja od predviđenog, uobičajenog,
no nije mijenjao svoj prijedlog. Očekivati je da s proljećem i snabdjevenost
bude bolja, te je bitnijim od rastrošnosti uzimao volju i trud koje smo
pokazali. Najbitnijim, zadovoljstvo vojske. Možda su nevolje i napori koje su
oni istrpjeli doprinijeli da im ova večera bude slađa, ali to i dodatno njoj
daje vrijednost.
Potvrdio je to i komentar jednog od umornih,
gladnih vojnika, koji nije izdurao ne prigovoriti kako su njihovi kuhari bezvoljni
u svom poslu, koji vole i drže samo iz razloga što ih ne tjera na liniju. Bilo
mu je drago što su i oni ovih tri dana proveli u rovu, manje se nadajući da će
se oni popraviti, više navijajući da se Omer i ja predomislimo.
Može se i Ismo nadati, Omer je rekao svoje. U ime
obojice. Drva smo se nacijepali, dima nadimili, ruke su nam suhe od pranja posuđa.
Ne žalimo, ne kajemo se, samo smo odgovorili sudbini, koja nam je i ovo morala dati
jednom. Ili, kako to Omer reče...
sunce
iznad snježne Bjelašnice