Iz tiha me glava boli,
dovedte mi doktora.
Il'doktora, il dragoga,
teško meni do boga.
11. april 1994.
Doktor vida, boli
skida,
dok mene mladu izvida;
Doktor vida, banda
svira,
haj, mene mladu
izvida!
On u bijelom, ja u
mavi,
dok mene mladu
prevari;
Ne bolujem od bolesti,
već od silne ljubavi.
Ja najviše žalih što jučer upoznavasmo ćudi
Bjelašnice. Dok smo svi sretno pobijedili ukupnu mećavu ja sam poražen u
pojedinačnoj borbi s hladnim vjetrom.
Na početku nije izgledalo toliko ozbiljno. Nisam
izostao s posjete planiranoj kući, niti računao kako mi je to greška. Čak sam
bio uspio i zaspati, probudivši se i tek polusvjesan šta me je snašlo.
Zub me upalio, i to umnjak.
Bol, koja i nije nepoznata. S razlikom da pokušavam
izdržati barem do jutra da ne vrištim, kako ostale ne bih budio. Za šta sam koristio
duhan, te volju i vjeru koju sam crpio iz sebe.
Bol je isrcpila snagu iz mene. Obradovao sam se svitanju,
makar i ne znajući zbog čega. Nije donijelo čemu sam se nadao. Izostao sam s doručka,
pokušavajući slanom vodom uminuti bol.
Radovah se povratku ostalih. Nisam vjerovao da će
mi neko od njih pomoći, ali jesam da ću u razgovoru s njima lakše podnositi bol,
i istrpiti dok nekako sama ne popusti.
Teško mi se bilo i držati razgovora, misli su znale
svoje. Nisam toliko ni vjerovao da će bol sama proći, no jednostavno nisam znao
način kako da pomognem sebi, kako da misli okrenem u nekom drugom pravcu.
Znam da ambulante ovdje nema, ni rakije, ni
ikakvih trava u ova doba godine, dok su pokušaji sa slanom vodom i duhanom i dalje
uzaludni. Još uvijek sam se uzdržavao da vrištim i jaučem, ali suze boli ne
mogoh ustavljati.
U svoj boli javlja se i neostvariva želja za
zubarom, ili kliještima kojima bih sam sebi zub izvadio.
Kao da je Ramiz ciljao moje misli stade mi
pričati o tome da je prošle godine Ramo jednome njihovom saborcu uspješno
izvadio zub, nekim svojim kliještima. Koje, inače, uvijek nosi sa sobom.
Čudilo me to da neko kliješta nosi, ali vidjeh u
tome jedini spas. A Ramiz s osmijehom prihvati moju hrabru odluku.
Za pet minuta su i Ramo i Omer bili tu. Dok me je
Omer dodatno hrabrio Ramo se malo kolebao. Oslobađao se viška odgovornosti,
pominjao je mogućnost da poduhvat ne uspije, da zub može ostati samo polomljen.
Sve u slučaju koliko i kako je trenutno oštećen, odnosno i koliko budem sam
mirovao.
Rizik postoji, znam to i sam, ali su boli jače.
Rizik tjera na razmišljanje, boli su protiv. Čim prije sve obavimo, tim
bolje.
Ja sam već odlučio, konačno i Ramo pristaje. S
tim da će mu neko morati pomoći. Omer se spremno ponudi, dok Senaid i Armin
izađoše vani.
Legao sam na leđa. Omer čučnuo iza mene,
koljenima mi čvrsto stežući glavu. Po Ramu, moje mirovanje najviše ovisi od
Omera, njegovog čvrstog stiska.
Jedno je dobro u svemu, ne bi trebalo dugo da
traje.
Ramo sačeka Omerov signal. Osjetih kako mi
kliještima guli desni. Osjetih krckanje, lomljevinu zuba. Osjetih i bol,
snažniju od ranije. Htjedoh trznuti glavom, htjedoh vrisnuti... ali mi to Omer
nije dozvoljavao.
Sekund, dva... pet. Bol traje jednako, samo više
nemam snage ni da pokušavam vrištati. Ne mogu ni oči otvoriti. Sve je samo
mrak, s nekim velikim bijelim kolutićima.
Osjećam da Omerov stisak labavi, ali opet nemam
snage da se pomjerim. Čujem kako Ramo govori da je dobro, da se nije slomio.
Čujem, ali ne vjerujem. Još uvijek boli, nemoćan sam da se boli opirem.
Boli rana. Otvaram oči i vidim zub. I komadić
hljeba, koji mi Ramo daje da metnem u ranu.
Ustao sam. Omer mi briše znoj, i on me uvjerava
da mogu odahnuti. Boljelo je, neće više. Stvarni bolovi će minuti za minut-dva,
poslije još samo trebam se čuvati da ranu ne izlažem hladnoći, odnosno
promjenama vremena.
Neću. To i neće biti naročito teško, bol koju sam
jedva istrpio stalno će mi kružiti mislima. Bol, i obična Ramova kliješta.
Sve skupa, još nešto što dodajem spisku prvi put
učinjenog. U odnosu na sve drugo, bar je ovo nešto što me je moglo mimoići.
Mada, s obzirom na situaciju ni sada nisam imao izbora. Da ne bih poludio od
boli, prvi put sam zub vadio bez bilo kakvih anestetika, ne-zubarskim
kliještima, i rukama ne-zubara...
magla
iznad Rakitnice
