Dvadesetih
godina prošloga vijeka počinje i ekspanzija fudbala u Bosni i Hercegovini. U to
vrijeme su kulturne aktivnosti uglavnom vođene kroz nacionalna/vjerska
udruživanja, od kojih to sportska i nasljeđuju, tako da prednjače sporstki
klubovi s imenima Đerzelez, Bura; Zrinjski, Napredak; Obilić, Šumadija... ali
se kreće i s osnivanjem višenacionalnih/viševjerskih, tako da u okruženju
dobijamo Građanski i u Beogradu i u Zagrebu, u Splitu Hajduk, imamo i Građanski
u Sarajevu, Velež u Mostaru...
29. novembra 1919. godine u Tuzli je
tako osnovan Gorki (koji je sem građanske, imao i ideološku odrednicu, s
obzirom da su članovi mogli biti isključivo i pristalice Komunističke partije,
usljed čega je zabranjivan, te mijenjao imena, a od 1927. godine egzistira kao
FK Sloboda, s korigovanim uslovom da član kluba može biti svaki pošten građanin). 98 godina dugu povijest kluba su obilježila mnoga znamenita imena,
počev od Miće Sokolovića i Mitra Trifunoviće Uče, Safeta Hadžiefendića, Sante
Altarca, Blagoja Parovića, Petra i Rate Dugonjića, Alije Bekrića, Cvijetina
Maje Mijatovića, našega istaknutog, i svjetski przinatog književnika Mehmeda Meše Selimovića, preko
Ante Raosa, Aleksandra Ivoša, Đorđa Geruma, Ešrefa Jašarevića, Jusufa Hatunića,
Dževada Šećerbegovića, Merseda Kovačevića, Fahrudina Omerovića, do
trenera-svih-trenera Miroslava Ćire Blaževića. Rezultatski, povijest izgleda
ovako: tek jedan osvojen trofej (Kup prvoligaša SFRJ 1971, pandan engleskom
Liga kupu, koji je zbog svoje kratkotrajnosti/igran svega 3 sezone, skoro i zanemariv),
iste godine je igrano i jedino finale Kupa Maršala Tita, uz 6(7) finala Kupa
BiH ostaju pamtljiviji dometi kluba, makar bilo i sumnji da li je baš svako
finale izgubljeno u sportskoj borbi(?). Nakon nedodirljive „Velike četvorke“,
te FK Sarajeva, Sloboda je imala ponajduži niz neprekidnog članstva u Prvoj
ligi bivše nam države, i kada su imali pozitivne skorove s ostalim BiH
klubovima, računajući i Sarajevo i Željezničar. Ti međusobni skorovi su bili
samo statistika, kao što je i (rekordnih) 6 titula za fer-plej.
15. novembra
1921. godine u Sarajevu je osnovan još jedan, također
višenacionalni/viševjerski klub FK Željezničar, deklarisan kao
radnički/željeznički. I njegovih 96 godina povijesti obilježila su mnoga
značajna imena, počev od Dimitrija Dimitrijevića i Silvia Alkalaja. Radnički
klub se, nakon završetka II svjetskog rata suočio s dekretom iz podsaveza, koji
je novoosnovanom FK Torpedo (danas Sarajevo) trebao ustupiti 8 svojih najboljih
igrača. Što je i učinjeno, s izuzetkom Josipa Joška Domorockog, koji je to
odbio, postavši prva, i jedina istinska legenda FK Željezničar. Makar su nakon
njega dolazili i bolji fudbaleri, poput Josipa Bukala, Vasilija Čike Radovića, Ivice Osima, Josipa
Škije Katalinskog, Slobodana Janjuša, Mehmeda Baždarevića, Edina Džeka. Rezultatski je klub u bivšoj SFRJ
općenito ostvario bolje rezultate od Slobode, osvojivši 1 naslov prvaka
(1971/72), povijesno je i polufinale Kupa UEFA (1984/85).
Nezavisnost
Bosne i Hercegovine, promocija Sarajeva kao glavnog grada nezavisne države, u
sarajevskim klubovima shvaćeni su i kao to da oni "trebaju preuzeti ranije uloge
Crvene zvezde i Parizana". Ne samo da je FK Željezničar došao do 6 titula
prvaka, te 3 titule osvajača kupa BiH, nego je i međusobni omjer protiv Slobode
uvjerljivo okrenuo u svoju korist.
Prvenstva
u SFRJ obilježile su i neke namještaljke. Posebno je upamćeno posljednje kolo u
šampionatu 1985/86, gdje je namješeteno 6 od 9 utakmica (sudionici i
Željezničar i Sarajevo, te Čelik i Velež, preciznije jedini od BiH klubova koji
u svemu tome nije sudjelovao je FK Sloboda). O poštenju tuzlanskog kluba, možda
i najbolje svjedoči intervju Velibora Džarovskog
Nezavisnost
Bosne i Hercegovine poklapa se s vremenom globalizacije. A to je vrijeme i kada
lopovluk prestaje biti zanimanje, a postaje biti profesija. U kontekstu sportskih
kolektiva to znači da i nacinalno/vjersko, odnosno građansko ili ideološko,
biva potisnuto jednom novom podjelom. Dominira lopovsko, čineći pošteno sve
inferiornijim, nemoćnijim.
23. maja
2012. godine FK Željezničar ima već osvojenu još jednu titulu, te tek treba
odigrati utakmicu zadnjeg kola, na trebinjskim Policama. Željezničar je i prije
ove utakmice odigrao popriličan broj sumnjivih, „spašavajući“ klubove poput
Gradine ili Žepča, svrstavajući se zapravo u one koji predvode nečasnu stranu
domaćeg fudbala. U Upravi se to znalo pravdati, to je razmjena bodova koji nisu
potrebni, za one u narednoj sezoni koji dakako mogu ustrebati. Spasiti Leotar,
značilo je izraditi nekoga drugog. Klan koji predvodi Željezničar je širok, još
su ugroženi i Slavija, Rudar-Prijedor i GOŠK, svi oni imaju klubove koji će im
pomoći, u zamjenu za bodove iz naredne sezone. Dogovoreno je da ceh plati tim,
koji u svome statutu podsjeća da njegov član može biti samo svaki pošten
građanin.
U Prijedoru
je drugo poluvrijeme utakmice Rudar - Zrinjski kasnilo 8 minuta, igrači obje
ekipe su tek bile spremne reagovati za slučaj da u finišu onog meča u Lukavici
Sloboda zabije gol, a koji "sudija Saveza" neće moći poništiti... U Mostaru i
Trebinju, računice su bile jednostavnije!
Nekada je
to radio podsavez, sada vlastita Uprava ima dekret za svoje igrače. I ta
generacija ima svoga Joška Domorockog (Adnan Gušo, iako nikada neće od navijača
biti priznat kao legenda kluba, odbio je braniti u toj utakmici - sa zadatkom „primiti
makar 1 gol više nego njegovi napadači dadnu“).
Izuzetno
zanimljive su reakcije navijača nakon ovih dešavanja.
Velež
nije bio toliko jači od GOŠKa da bi njihov namjeran poraz bio dovoljno sumnjiv,
ipak su njihovi navijači prepoznali nezalaganje, tokom utakmice zviždali svojim
ljubimcima, a nakon nje na portalima i forumima iskazivali stid zbog toga.
(Gabela je malo mjesto, i tokom rata je imala više logoraša bošnjačke
nacionalnosti, negoli što imaju svojih navijača, te njihove reakcije nije ni
moglo biti)
Navijači
Leotara su tog 23. maja podsjetili na svog čuvenog sugrađanina Srđana Aleksića.
Krivac za loše stanje u klubu je Uprava, i glasno su se usprotivili nepoštenom
opstanku u Premijer ligi. Lopovluk je postao profesija, i obavlja se javno. Svi
od Ivan-sedla do Višegradske kapije su znali kako će odigrati Željezničar (bez
Guša), a vijest je došla i do „svake kuće u Trebinju“. Neuobičajeno za naše
fudbalske prilike je transparent koji su navijači Leotara držali istaknut
cijelim tokom utakmice, kratak ali jasan SRAMOTA (CPAMOTA), što se lijepo vidi
na snimsku s utakmice (kao i zalaganje fudbalera Željezničara).
Naravno,
navijači Željezničara, popularni Manijaci su imali svoje viđenje istog
događaja, i sasvim je suprotno onom koje su izrekli trebinjski Tigrovi. Za njih
je sve bilo regularno. Adnan Gušo je izdajica, a ostali su časno obezbijedili 3
boda za narednu sezonu. Na opasku da je puštanje Leotaru kumovalo da iz lige
ispadne Sloboda, imali su svoja pojašnjenja „Sama je Sloboda sebi kriva. Mogla je
neizgubiti u Lukavici. A ako je već tu utakmicu morala izgubiti, par kola
ranije su mogli kupiti bodove u Gradačcu, od Zvijezde kojoj nisu bili potrebni“.
Dakle, ni pomena ni o sportskom aspektu fudbalske igre, niti o kakvom
nacionalnom(bošnjačkom) jedinstvu.
Te godine
je Željezničar igrao pretkolo LP protiv slovenačkog Maribora. Manijaci su bili
zadovoljni igrom svojih ljubimaca (neuporediva u odnosu na utakmicu u
Trebinju), ali su za ispadanje okrivili nedostatak sportske sreće. Nisu marili
na primjedbe kako se možebiti radilo o „Božjoj kazni“, a prema narodnoj „drugome
zlo činiti, a kod Boga sebi dobro iskati niti je kada išlo, niti će kada ići“.
Na još
jednu narodnu navijači Željezničara su podsjećeni 2015. godine, koja kaže "Nije Bog konobar, da odjednom sve naplati!" Za titulu su se
borili protiv komšijskog Sarajeva. Trebala im je pomoć Slobode, koju je tada s
klupe predvodio Husref Musemić, bivši as Sarajeva. Možda je to razlog da se
nisu ni nadali.
Te 2015.
godine, maja mjeseca, na stadionu Bilino Polje u Zenici, domaći navijači,
popularni Robijaši su na veoma ružan način skandirali navijačima Željezničara,
psujući Markale i podižući 3 prsta, dakle sem odsustva sportskog, u tome
navijanju nije bilo ni nacionalnog(bošnjačkog)...
Kada se
povijest ne uči, ona se ponavlja, još jedna iz riznice naših mudrosti.
2017. godina
je. Željezničar je u još jednoj borbi za titulu. Mogli su sve riješiti na
sportskom terenu, pa da im niko ne bude kriv. Imali su priliku da pobijede u
Tuzli ili Krupi (ovu drugu su možebiti mogli i kupiti!?). Nisu. Njihovi navijači
kažu kako su se uzdali u nacionalno(bošnjačko) jedinstvo, i da će im komšije s
Koševa pokloniti nedostajući bod.
Zanimljivo
je da su postupak FK Sarajeva, odnosno njihovu poštenu, sportsku igru, osudili
oni isti navijači zeničkog Čelika, „bojeći bordo grb u kockasto-bijelo“
Kao šlag
na tortu dolazi i posljednja reakcija iz FK Željezničar. Gdje, gle čuda, očekuju
i p(r)ozivaju FK Sloboda, da pošteno odigra pod Bijelim Brijegom, jer u slučaju
da ostanu neporaženi, ipak Željezničar uzima titulu.
Lopovluk
je postao profesija, a lopov obraza nema. I dok su Zeničani grb ekipe koja je
igrala pošteno prefarbavali iz bordo u kockasto-bijelo, navijači Željezničara su
zaboravili da je već 5 godina grb njihovog tima od plavog postao crven.
Ako već
Uprava i navijači nemaju obraz, neka se barem grb crveni!
