7 Tanka je linija

Čija frula ovim šorom svira?

To je frula siromašnog sina.

                                                  6. april 1994.

Bogatoga zasvirati neće.

Bogat plati, pa ga svirac prati.

Dođe vrijeme, sve se preokrene;

Dođe vrijeme, sad prate i mene!

Prešli smo u Zadrugu. Na položaj je otišao još dio, tako sada i za nas ima mjesta.

Kada smo kretali na zadatak Senaid je svojim pretpostavljenima rekao da ga prihvata, i razumije, nešto slično sam i ja kazao Zuhdiji. Putem smo i sami sebi priznavali da to i nije baš tako, a nismo iskoristili ni susret s Avdom. Po dolasku ovdje nejasnoće su potvrđene, nismo se imali kod koga raspitati, užasno vrijeme je zaustavilo sve naše nakane.

Aktivnosti pješadije idu svojim tokom. Neki od komandira su tako jutros i boravili u selu.

Senaid je to iskoristio, i podobro se raspitao. Tamo negdje se prave nekakve bajte, gotove su pa će sada četa raditi u dvije smjene. Uglavnom, ne bismo trebali brinuti da ćemo ponovo nekad biti vraćeni u džamiju.

I to je ono što smo razumjeli. Kao i vijest da je Avdo Hajrić hitno prebačen za Sarajevo. Upala pluća.

Manje nam je bilo jasno da je njegovim odlaskom otišao i naš plan angažovanja. Iako je Senaid lično razgovarao s komandirom ove čete od njega drugo nije mogao saznati. Niti je znao za nas, niti mu trebaju dodatni problemi uz one koje ima oko svoje čete, samo se sjećao kako je Avdo tražio da dođe jedna minobacačka posluga. Razgovor Senaida i tog komandira je završen tako da Senaidu ništa drugo ne preostaje do da nas samoorganizuje.

A to otvori usta, prije svih Omeru i Ramizu. Njima je sve davalo povoda da smo mi zadatak već obavili. Došli smo gdje treba, a kada ćemo negdje dalje neka razmišljaju koji su nas slali.

Senaid je drukčije razumio svoj razgovor s komandirom čete, i za sutra je već planirao obilazak ovog rejona u potrazi za valjanim položajima, i osmatračnicama. U prilog nam ide i vrijeme koje se sasvim stabilizuje, poslije dvodnevne zime, od jutros pa do podneva proljeće je sustiglo svoju sredinu.

                              ***

Kada je već tako to smo ovo popodne odlučili iskoristiti u šetnji. Petorica nas, Armin je ostao čuvati stvari. Čuvati stvari, i tištiti nešto u sebi. Ramo objašnjava da je takav kako je došao. Da je takav po prirodi, da ga ne možemo, vjerovatno nemamo ni potrebe mijenjati. Omer dodade da je dobro kada i takvih ima.

Šetnja i bi samo šetnja, teško se može nazvati nekim obilaskom sela. Dok je Senaid razgovarao s komandirom pješadinaca, neki od nas stigosmo razmijeniti nekoliko zanimljivih riječi s par mještana koji su se zadesili u Zadruzi. Ova šetnja je služila da spojimo ono što smo čuli, s onim što možemo vidjeti.

Jako planinsko sunce je stopilo, sleglo većinu novopaloga snijega, po brinama kojima i hodasmo. Tako nekako su i putevi napravljeni.

Pogledi na selo su sa svih strana isti. Upadljive su sunčane, prisojske, i zaklonjenije, osojske strane. Izdvajaju se uvijek džamija i Zadruga, te čopori kuća. Neobičnim i upečatljivim se daju poluvisoke kamene ograde, međe između imanja. Ne samo u selu, nego u cijeloj udolini, možebiti i izvan nje. Pašnjaci su tako jasno rasparcelisani, a što je objašnjivo s više težišta. Prvo je nedostatak šume, potoka i drugih prirodnih omeđja, a drugo je potreba za uklanjanjem kamena kojeg je ovdje više nego plodnog zemljišta, više nego i drveta koje bi inače služilo za ograde. Ovakve su ograde i tradicija, sasvim su i opravdane, samo varljivo daju utisak nekakvog međukomšijskog nesklada.

Pogledi na pojedinačne kuće, tek jedna od blokova i crijepom pokrivena, sve kamen i lim, ali sve s nekoliko pratećih objekata, a opet u čopore zbijene prije svega prema zajedničkim čatrnjama, govore o skladu suživota, pojedinačno sasvim dovoljno teškog, zbog činjenice da je priroda svoj svojoj okrutnosti ovdje dodala još jednu, ovo je u cijelom rejonu jedino selo bez žive vode.

Tu okrutnost osjeća i dijeli i mnogobrojna stoka, jedino materijalno bogatstvo ovih gorštaka. Za krupniju stoku su sazidane jake, čvrste štale, dok ovce imaju dvojak smještaj. Samo u najtežim danima se zbijaju u svojim, uz kuću i primitivno natkrivenim torovima, ostalih se seljakaju po pašnjačkim, s dopunskim zadatkom đubrenja tih pašnjaka.

To jedino bogatstvo ovih ljudi, njihova su i najveća briga. Cio život se svodi na rad oko njih. Mali vrtovi svjedoče kako je ovdje povrtlarstvo svedeno na proizvodnju kupusa i krompira, te možebiti nekih repastih, isključivo stočnih biljaka. Tragova voćarstva, razumljivo, i nema...

Težak život, i osuđenost na njega. Vidimo, osjetimo, komentarišemo. Rekoše, tek nedavno je i prodavnica otvorena. Radovali su se, njima je to značilo novo olakšanje, naporno je bilo i konjima dogoniti mjesečno fasungu iz Konjica. Tek što prodavnica proradi, zarati se.

Odlasci ljekaru su bili, također rijetkost. Takva da se ti događaji pamte, te ponosno ističe kako većina ipak „vijek provjekuje a da ljekara očima ne vidi“.
Ne znam da li ćemo koga priupitati, ali vjerujem da će reći kako je surovost prirodna, razlike su male, znam da su i u našemu selu do prošloga rata za gotovo svakoga govorili - imao sedmoro ili devetoro djece, preživjelo dvoje ili troje. Sjećam se da se umiralo od svega, utapalo u Drini, gorjelo u požaru, od napada vukova, ujeda zmija, smrzavanja, gladi, nepoznatih bolesti... Nestvarno je bilo sve to slušati, kao da nije bilo prije samo pedesetak godina. Samo je tolika razlika između naših sela i Čuhovića. Manja negoli u nadmorskoj visini.   

Šetamo, pričamo, i shvatamo i ne shvatamo. Želimo, koliko je moguće, biti načisto.

Polukružnu šetnju oko sela završavamo na mjestu odakle se nailazi na dvije najizdvojenije kuće. Omer predlaže da pokucamo na vrata jedne od njih, suprotstavljajući se tako Senaidu koji je izričito protiv, zbog uvjerenja kako su im pješadinci već „dosadili“.

Kratak razgovor nas podijeli, Senaid će sam dalje.

                                 ***

Nas četiri ulazimo, možda ipak malo iznenađeni srdačnim bujrumom, manje slikom koja nas dočekuje. Slutili smo da nema poda, da se ne izuva, bar u verandi i sobi u kojoj se kuha, sjedi. Nekima i šišeta bijahoše novost, svima debljina kamenih blokova.

To je prvo što nam objasniše. Zadruga jeste od pečenih, normalnih blokova, kao i jedna kuća, čovjeka za kojeg rekoše da tu samo i ljetuje. Neće je snjegovi srušiti, ali ju je teško ugrijati. A baš to objašnjava debljinu ovih zidova. Nekoliko se prvih dana više loži, kada se kamen ugrije može se otići tri dana do Konjica, kuća se neće ishladiti.

Još štošta pitasmo, saznasmo, za mnogo toga i ne bi vremena, a večerasmo i kahve se napismo, kada spoznasmo još jedan zanimljiv, nama tako neobičan adet. Ovdje se kahva pije dok gost ne kaže da je dosta. Naravno, treća džezva je već bila suvišna ali se s domaćinima sporazumjesmo tek prije nego četvrtu zasuše.

Čomori su, jedina famelija ovdje. Ostali su u susjednom Lukomiru, selu za kojeg ovi rekoše da je i visočije, i divljije od Čuhovića. Vjerovatno i jeste, kada je naš domaćin „sašao“ ovdje, na ženino. Govorio je o tome, s nekim davno pregorenim stidom, s vedrinom tipičnom za seoskoga domaćina.

Slične bijahoše i šaljive dogodovštine koje nam pričaše, kojima se srcem i dušom nasmijasmo. Vedro je što nam pričaše, triput vedriji način na koji to činjaše.

Sve u svemu vrlo zanimljivo, i dosta prijatno predvečerje završi njihovim pozivom da ujutro obavezno dođemo opet na kahvu. Skoro nevjerovatnim zvuča da je imaju dovoljno, snabdjeli su se, a to je uz ulje, brašno, so i šećer, i jedino što se ovdje kupovalo. Sada drugo i oni dobijaju kroz humanitarnu pomoć, pa se za kahvu još uvijek para ima.

Doći ćemo. Obećali smo, a i zašto bismo odbijali kada ne znamo koliko ćemo ostati ovdje, kada ćemo dalje, gdje ćemo kahvu jedino moći sanjati.

Doći ćemo i zbog muhabeta. Rat je svima nama pokazao koliko je tanka linija između raskoši i siromaštva, luksuza i jednostavnosti.

I opet je Omer bio posebno očaran. Dugo u noć je ponavljao neke priče naših domaćina, nanovo iskazivao svoje divljenje prema volji, duhovnoj snazi ljudi osuđenih da žive u ovakvim krajevima.

    Čuhovići