Škripi đeram, ko je na
bunaru?
Na bunaru Sajma
materina.
Vodu vadi, bijelo lice
hladi,
vodu lije, bijelo lice
mije.
5. april 1994.
Još kad prospe kose
niz ramena,
i raskopča puce na
prsima.
„Oj, Boga ti, Sajmo
materina,
sapni puce, puknuće mi
srce!“
Buđenje, sa svješnošću gdje smo, i iznenađenjem
koje nas sačeka vani.
U toku noći je palo tridesetak cantimetara
snijega. I još pada. Sasvim dovoljno je i hladno, da drukčije sagledamo svoje
planove za danas.
U razgovoru sa Senaidom želio sam saznati kako je
moguće da je Avdo bio ovdje a da to oni nisu znali, te da li se uspio s njim
sporazumjeti je li još neko tu od artiljeraca, kako nam je s tim nekim stupiti
u kontakt. Shvatio sam ga i prije nego mi je odgovorio, a razumio sam samo to
da su oni velika, mnogo veća brigada nego je naša, da je Avdo pri štabu, a oni
obična, sitna buranija. Po prilici, nije ni htio zamarati ga s više pitanja.
Uprkos snijegu i hladnoći Senaid je i prije
doručka pokušao doznati nešto više. Vratio se razočaran. Toliko, da lahko
donosimo odluku kako ćemo dan provesti gdje jesmo.
Ovo je ovdje uobičajeno, neće potrajati. Dok
traje nije nam mnogo razmišljati.
Nešto nam je drva posuđeno, ustupljena nam je i
jedan sjekira. Snabdjeveni smo i s par kanistera. Dobili smo i još ćebadi, pa
se i ne možemo žaliti na to što je prostorija prevelika za pećicu koja nam je na
raspolaganju. A vani neka pada, prtinu možemo držati do kuhinje, i najbliže
čatrnje.
Dani i nisu kratki, valja ih kratiti. Omer izvadi
karte iz ruksaka, krenu priča da li je grijeh igrati karti.
Nije kocka, pa Ramiz prvi reče kako nije ni
grijeh. Ramiz, za kojeg tek saznajem da je puno mlađi nego mi se činilo. Daleko
je od Ramovih godina, s trideset je mlađi i od Omera. Od čega je rano oćelavio
nije znao objasniti, osim što se svi šalismo na taj račun.
Ramo i Senaid nisu ni bili ljubitelji kartaških
igara pa je još preostalo da se složimo Armin i ja.
Grijeh ćemo podijeliti. Bit će manji od onoga ko
nas je ovako poslao.
Nećemo kockati, ali da bude zanimljivije poražena
dvojica će da se brinu o drvima, zatim o vodi.
Niti volim tablu, niti se sjećam da sam igrao
njihovu omiljenu varijantu „ko manje“, ali sam ja taj kojemu se uklapati. Kako
odranije traje nadigravanje Omera i Ramiza, pitanje je bilo koji će koga od nas
uzeti. Da li zbog činjenice da je Omera rat zadesio u Sarajevu, kao što je
nepoznati krak sudbine mene pridružio, brzo smo uspostavili odnos koji je
odlučio da nas dvojica igramo u paru.
Omer je igrao skoro savršeno, bar mi se tako
činilo, tako da su pred večer Ramiz i Armin pola sata proveli na cjepalu.
***
Tokom noći je vrijeme bilo gore nego prethodne,
pa je sutrašnje kartanje bilo zanimljivije. A zakleo bih se da sreća ne može više
izdati nego je tada Omera i mene.
Nama je na čatrnju. Malo smo provirivali, čekali
smirivanje nastale mećave.
U nekom trpljivom trenutku dobro utopljeni smo
došetali do čatrnje. Ali, baš u tom času opet duhnu onaj mećavni vjetar.
S prvim vedrom nema problema. Drugi put sam na
čatrnji a čini mi se da već imam ogromno iskustvo. Sipanje u kanister je
rutina, rakiju sam već pretakao. Samo ne na ovolikom minusu. Nekoliko prosutih,
i prsnutih kapi ledi se odmah na rukavicama.
Sada spuštanje vedra nije prijatno. Mokre
rukavice teže podnose hladnoću.
Dajem Omeru da on pretoči ovo vedro, dok ja malo
grijem ruke i rukavice pod jaknom. Kasnije, dok ja spuštam vedro Omer se
zagrijava.
Da li je moguće ovdje živjeti, zimu prezimiti?
Može li se, i kako predviđati vrijeme? Dovoljni su nam potkošulja, majica,
džemper, prsluk, jakna, potkapa i rukavice, ili smo se mogli i bolje utopliti?
Na kraju, jesmo li mogli bolje igrati karti? Ne postavljamo sebi ova pitanja,
samo razmjenjujemo razmišljanja.
Bio je ponovo red da Omer spusti vedro, uz novo
zajedničko razmišljanje, može li se to bolje, preciznije, da se više vode
zahvati. Dok se opet oprobavao u ovoj nam novoj vještini, oba zastadosmo.
Ka čatrnji prilazi djevojka. Prvo što odmah u oči
upada je to što je neobično i opremljena, preko ramena je nosila dužu pritku na
koju je bilo nakačeno desetak kanistera.
Preksinoć i jučer smo imali prilike vidjeti par
mještana, sem crvenijih, planinskim suncem paljenih lica, nekih drugih jako
izraženih neobičnosti nisu imali. Odjeća im se nije mnogo razlikovala od one
koja se nosi u bilo kojem drugom selu.
Sada prvi put gledamo i jednu žensku osobu.
Gledamo joj odjeću, narodnu nošnju koju prije viđasmo jedino na televiziji.
Pitamo, i saznajemo kako je to tradicija kojoj je još vjerna velika većina.
Dok zahvaćamo još jedno, opet tek napola
napunjeno vedro, djevojka nam priča o osobenostima svoje nošnje. To što joj se
ne vidi cijelo lice nije utjecaj religijskog, već isključivo tradicionalnog.
Zapravo je danas vrijeme takvo da je jedino ispravno nositi i tu grubu mahramu
preko lica. Zato je tu i poseban dodatak na pasu, krupna, izvezena ruža. Znak
da je djevojka, a ne udata žena.
Otkriva nam i svoje godine. Devetnaest je puno
manje od koliko smo očekivali.
Ali sasvim dovoljno da ima pravo smijati se našem
mučenju, sipanju i prosipanju vode, mržnjenju i grijanju ruku. Ponudi se da nam
ona natoči.
Bila je i uporna. Prosto nas je tjerala da se
sklonimo dok nam ona napuni kanistere.
Zgledasmo se. Bi nas malo stid, osim što smo muškarci,
kako god da odmjeravamo različitosti materijala mi smo s više odjeće, a malo
kontasmo da bi odbijanje moglo predstavljati uvredu. Uz sve, baš nam se želi
još koju progovoriti, čuti još šta zanimljivoga.
Barem je pričljiva. Pričom razbija pola naših
predrasuda. U kompletnu odjeću, a ni u vrijeme se nije uklapalo to što je vodu
vadila zasukanih rukava. Baš to objasni prvo, nisu ni Čuhovići što se o njima
misli, priča. Priznali smo kako niti šta znamo, nismo čuli, niti zato šta i
mislismo.
Ona dio otkriva. Ako nam se desi da nas neka cura
bude grudvom gađala to će biti znak da joj se sviđamo. Važi i obrnuto, s tim da
nam nije najjasnije kako ćemo i mi znati da nam se sviđa. Objašnjava, kroz
smijeh, ako budemo duže bit će i prilike da neku vidimo u kući, a tamo ćemo
vidjeti i lice...
Usput još reče, i pojasni zašto je nju bio više
stid gledati nas kako crpamo vodu nego nas što nas ona odmijeni:
- E vidite, nas je u kući sedmoro. Od stoke imamo
konja, dva vola, šest krava, sedamdeset ovaca. Sad vi kontajte koliko dnevno
treba vode. Za kuhati jelo, za piće, pranje suđa, haljina, kupanje, umivanje,
za stoku napojiti.
- Dobro, a je li ima i jedno muško? – Omer ne
izdrža priupitati.
- Bezbeli da ima. Ali ovo su kod nas ženski
poslovi.
- Ama, kontao sam nešto, ne čini mi se da je sad
kakvih drugih poslova.
- Pa i nije. Sad muški uglavnom odmaraju...
Još malo pričasmo, dok i ona ne natoči svoje kanistere.
Željesmo joj bar pomoći da ih odnese. Uvjeri nas kako nije nužno, navikla je. A
dijelismo raspoloženje da se možda još koji put vidimo, sretnemo. Opet ovdje na
vodi, gdje bi drugo mogli...
***
Sve ispričasmo u džamiji. Prethodno je Omer kazao
kako mu je, sad čak i drago što izgubismo karti.
- Ne znam hoćete li mi vjerovati – a na kraju još
dodade – jeste da je i jako hladno, i da mi je muka što su nas ovako gurnuli,
ali ako zauzmemo jasan gard, stav da trebamo biti sada pametniji no naivni što
bijahosmo kad kretasmo odozdo, osjećam da mi neće biti krivo, odnosno da bi mi
bilo žao kada bi mi neko ovo pričo a ja to ne doživio...
Čuhovići,
džamija
