Vita jelo, bogom
posestrimo,
savij grane do zelene
trave.
Da se penjem tebi u
vrhove,
da pogledam dolje niz
dolove.
Niz dolove silovita
vojska,
konj do konja, junak
do junaka.
Među njima zelena
bajraka,
pod bajrakom ranjen
Sulejmane.
„Sulejmane, bolel mi
te rane?“
„Mila seko, ne bole me
rane,
no me boli srce za
djevojkom!“
Džepi. Tako se zove selo u kojem se završi naše
dugo truckanje kamionom.
Izgleda puno pitomije nego smo na osnovu dužine,
i skroz lošeg puta s asfalta, očekivali. Kada smo prolazili Tarčin, pa Ivan-sedlo
i Bradinu, razmišljali smo i kako je vozač pogriješio. Kasnije skretanje, dugo
ali i ne tako osjetno pentranje, također nas je bunilo. Sve se uduljilo, pa
bijahosmo spremni na više divljine.
U nečemu nije bilo greške, ovo je ipak kraj nekog
svijeta. Osjeća se prostranost sela, ali i njegov nazgrapan položaj. Gdje smo
mi izašli vidješe se par kuća, te par brežuljaka iza. Dolazak proljeća je
također vidljiv, ali i da je ovo krajnja tačka do koje je doprlo.
Niti nam se gdje žurilo, niti nam se ovdje
čekalo. Minuti su prolazili svojom brzinom, što bi bilo podnošljivije da smo
razumijevali ono što se oko nas dešava.
Želje za šetnjom selom ne bi, ali bi kasnije
žala. Duže od pola sata smo čekali vođu puta koji je sa šoferom bio u potrazi
za našim vodičem.
***
Kojega su doveli, vjerovatno nije bio ranije
određen ili barem upoznat, sijali su iz njega bijes i nezadovoljstvo.
Prvih dvadeset minuta nije riječ progovorio. Sam za
sebe je suzbijao bijes, potrebu da se s nekim usput svađa. Njemu nejasno samo
ovo, nama sve. Uključujući i naglo izmijenjeni pejzaž, a koji umnogo
upotpunjava sumornost naše male kolone.
Ako je vodič imao potrebu da ćuti, nas nije
prolazila želja da pričamo, tražimo barem neke odgovore. Ramiz, Omer i Ramo su mrmljali
među sobom kako mu treba objasniti da mi nismo ništa krivi, ne bi li usporio
malo.
Nije ih čuo, ali ga je ljutnja popuštala.
Zaustavi nas.
Dok polovina nas pali cigarete on poče iznositi
slutnje koje smo mi zanemarivali. Ako je u Džepima bilo nespremno, ko nam
garantuje da i u tim Čuhovićima znaju za nas. Pominje Senaid da je gore već
jedan pješadijski vod, momak vjeruje kako su i oni upućeni slično nama.
To je bio znak da u nastavku puta Omer i Ramiz
budu još glasniji. Uglavnom su međusobno ponavljali orijentire pomoću kojih će
odmah nazad ukoliko gore ne bude kako nam je rečeno. Senaidovo povremeno
smijuljenje govorilo je da će sve to ostati samo šuplja priča, ma šta nas gore
dočekalo.
A već postajemo spremniji na lošije od
očekivanog. Davno smo ponovo izašli iz proljeća, duboko zagazili nazad u zimu.
Na njeno sve veće stezanje se nadalje i ne obaziremo. Vodič je vičan, precizno
luta čas putevima, čas prečicama-vrlijetima, uvijek kuda je snijega manje nego
sa strane.
Dobro je ocijenio i našu ne baš zavidnu kondiciju,
često daje pauze kako se ne bismo znojili, prehladili. Zna i kada nas podići.
Zna i da ne precizira koliko nam je još, jer to više nije bitno. Stići ćemo na
vrijeme, a kasno nam se vraćati.
Možda i nije. Sve skupa nas iznenadi susret s
grupom momaka odozgo. Njih sedam-osam jednoga nose. Da li je pješadijska
izvidnica naletjela na četnike?
Ja posmatram sa strane, gledam kako se ovi s
nekima pitaju, raspituju. Čujem da pominju Avdovo ime. Prilazim i ja.
Avdo Hajrić je na nosilima. Nije ranjen, ali se
teško razbolio. Hladnim, mučnim osmijehom govori da se nije čuvao, da ne može
sebi da objasni kako on nije za ovoga.
Viđao sam ga na Grepku. Prepoznajem tu pomalo
raščupanu kosu, to muški vedro lice, prve bore koje pod prehladom postaju još
izraženije, na kojima se osjeti šta je maloprije rekao.
Stiže ohrabriti Rama. Može se, samo se treba
čuvati.
Nedostaja vremena da nam više kaže o situaciji
gore. Predah je gotov, njima se žuri. Avdo mora čim prije u toplo. A iz Džepa,
kada se oporavi.
Nismo ni znali da je i on gore. Premalo znamo.
Premalo se i za nas zna.
Susret s Avdom, svjesnost da mi idemo odakle on
silazi, učini da vodič sasvim potisne svoj bijes, a da i mi ostatak puta idemo
pomireniji. Kako to Omer u jednom momentu i šeretski prokomentarisa, možda smo se
i prerano počeli žaliti!? Avdo nas jeste hrabrio, ali je to sigurno činio i
prema sebi. Njegove riječi hrabre, ali izgled i zdravlje opominju. Čuvati nam
je naša nezdovoljstva za kasnije.
Sumnjati nam je u sve i svašta, zazirati od još
gorega. Prije toga, pratiti vodiča i ćutati.
***
Ipak zavida stižemo u Čuhoviće. Koji kao da su
bar jedan vijek udaljeni i od samih Džepa. Istinu za volju opet smo u skoro
sasvim kopnome, ali snažan, hladan i oštar vjetar bije svom surovošću prirode
koja okružuje ovo selo. Ima par kuća od blokova, pod crijepom, ali je svo selo
u jednoj udolini, i bez šume i bez trave. Mjesto za katuna, ne za selo.
Sad i ne čudi da ga četnici nisu zapalili. Omer,
prvi put gledavši nešto slično požurje reći kako - nisu imali šta ni zapaliti.
Vodič nas ostavlja u tom nekom centru sela, dok sada
on traži još nekoga. Slika, slična onoj u Džepima.
Ovaj put, s bržim krajem. Čovjek srednjih godina
je vodiču mrmoljio nešto, ali su nas odmah poveli negdje.
Pred seosku džamiju. Otključao je. Što znači da
je to naš novi dom.
Ostavili smo ruksake, a onda odvedeni u jednu
kolibu. Tu ovi prepoznaše oba kuhara, iz njihove brigade. Koji nam objasniše da
ih je pola tu, ostatak negdje naprijed, na tim izviđenim, linijama u
uspostavljanju. I nismo ih skroz shvatili ali nam bi drago da nismo sami, a
pohvalno smo poslije govorii i o večeri.
Svratismo u Zadrugu, kako svi i zvaše jedinu
zgradu u selu, koja je inače objedinjavala sve zajedničke, ovdje jedine
neophodne prostorije, dakle Mjesnu zajednicu, prodavnicu i otkupnu stanicu.
Sada prilagođene za magicine, odnosno smještaj vojske stigle prije nas.
Nismo im zavidjeli, tjeskoba i zagušljivost,
stalna dvojba provjetravati ili vrata držati zatvorenima nije bolje od onog što
nama džamija nudi, a gdje do prije par dana boravi onih tridesetak koji su sada
negdje ispred...
Umor, te činjenica da se mrak već spustio, krivi
su da smo dužu priču ostavili za sutra.
Dok smo u jednom ćošku prazne džamije pribijali
vreće za spavanje jednu uz druge, konačno skontali da ćemo ovdje sami sa sobom
sarađivati, organizovati to naše ispunjenje datog nam zadatka, Omera i mene
pomuči i jedno priznanje. Za razliku od preostale četvorice, mi smo danas i
prvi put kročili nogom u džamiju. Bilo koju, uopšte.
Za sebe rekoh kako sam bio prestao bilježiti šta
sam sve u ovome ratu uradio prvi put u životu. A osjećaj mi kazuje da će
boravak ovdje ponuditi još dosta toga.
Džepi
