Lov lovio Muhareme,
oko luga zelenoga.
Pusti hrte u lugove,
a sokole pod oblake.
Hrti srnu uloviše,
a sokoli bijelu vilu.
Molila ga bijela vila:
„Pusti mene, Muhareme!
7. april 1994.
Ja ću tebe darivati:
Daću tebi divit-travu,
donijeću ti do tri
dobra:
Prvo dobro, Muhareme,
da ti puška bolje
zgodi;
Drugo dobro, Muhareme,
da ti žito zlatom
rodi;
Treće dobro, Muhareme,
da ti ljuba sina
rodi!“
Možda smo i predugo ostali budni, te našem
ustajanju svjedoči naš sinoćnji domaćin. Kako reče, duže od pola sata je tu,
nije nas htio buditi ali nisu željeli kahvu piti bez nas.
Rekli jesmo, obećali, pa opet se malo nećkasmo.
Sve upućuje da ćemo biti gosti Čomorima dok smo ovdje, a to bi nas moglo na
kraju i stidjeti.
Bili smo, ovaj put na dovoljne dvije džezve, a i
nismo se zadržavali. Obećali smo i Senaidu nekasniti na doručak, poslije kojega
ćemo otići i u to izviđanje.
***
Opet Armin ostaje kod stvari. Njegova želja, mada
putem svi smišljasmo kako ga privoliti da se malo trgne, otvori, izađe iz sebe.
Za ovo vremena teško da je izgovorio više od desetak rečenica, izuzmemo li
odgovaranje na naša pitanja.
Vrijeme je prilično ugodno, prema na karti
odabranom rejonu zašli smo u pojas gdje je snijeg bio sasvim iskopnio. Što se
pred nama ukazivalo bilo je bolje nego smo i očekivali. Širok pojas bogomdanog
terena za minobacačke položaje, uglavnom sve čistina, s dovoljno vrtača i
vrtačica, za postavljanje nekoliko minobacačkih diviziona. U takvom izboru
nemoguće je ne naći nešto što će nas odmah zaustaviti. Bit će malo posla oko
kopanja, uređivanja, ali smo s tim računali.
Bitno je da smo našli rejon, to je što smo za
danas planirali. Ostalo, rezervni i naredni položaj, osmtračnice, kada dođe
vrijeme.
Sada smo htjeli malo uživati u najtoplijem danu
kako smo ovdje. I ljepoti prirode koja nas okruživa.
Došetasmo do ivice platoa, pronađosmo mjesto s
kojeg se pružao najbolji pogled niz kanjon Rakitnice. Šumovito ispod nas, s
jasnom doznakom dokle je proljeće doista stiglo, izrazito strmo, što ovaj
kanjon i čini jednim od ljepšiš na svijetu, s blažim padom druga strana koju
bolje vidimo, pod njenim vrhom brojni pašnjaci, poneki voćnjak, sve
ispresijecano s nekoliko puteljaka, gdjegdje koji izvor, u daljini vidljivi
ostatci sela, iznad planinski vrhovi, sa strane produžetci samoga kanjona, sve
odmor koji misli odbija od rata.
Naginjali smo se nad najutabaniji put, na
mjestima djeluje toliko strmo da morasmo najprije posumnjati u priče kako su
ovi ljudi tuda morali, i mogli dobavljati humanitarnu pomoć. Odavde su mogli koristiti
konje. Ali, ono što je konju strmo, čovjeku i nije. A za gorštaka iz ovih
krajeva, nije ni preteško.
Nakon što smo pregledali i ostatak kanjona, i složili
se da je ipak ovo taj put, Omer i ja zaključismo kako nam je sada jasnije zašto
je crpanje vode iz čatrnja u opisu ženskih poslova. Žene su ovdje vrijedne, no ni
muškarci nisu dangube.
Svi zajedno smo razvagivali taj kosmički balans ovdje
prisutan, ljepotu prirode i surovost života. Sve kako bismo što duže mislima bili
odvojeni od rata, zaboravljajući i zbog čega smo mi ovdje. Surovost života zamišljamo,
u ljepoti prirode uživamo, pokušavajući približiti dva tako nejednaka osjećaja.
Dugo smo saživljeni bili s tim osjećajima, da bi
u jednome trenutku Senaid predložio da istestiramo naše oči u drugome, onom
ratnome smjeru. Da ocijenimo udaljenost s našeg mjesta do tačke gdje se
vidljivo kanjon završava na drugoj strani.
Sam je prvi tu udaljenost ocijenio na oko
kilometar.
- Ima i kilometar i po – Omer bi drugi koji se
izjasni.
- Nema. Možda kilometar i dvjesta – Ramiz to reče
kao da gađa sredinu.
- Šta vam je, ima dva, dva i po kilometra – Ramo je
sljedeći.
- Odluči se, Ramo – Senaid ovo izgovori sa smiješkom,
sumnjom u Ramovo poznavanje topografije.
- Eto, neka bude dva i četiristo.
- Ramo je u pravu, kotlina vara oko – ja naglašavam
da je topografija i moj fah – ima preko dva. Eto, ja ću reći dva kilometra i
tristo metara.
Ramo je bio najbliži. No, očito je kako smo nas
obojica više omašili nego trojica kojima je bitan samo rad s minobacačem, ovo s
kartom samo zabava. Blizu četiri kilometra širine kanjona, to je više nego što
bi nas kotlina smjela prevariti. Doduše, ovo je potvrda da smo malo duže „spavali
zimski san“, te da nam ovo dođe i značajna vježba.
Sve je još i na šalu okrenuto, jer je bilo
zanimljivo dokazivati Omeru i Ramizu kako karta ne griješi. Makar ni oni ne ostali
dužni, sada kazavši da uz ono što im na karti pokazujemo i jeste moguće iznijeti
vreću brašna, dok uz kanjon koji gledaju i nije!?
***
U povratku, iznenada dođosmo u priliku da na još jedan
način isprovjeravamo oči.
Kod jednog od izdvojenih imanja nađosmo trojicu
pješadinaca, od kojih su ovi svi jednoga odlično poznavali. Zvali su ga
nadimkom - Šabanija.
Pristajao je prvom utisku koji o njemu stječem.
Blizu srednjih godina, ali ratnički mlađahne naravi, što se ocrtavalo u njegovom
imidžu i odijevanju. Svjetlosmeđa, malo duža kosa, kraći brkovi i malo bradice,
zelena traka oko čela, jurišni prsluk umjesto jakne, sve to potkrjepljiva
njihove priče o jednom od najboljih boraca, strijelaca.
I da nisu govorili mislio bih isto, i ne čudih se
preciznosti kojom je skidao konzerve poredane na jednoj kamenoj ogradi.
Dvojica s njim nisu ni pokušavala. Očito su mu
pravila društvo, i eto - uživali u njegovim pogotcima. Što i mi činismo, iako
je u ovoj mu turi jedna konzerva ostala neoborena. Ali je i daljina bila tolika
da ja nisam siguran kako bih ih uspijevao i hvatati na mušicu.
Udaljenost s koje smo mi gledali je bila upola
kraća, pa opet Omer i Ramiz ne pogodiše. Meni ne bi vrijedilo ni da pokušavam,
ali dosjetih se nečega drugog. Okrenuću pažnju na sebe, a neće me biti sramota
kada promašim.
Ne skidah pušku, nego je onako, stežući uz kuk
uperih, a prije nego opalih rekoh mirno:
- Ovako je to Šejn radio!
Kada je pucanj odjeknuo, i kada sam vidio da je
konzerva oborena, prvo sam pomislio kako se Šabanija, ili neko drugi našalio sa
mnom. Međutim, začuđeni pogledi svih na meni govorili su da se zapravo sudbina,
tačnije slučajnost poigrala sa svima.
Ramiz je čak kolutao očima, njega ne bi bilo
smisla odmah ni ubjeđivati da ja nisam nikakav strijelac ni kada nišanim, te da
ni sam još nisam siguran da sem mene nije još neko pucao.
Krenuše i neka nagovaranja da se okušam sa
Šabanijom. Što sam odbijao, jer mi je glupo porediti se s jednim takvim
strijelcem. Znam da bih se ispromašivao. Znam da bi neko i tad požurio skontati
kako sam namjerno, da se više foliram.
Možda i nije sve to bitno, ja znam najbolje sebe,
ali kontah nešto - ako već neko ima uvjerenje da sam čovjek koji ispod pazuha,
bez nišanjenja skida konzerve, zašto da ga ne ponese u Sarajevo. Neka priča,
neće lagati. Desilo se. Slučajno ili ne, za uvjerenje nije bitno.
Do sela sam priznavao da je sve bila samo
slučajnost. I vjeruju i ne vjeruju. Ovo drugo što je oko vidjelo -karta, ipak
ne može ispraviti.
Rakitnica, kanjon
