9 Dova

Sabah-zora, ezan uči,

vjerni idu u džamiju.

Otvori mi, dušo, pendžer,

da ne idem na kapiju.

                                              9. april 1994.

Otvori mi, Allaha ti,

ne muči mi srce moje.

Znaš li, dušo, da sam hasta,

da zbog tebe sav izgorjeh.

Istom draga u tren skoči,

na pendžeru džamli kroči.

Kakav sabah, kakva zora,

rasjale se njene oči.

Snijeg je ponovo usuo. Prekinuli smo s izviđanjima, ne s posjetama našim domaćinima. A od prekjučer, pridružio nam se i Senaid.

Koliko god da postajemo bliski, na neki način i privremenim članovima ove porodice, i koliko god upijali sve što nam se kazuje, otkriva, postoji taj prirodni jaz između dvaju svjetova, iz kojeg dolazimo i ovaj gdje smo, a koji se mjeri u tome da se mi ovdje ne možemo zadržati koliko je potrebno da sve upoznamo, razumijemo. Negdje u glavi slažem misao kako, a što i jeste razumljivo, naši domaćini se brže navikavaju na nas, nego mi na njih.

Nešto je i stvar indivudalnog. I kod nas u selu je bilo kuća gdje je najstariji muškarac vodio glavnu riječ, do smrti ili dok ga pamet služi. Neki su, opet, ranije domaćinstvo prepuštali mlađima.

Prvih par dana ne mogoh prosuditi gdje su Čuhovići, ili naši Čomori u tom odnosu. Stariji domaćin je djelovao ne mnogo pričljiv, pa su utisci vagali na tu stranu. Jučer se nevrijeme povratilo, nametnulo da veći dio dana budemo tu gosti, a označilo je i kraj još nečega. Biće da je dedo duže od ostalih odvagivao nas, naše manire, te tek kada je procijenio da treba, sve češće uskakiva u priču. Nas nije prekidao, još manje njega njegovi ukućani. Uglavnom bi potvrđivali što bi on pričao, nerijetko počinjali nešto, traživši da on dovrši.

One vedrije dogodovštine smo već čuli, pa donekle se i pitasmo kako inače ovdje provode duge zimske noći, selo je takvo da je zatvoreno u se, sve što bi nama sada mogli pričati, oni svi jednako znaju. Zaboravljamo da je dedo došao na red. I da postoje priče, kojima treba prilika da budu ponovo ispričane, pa da budu zanimljive kao kada su se dešavale.

Tako, simpatična starina nam krenu pričati o svojoj mladosti, „svijetu“ kojeg je on obišao. Još kao dječak je pohodio druge krajeve, Vlašić najdalje gdje je stigao. Bijahoše to neka još kriznija, surovija vremena, Bjelašnica nije mogla ishraniti stoku. Nekoliko dana i noći je trajalo samo odgonjenje i dogonjenje stoke, mjesecima - samo nomađenje. Išao je i dalje od Vlašića, prema Tuzli, nekih drugih godina kada se tamo najbolje mogla stoka prodati.

I s jednih i s drugih putovanja puno je zanimljivih priča. Iz života teškog, nama prilično stranog, za našeg domaćina koliko teškog toliko i sretnog. Kako reče, bilo se mlado, malo je trebalo da se bude sretno.

Neka iskustva je dedo nosio. Ako se prvih dana ustezao sinoć se odvaži, a pošto Senaid i dalje nije pio nikako kahvu, Ramo i Ramiz slađu, Omer i ja gorču, odnosno skoro skroz gorku.

-       Nešto ću vas priupitati; nećete se ljutiti? – gledao je u Omera, a očito mislio na još nekoga.

-       Samo pitaj, dedo.. Ako znadnemo, odgovorićemo.

-       Znate li vi: Ko pije gorku kahvu?

-       Eh dedo... – malo se Omer bio zamislio, kao da je osjećao kako dedo ne misli na isto – kod mene su govorili da gorču kahvu pije onaj kome je život sladak!

-       I kod mene – složih se i ja.

-       E, čuo sam i ja to; ali - nije. Istina je da gorču kahvu pije ko voli malo popiti! Rakije.

Par sekundi tišine, u kojima poglede razmijenjasmo nas sva petorica. Na tu temu smo već stigli ćaskati.

I sad, šta nam je preostajalo nego priznati dedu da je apsolutno u pravu. Omer je dodao da prvi put čuje ovo, ali da je kroz glavu prometnuo neke druge poznanike, i uglavnom se i to poklapalo s dedovim tvrdnjama.

Dedo nije skrivao blago zadovoljstvo što njegova iskustvena teorija nije omahnula, a što mu dade povoda da ispriča još koju priču iz nekih nama davnih vremena, zaključujući kako su se ljudi oduvijek međusobno razlikovali, kako je svako onakav kakav je, bez obzira u kojoj svojoj životnoj dobi, odnosno kojem i kakvom mjestu i vremenu živi.

Ne shvatamo to vrijeme ali ga upoređujemo s trenutnim. Sada bio mlad ili ne, s malim se zadovoljavaš. A gostoprimstvo koje uživasmo bijaše nam sasvim dovoljno. I više od toga, stalno tražismo bilo kakav način da se bar malo odužimo.

Jeste da ništa ne traže, da su sretni što ih makar nastojimo shvatiti, što imaju kome pričati priče koje u nekim drugim vremenima teško iko da bi slušao, pa ipak...

                               ***

Omer se dosjetio, i već drugu noć smo večeru završili na način, i meni nov.

Pitao je, domaćini su s oduševeljenjem prihvatili, mi ostali neimali ništa protiv, i svako je pošto bi se zasitio ostavljao jedan zalogaj. Onda se čeka kada svi budu gotovi, da se uči dova poslije jela. Što se radi tako da jedan uči, ostali aminuju. Spontano je Omer pitao hoće li on učiti, nesiguran da možda među domaćinima nema neko ko zna, te se stjecao utisak kako možda mi sva petorica, ili bar većina znamo ovu dovu napamet.

Sigurno je da ovaj adet nije sasvim stran ni selu ni našim domaćinima, ali pominjaše neku kraću, od svega nekoliko riječi. I to je dova, tako pokušava objasniti Omer, ali koja se treba učiti poslije svakoga jela, dok je ovo ona koja se uči kada je čovjek jelom posebno zadovoljan, kada je osjetio i sitost stomaka, još više duše.

Domaćini klimaše glavom, ali se vidjelo po njima da tek ovu „Omerovu“ dovu smatraju pravom, kompletnom, čime se otvarao utisak kako je prvi put u ovoj kući učena „prava“ dova. A time smo ih mi počastili.

I sam sam bio oduševljen svime, te jedva čekah da neko u povratku primijeti kako će ispasti glupo kada naši domćini shvate da samo jedan od nas zna učiti, poslije čega zamolih Omera da mi ispiše tekst.

El-hamdu lil-lahil-lezi et'amena

ve sekana ve dže'alena minel muslimin.

Allahum-merham sahibe hazet-ta'ami

ve ehle bejtihi vel akilin. 
Allahum-edž'al hazet-ta-'ame i'aneten lena

'ala zikrike ve šukrike ve husni 'ibadetike. 
Allahum-medž'al-evladena salihine

ve'alimine ve leke sadzidin,

ve la tusellit'alejna zalimin. 
Allahumme zid ve la tenkus.

Bi-hurmetil.

Nije dug, znam da ga mogu naučiti. A i jedva čekah da narednu noć iznenadimo domaćine time što ću ja učiti.

Čuhovići, s okolinom