III - 1 / Nisam se zaboravio zahvaliti

Oj golube, moj golube,

ne padaj mi na maline.

Maline su još zelene,

jošte nisu za zobanje.

Kad maline zrele budu,

i same će opadati.                                                     

Kao suze djevojačke,

djevojačke i momačke.

Kad si htjela ti plakati,

ne bilo se udavati.

Prve noći u đerdeku,

suze sreće tad poteku.

                Luda čovjeka je teško shvatiti. Da se raduje, kad nema razloga za to.

                Iako nisam poludio, okusio sam taj osjećaj. Uzbuđenje, radost, ostvarenu želju, sačuvanu nadu i potvrđenu vjeru, sve to nosim u grudima. 

                Drugi oko mene su još srećniji. Dovoljno je što smo od Bjelašnice odmakli samo kilometar, da se to tako osjeti. Do sada niko nije ni riječ progovorio, pa sam i ja svoje ćutanje lakše podnosio.

            Zora se primiče, vrijeme je nestabilno, put nas spušta padinama, uvlačeći čas u dolinu, čas izbacujući na brine i vjetrometinu. Što meni nikako ne odgovara!

            Jedini trčim, ili i nemam vremena da registrujem kako i Kemura čini isto. Napadi u mom stomaku su sve češći. Moje kretanje je svedeno na probijanje prema pročelju kolone, iskorak dva-tri metra u šumu, privremeno umirivanje propuha u crijevima, izbijanje na začelje, sustizanje kolone i novo nastojanje da preteknem što više njih kako bih spremniji prihvatio naredne turbulencije u stomaku.

            Sretan sam što sam još uvijek dio ove kolone, koja se vraća s uspješno obavljenog zadatka, i što sve ono što prethodnih nekoliko dana doživjesmo i proživjesmo, sada ostavljamo iza sebe. Osjećam da bi svi oni sada vrisnuli od radosti, kao što bih i ja isto učinio - od muke.

            Nemam snege ni za to. Na momente mi dolazi da odustanem, da sjednem, da legnem, i kad ustanem da ne znam šta ću sa sobom. Kada zora ne bi svanula još nekoliko sati, i kad bi ovakvo moje stanje toliko potrajalo, čini mi se kako bih stvarno poludio.

            Vjerujem da bi mi razmišljanja o lijepom, doživljenom na Igmanu i Bjelašnici, donekle pomoglo, pa i pokušavam misli usmjeriti u tom pravcu. Nosim pušku, svoju pušku. Konačno ličim na vojnika. Još važnije, saznao sam dosta toga što se dešavalo 3. jula i dana poslije - a što nisam znao, vidio neke koje od tada nisam, neke i od prije, neke nakon kraćeg vremena, neke nisam stigao vidjeti ali jesam o njima čuo, neke sam samo sanjao, u snovima kojih ću se rado sjećati...

            Uzalud, misli mi se uvijek vraćaju na jučer i sinoć. Cio dan proveden na položaju, na oštrom planinskom suncu i povremeno još oštrijem vjetru, zatim nezasito uživanje u pasulju koji mi se samo činio boljim nego ikad, odmah nespremnost da odolim trčanju za loptom, zanemarujući vjetar koji je pojačavao, lako pristajanje da se pridružim Kemuri i Aliji u pretjeranom naslađivanju malinama, po pravilu „ jedne gutaš a druge već očima bereš, i uvijek ti se te čine još slađe i sočnije“, nakon čega sam lakše nego prvi put ponovo trčao za onom istom loptom, opet zanemarujući sve drugo, da bih istrajao u ugađanju nadražajima a ne razumu tako što sam poslije svega i odspavao par sati, vjerujući kako mi hladna zemlja ispod i nešto laganiji vjetar iznad, u stvari prijaju.

            Ove moje misli nadjačavaju i moju podsvijest. A ona zna da i tako ne bih bio previše sretan. Zaokružena priča o Trošnju ima krvavi tok, mnogi njeni krajevi završavaju suzama. Dijelovi te priče opisuju trenutne radosti nas preživjelih, koje su, sve kad ih saberemo, manje od samo jedne suze za jednim poginulim. Ta jedna suza je veća i od sve moje trenutne muke, a tako je teško podnosim.

            S tim suzama se samo može mjeriti istina. Ta istina vrijedi, zbog nje sam podnio sve što sam morao podnijeti. Tu istinu nosim u duši, bilježim u dnevniku, svjedočiću o njoj kao i ostali svjedoci, Božjom voljom odabrani. Svjedočiću kada dođe vrijeme. Koje sami moramo pronaći, mi - odabrani. Za to nam trebaju puške, zato i jesam na ovome putu. Zbog toga ovaj put moram i izdržati, uz sva njegova iskušenja.

            Bilo ih je i biće. Samo se, lakše podnose ona koja nam drugi nameću. Imali smo problema u putu, po dolasku, tokom boravka, i pred povratak. Nismo se pokolebali, izdržali smo, ustrajali. Sve te nedaće ne nosimo sa sobom, ostavili smo ih na obrazima onih koji su nam ih priredili!

            Kako da čovjek udari pljusku sam sebi!? Ima li snage biti dovoljno snažan da osjeti takvu bol?

          Ako je priznanje jedina moguća pljuska, priznajem: dozvolio sam da u momentu potonem u fildžanu trenutnih zadovoljstava. A svaka istisnuta kap mora biti vraćena. Valjda, pokajanjem. Samo, koliko to pokajanje mora trajati, dok ne shvatim gdje je granica moje teorije o ovom vremenu?

        Prebrzo sam navikao živjeti u datom trenutku. U pravu sam da treba iz njega uzimati sve što pruža iskreno zadovoljstvo, ali sam previdio da se to ne odnosi i na ono što može pokvariti neki naredni trenutak.

            Recimo, da se kajem, i da shvatam. I još ću. Poslije. Sad mi je stizati i prestizati kolonu.

                                                                               ***

            Nemam prava biti ljubomoran na ostale, i što ne mogu osjetiti njihovu radost. A raduju se Dejčićima, i svitanju. Kad se spuste u selo, kada se razdani, vjerovatno će i zapjevati.

            Radujem se i ja svitanju. I Dejčićima. Da bismo stigli kamo smo pošli, kroz njih moramo proći, ali i ispratiti ovu noć, i još jednu najmanje. Za radost dovoljno, s tim da meni do pjevanja nije.

            Kako bi bilo, noć i šuma su mi pomagali da se lakše kajem!? Iskoristio sam kraj šume da posljednji put, bestidno, pročistim crijeva. Do Dejčića moram nekako izdržati, tu ću još jednom, valjda, negdje stići svratiti.

            Već je dogovoreno da ne svraćamo u objekat, nekad školu a danas zatvor za zarobljene četnike, kod našeg doktora Murata Đuderije. Ne želimo ni njega ni sebe podsjećati na ono što je obilježilo naš prvi susret. Već smo mu se zahvalili na onome što je za nas učinio, a nismo imali razloga ljutiti se zbog onoga što je htio a nije mogao učiniti. 
            Još, Taib nije s nama, bilo bi nam neprijatno objašnjavati razloge a biti shvaćeni. Je li nas želio prodati, kao i sve - nek ostane na njegovom obrazu. Kao i to što nam ovdje nisu dali doručak zarobljenih četnika, iako nam je bio potrebniji, iako smo bili iscrpljeniji. Murat nam je dao tablete koje su nas nekako iznijele na Bjelašnicu, a nedobiveni doručak je postao jedno od najvećih doživljenih poniženja. Nismo ga se željeli podsjećati, niti ponovo u iskušenje dovoditi naše granice neuzvraćanja.

            Ako je i Nail Barlov pristao, žrtvujući onda dato obećanje, zašto se ja ne bih suzdržao. Istina, moje su misli bile okrenute ka zahodu koji se nalazio u toj zgradi. Prisjećanje na upravnika zatvora, koji bi čuvajući lagodan način ratovanja, mogao mi i to uskratiti, radije prihvatih da u selu mora biti neki drugi, trenutno slobodan.

            Ispred jedne kuće, vidim otvorena vrata na objektu koji mora da služi u te svrhe. Imadoh i sreće, zatekoh i vode unutra.

            I ostali su zastali. Pred jednom drugom kućom, ispred koje je bila velika česma. Stigoh i ja čuturicu napuniti. Napiti se nisam smio, samo sam pokvasio grlo. Možda sam malo više oprezan nego je potrebno? Ipak, dan se uzdiže, a ispred su livade i čistina!

            Stižem još jednom vratiti pogled na zgradu u kojoj je boravio Đuderija. Ako mi je onog dana onom tabletom pomogao, sigurno bi i sada znao. Ali, dogovor je dogovor, ostajem na želji.

            I dalje ću crpiti snagu sopstvene volje, pomjerajući joj granice. I, koristiti raznolikosti prirode, podređujući im se.

            Dok se spuštamo naniže i brže krećemo, nekako i ide. Čim osjetim kako mi volja slabi, preda mnom se ukaže kakav potočić ili šumica. Sve mi se čini kako imam sreće, još kad me ne bi napuštala...

            Umor osjećam, glad ne. Zatražio bih predah, kraj jednog od potočića ili u nekoj od šumica, ali znam da drugima nije potreban. Ne vjerujem ni da ćemo odmarati prije Kijeva, tako smo se dogovorili, a zbog borbi koje su u ovome području vođene svih proteklih dana, to smo se odlučili ne svraćati u Trnovo, odnosno držati se najsigurnijeg, puta koji najbolje znamo, kojim smo i otud htjeli, uz onu prvu izmjenu, kad nam nije dato, a sada nemamo potrebe na Grebak svraćati.

Srećom, doručak niko i ne pominje. Ako me takva pomisao i posjeti, ima okus malina. Više nisu slatke i sočne, betne su i prepune mučnine. Biće da su mi se ogadile za cio život. Rado bih povratio, ali mi snage manjka i za to.

Kolonu više ne sustižem, ali je još imam u vidokrugu. Čini mi se kako se Abid okreće, razmišlja da traži od ostalih da me sačekaju. Tad i ja malo ubrzam, pokušavam još malo sačekati s tim. Kao da računam kako mi može biti još i gore.

            Ulaze u još jedno seoce. Osjećam da to meni može najviše značiti. Borim se da mi na um padne nešto, u tih nekoliko kuća vidim posljednju šansu da sebi nekako pomognem.

            Hljeb! To su mi još kao dječaku govorili, da je dobar kada se želudac nahladi. Biće da je istina, pri pomisli na njega, ne muči mi se toliko, ne povraća.

            Trebam samo doći do kojeg zalogaja. Valjda u selu ima neko željan sevapa. Ako me je malo i stid, ne bi trebalo biti: cijelu noć skupljam želudac, mogu malo i obraz!

            Do posljednje kuće u selu se premišljam, pitam zašto ostali nisu ovdje, makar zastali i sačekali me. Ako i nju prođem, rizikujem da se još jednom pokajem.

            Sjetih se jedne od svojih krilatica, koristio sam ih najčešće kad mi je ponestajalo hrabrosti da nekoj od djevojčica otkrijem djelić svojih osjećanja. Ubjeđivao bih tada sebe kako se uvijek bolje kajati „što sam“, nego „što nisam“!

            Pokucah na vrata.

-          Jesi li se naspavala, nano? – pozdravih nanu koja mi otvori vrata.

-          Dobro, mladiću, a ti?

-          Hvala na pitanju, nano... Nisam. Nego, ja se izvinjavam, ako mi možeš halaliti samo zalogaj-dva suha hljeba. Stomak me boli, pa...

-          Ako si gladan, ima pite – možda je čudilo da neko u avgustovsko jutro išće suha hljeba, ali je za sevap sigurno znala.

-          Ne, hvala. Mnogo žurim, ode mi kolona. I kasnim za njima što sam želudac nahladio, da mi je samo malo suha hljeba...

-          A, odakle si, sine? – čuo sam to pitanje kada su njeni koraci po sobi svjedočili da se vraća, a tonom koji je najavljivao da mi nosi ono što sam tražio.

-          Od Foče... Sa Sutjeske!

-          Neka, mašala. Neka je vojska počela da se sabira! Navalili četnici, pas im mater... Vjerovatno ste i vi, sad bili dolje na Kijevu, ili na Rogoju.

-          Jesmo, na Rogoju!? – slagao sam, samo zato što mi se žurilo.

-          Evo ti okrajka, bolji je.

Uzeo sam ponuđenu krišku, malo veću nego sam tražio. To što mi je dala okrajak potvrda je da mi je povjerovala. Kad pomislim na Bistricu, Miljevinu i Mladi gaj, zar bih i smio griješiti dušu!?

Valjda se nisam zaboravio zahvaliti, ako jesam pitati za ime sela i njeno lično. Iako, znam da ona ovo nije učinila zbog mog dnevnika.

Halalila je, uvjerava me miris koji čujem. Samo sam zalogaj ubacio u usta, komad odlomio i metnuo u džep, ostatak se našao u ruksaku.

Kraj kolone ulazi u šumu, ali sam siguran da ću ih ubrzo stići. Raskakaću se sada za njima, smijem i mogu.

Iskao sam. Jesam. I, nisam se pokajao!

                                                           put niz Dejčiće