Slaba od tegobe postala su moja pleća.
Ako dušu imam, neka ode prije jutra,
u starosti poznoj ne čeka se sreća.
Zašto dadoh srcu svoja osjećanja
kad treptajem svakim bol pritišće jače.
Sjećajuć se dragih, duša puna - sanja.
I umorno oko samo plače, plače.
Odmorit bih htjela te umorne oči,
il čekaju, možda, da usahnu tamo
u vječnosti nekoj, bez snage i moći,
i gdje tijelo trune samo, posve samo.
Samo mjesečina grob će da mi krasi.
Ponekad i sunce spustit svoje zrake.
Moje tijelo mogu prekrivat i talasi.
Ja ne čekam suze iznad moje rake!
Zita Marković, rođ. Basler
nije bila književnica
zapravo je u svojoj poznoj starosti odlučila
djelić svoga tegobnog, i previše samačkog života
predočiti kroz nekoliko pjesmica.
Rođena je 1912. u Bosanskom Brodu,
odakle se udaje u Borač(Šumadija) za tada majora Vojske Kraljevine Jugoslavije
izvijesnog Marka Markovića
s kojim dobija i kćerku Judrejku.
U noći 16/17. septembra 1944. u njihovu kuću dolaze 3 naoružana partizana
koji od njenog supruga traže da pođe s njima, što ovaj i čini.
/Domalo će biti negdje pogubljen,
no nikada vlasti neće razjasniti okolnosti, niti pokazati grob/
U noći 17/18. septembra 1944. njihovu kuću pohodi i trojka četnika,sjutradan već grupa,
s prijetnjama u vezi činjenice da joj je suprug otišao s partizanima.
Na njene oči, oči njene kćerke, te još nekih komšinica zvjerski su ubili jednog komšiju
koji ih je htio zaštititi.
A spašene se u posljednji čas, jer se pojavio zapovjednik tih četnika i naložio vojsci da odmah napusti selo.
Zina pamti riječi kćerke
(koje su, kako bilježi, godinama prepričavane među svima koji ih poznavaše)
"Mama, ja sam te tako čvrsto držala, ti ne bi sama umrla sama, i ja bih sa tobom"
Supruga Marka je neizmjerno voljela, te se nije više udavala,
a u Sarajevo dolazi živjeti uz brata Đuru Baslera, koji je tu došao naukom.
Nadživjela je brata,
ali i kćerku,
s kojom se rastala putem telefona
(o čemu također bilježi divne stihove "Zašto")
uz dobiveni amanet da čuva i pazi unuka,
imenom, naravno, Marka.
Kojeg će životni put ipak odvesti predaleko,
tako da Zita poznu starost dočekuje u pukoj samoći,
u svome stanu u ul.Zaima Šarca 108.
Ove stihove bilježi tokom 2007.godine
prije, i nakon što će "proslaviti" svoj 95. rođendan.
Ne znajući da li će, ali se nadajući da će ih bar neko nekad pročitati.
Sticajem okolnosti, teka pokojne Zite je došla do mojih ruku...
Zita, nek ti je vječni pokoj duši.
