29 Jun 2016

1 - Jednu noć se može bilo kako

Da sam sjajna mjesečina,
aman, samo jednu noć.
Pa da mi je, sa večera,
iznad Bosne proć!

Kad se tihi šapat prospe
aman, po sokacima,
kad se bolni uzdisaji
dižu zvijezdama!
                           14. decembar 1992.
Sve djevojke milovo bih
aman, sjajnim zrakama.
Samo jednu grlio bih
bijelim rukama.

Još kada bih na njezinu
aman, krilu zaspao;
Da bog da se, do vijeka,
ne probudio!

    /Jozo Penava/




Nije mi bilo najjasnije zašto se s odlaskom oklijevalo, čak sam bio od onih što su sumnjali da se i sasvim odustalo. Nije mi s Trošnjanima bilo loše, nekako su se i ostali razmjestili, ali mi smo iz dana u dan umjesto Kerleta Luku priželjkivali da se sve vrati kao što je i bilo, da ponovo zadužimo minobacač i vratimo se u naše Mojkoviće.
Od jučer je postalo izvjesno da ipak odlazimo. Diverzanti su otišli, ne u Kerleta Luke već na Branu. Što je bunilo, zametalo nove, ili razvijalo stare priče. Čudno je da se diverzanti odvajaju od bataljona, dovoljno da neki zaključe kako nam je fakat odmarati, dok bi oni bili u nekakvoj pripravnosti. Logičnijim bi bilo da ni mi ne odmaramo sasvim, ali koji su bolje poznavali Kerleta Luke nisu nalazili gdje bi se odatle moglo ići na položaj. Kao što računaju da iz njih ni minobacači ne mogu nidokle dobaciti.
Ako su diverzanti odvojeni, moglo se slično još nekome planirati. Vođeni našim  željama Salja i Admin su jučer, uprkos snijegu i prošetali do Mojkovića, vrativši se s viješću koja nam Kerleta Luke čini sve manje mrskim. Mještani su skoro sav onaj namještaj razvukli po svojim kućama, nama ostavljajući samo lijepe uspomene.


Na što ja gledah kao na predznak kako na proljeće ovuda nećemo biti ni na proputovanju. Na kraju se i mi pridružismo ostalima, iščekujući da taj polazak bude što prije.
Tek ćemo negodovati što se, barem, dolazak u Kerleta Luke u sami akšam, nije izbjegao.
Jutros je otišla grupa logističara, sa zadatkom da naselje pripremi za naš boravak. Da taj njihov zadatak može biti sa smanjenim učinkom postaje nam jasno kada se već u predvečerje naredi postrojavanje bataljona za pokret.
Aljkavo je i to išlo. Naprijed je bilo nekoliko onih koji su predstavljali Komandu, za koje nije bilo mjesta na vozilima s kojima se prebacila grupa logističara, kao i odjeljenja vezista i inžinjeraca, potom su išle pješadijske čete, dok je začelje rezervisano za nas, i preostalu logistiku. Aljkavost sam vidio u tome što su ovi naprijed krenuli ne mareći za činjenicom da iskupljanje ostalih još traje.
Nisam o tome razmišljao, ni sada ne smatram bitnim, ipak me čudi da su Vučevci sa statusom Prve čete, pogotovo jer ih je trenutno još tek pedesetak, u odnosu na stotinjak ovih s Trebove. Koristim ovo da procijenim kako bataljon broji do dvije stotine i kojeg borca, uz pedesetak Jelečaka, za koje još ne znam jesu li se novom reorganizacijom vratili u naš sastav. Diverzanata je, zadnji put kada ih posjećivah, bilo četrnaest, čuo sam da je u međuvremenu primljeno još desetak, u svakom slučaju Kerleta Luke bi morale imati tih dvadesetak vikendica pa da se svi nekako smjestimo.
Ako je bilo strahovanja da bismo putem bili granatirani, opet je nejasno zašto grupa zadužena za pripremu logora nije sve bolje pripremila.
Ovako, nismo ličili na sebe. Jesmo se tokom marša držali utvrđenog rasporeda, ipak je ružna scena sam ulazak, odnosno pokazana odlučnost nekih da baš oni budu u komotnijim, većim vikandicama.
 Logistička grupa je samo pikirala glavne objekte, za Komandu, te kuhinju i pekaru. Vjerujem kako su usputno još razmišljali o nekim svojim rođacima, prijateljima.
Nisam bio taj, a za sebe se nisam ni brinuo. Trošnjani su, znam, skupa, i oni su već u potrazi, ne za lijepom i previše komotnom vikendicom, tek da se možemo svi ugurati, da se ne razdvajamo. Gdje se svi smjeste, bit će jedno mjesto i za mene.
Kao i kompletnom začelju kolone, nije nam drugo ni preostajalo nego ići od jedne vikendice do druge, tražiti slobodnih mjesta, pitati za Sutkove. Usputno se uvjerih kako mjesto nije ni loše kako ga neki predstavljaše, zapravo je puno bolje od načina na koji ga počesmo naseljavati.
Desno je uvučeno nekoliko vikendica, one što se s puta nisu vidjele, njih su zauzeli Vučevci. Bilo je i tu bujruma, ipak smo produžili. Nije nam se ni žurilo, kada smo već zadnji došli da makar mi prošetamo cijelim naseljem.
Možda utisak popravimo. Pogotovo što Sutko, kojeg nađosmo u vikendici do Komande, reče kako je ovo raspored za noćas, već od sutra će se vršiti prekombiniranje. Upravo ono što se moglo izbjeći!
Za prvu se noć, tako, mi morasmo podijeliti u dva dijela. Smještaj su kod Sutkovih našli tek Kuko, Enes, Salja i Admin, dok se nas četvorica ugurasmo kod mojih Trošnjana. Koji su se smjestili u jednu od nekoliko vikendica s gornje, lijeve strane ceste i potoka. To je i ličilo na njih, na nas. Ne mogu reći da su svi bili oduševljeni, ali me nisu odbili, ma i da su neki vjerovali kako naše gostovanje možda potraje i duže od jedne noći.
Nešto je drugo mene obradovalo. Tokom podjele, način na koji se Tito odlučio. Dozvolio je Sutku samo jednom da ga pozove, poslije i ne obazirući se na prijekorne poglede mirno produživši za mnom!
Tada, ni on ni ja, ni Beširevići, a ni Trošnjani, ni podsvjesno ne zamišljasmo kako će se neko buditi prije jutra, doručka. Takav je bio dogovor, nije se vrijedilo ljutiti na Komandu, na neorganizaciju, i mozak i živce, i ruke je trebalo čuvati za sutra. Kada bi nas trebali čekati prvi zadatci, sređivanje, pripremanje vikendice za cijelozimni boravak. Jednu noć se može bilo kako. Ratnim riječnikom kazano, noć možemo i kao sardine.
Poželjno je bilo samo to da nas niko prije vakta ne bihuzuri. Upravo je zbog toga većina bila mrzovoljna, nekih sat-dva iza ponoći, pri onom prvom, najslađem snu, čuvši kako neko lupa na vrata. Ne može se reći da nešto takvo nikako nije bilo za očekivati, ali je manje prihvatljivije što se poziv odnosio na mene.
Glas Enesa Ćedića, koji se prvo raspitivao da li sam ja uopšte tu, samo otkri kako ovo vjerovatno i nije prva kuća na koju je pokucao i kako Trošnjani nisu jedini koji su izbihuzureni zbog mene!
I meni je još bilo nejasno čemu trebam zahvaljivati na buđenju. To što je Enes samo kazao da trebam poći s njim, nije ništa otkrivalo, a mnogo čemu je slutilo. Onako iz sna, ne mogoh ni razmišljati. Jesam, opet, najprije mislima dodirnuo Mufovo ime, ali sam budeći se tu misao i odbacio. Pogađati dalje mi se nije dalo, iz nekog inata ne htjedoh ni pitati, zadovoljih se time što se s Enesovog lica otkidao lagani smiješak. Gluha doba su vukla slutnje, taj smiješak ih je bistrio.
Razmišljati mi se nije dalo, zamišljenost nisam mogao kriti. Bila je jasna i Titu, koji je hoće dijeliti sa mnom. Nemah ga pravo odbiti, cijenio sam što se sinoć nije htio od mene odvojiti. Šutke se obojica obuvasmo, ostavljajući ostale da mrzovoljno mrmljaju. Neko nas isprati pitanjem, na koje Enes ne htjede odgovoriti.
Sinoć smo došli, tek sad vidim da će se morati raditi i na popravljanju puta, koji jedva da je i postojao. Ipak su ove vikendice ranije korištene ljeti, djeluje da se u vojne svrhe prvi put upotrjebljavaju.
Mučeći se sa savlađivanjem lošeg puta, tihom baterijom jednako osvjetljavajući osmijeh koji ne mijenja, Enes upita znam li zašto me zove. Odgovorio sam kako sam nedovoljno budan da bih razmišljao, pogađao.
A da i jesam pokušao, ni do četrnaeste zore naprijed ne bih bio u stanju pogoditi!
Ipak smo zastali i Tito i ja, puštajući Enesa da skine tajnovitost sa svog postupka. No, ne možemo reći kako nam je puno jasnije bilo ni kada nam je Enes otkrio razloge.
Kada je počeo dodatno objašnjavati, opet nam nije bilo jasno da sve nije moglo sačekati, ali je meni bilo izuzetno drago i što ovo ipak nije san! Čak sam već birao neke riječi kojima ću sve zabilježiti u dnevnik.
Tako nestvarno mi je zazvučalo da je čuveni Džo izrazio želju da baš mene vidi, i još ne pokazujući neko strpljenje.


Jahorina, Kipravice, pogled iz pravca Grepka

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...