Sa Igmana pogledat' je l'jepo,
gdje se Bosna razljeva daleko.
Bosna teče, kroz bašče
krivuda,
pjesme ore pa se čuju
svuda.
17. decembar 1992.
Oj, Igmane, ti planino
stara,
pod tobom su polja od
behara.
Najljepši si kad te
magla rosi,
c'jela Bosna tobom se
ponosi.
Sarajevo, tobom se
ponosi.
/Jovica Petković/
Drugi
dan slušamo vijesti o početku ofanzive, a koja je krenula još i prije našeg
dolaska, stalno se pitajući kako da se izvodi bez nas, te još druge vojske koja
iz dana u dan prepljavljuje obje planine, i Igman i Bjelašnicu. Ponajviše što
jučerašnje vijesti nisu bile nikako dobre, svjedočile su o pogibijama nekoliko
boraca.
Jedno
više nije dilema, ima veze sa Sarajevom. Ovo što slušamo, što se događa oko
nas. Glupim se doima postavljati pitanje je li pucnji koji odjekuju zvuče kao
da napadamo, ili se branimo, sve dok nemamo odgovora zašto mi to samo slušamo.
Sve
jeste ukazivalo da su ovo neke taktičke akcije, pripremne za glavni napad, ali
je uvijek teško slušati da saborci ginu. Među sobom smo tiho kritikovali one
koji iza svega stoje, između ostalog i zbog odabranog vremena, polovinu
decembra također smatramo sukrivom za ove naše gubitke, ali još više za to što
se cijela opercija toliko razvlači. Sabirajući koliko boraca već ima okolo,
koliko ih ispratimo, i koliko nas ostane ovdje, ovo je daleko najviše vojske da
je iko od nas viđao u jednom području.
Prije,
ili poslije nas, stigli su i naši diverzanti, te Fahro sa svojom četom. Nismo o
tome slušali, već jednostavno neke od njih viđasmo na doručku, ručku.
Možda
je malo čudno kako se brzo ponovo navikoh na Igman. Samo su mi prvo jutro
nedostajali svi oni civili, ne bi teško shvatiti kako Igman nije ni pogodan za
zimovanje izbjeglica.
Na
dobro se najlakše navići. Čekanje, sporo kretanje linijom za podjelu hrane
zanemaruje se činjenicom da će neko drugi prati suđe. Sve je razlogom da su i
neki iz našeg bataljona angažovani, upravo kao pomoćni radnici u kuhinji. Mada
još zvučalo ne mnogo vjerovatnim da su oni ovdje samo zbog toga.
Također,
svi lako prihvatamo mogućnost da neki od prisutne vojske neće akcije ni
vidjeti, s obzirom da znamo kako smo mi zadnji na koje se to može odnositi.
Sada
je samo pitanje trenutka kada će akcija krenuti, odnosno biti nastavljena,
osjećali smo to. Napetošću koju sretasmo na svakom koraku, i s kojom se sve
teže nosismo.
Mnogo
vojske bi trebalo da je olakšanje, i bilo bi da sva nije različita, zasebna. Ne
samo zbog uniformi, nejednake opremljenosti, najviše zbog toga kako se na druge
gleda. A kada se to preslika na nas, utisak smo stekli da nas niko ne gleda
blagonaklono. Razlog ne bi trebao biti u nama samima, bez obzira što smo stigli
među posljednjima, mi još nismo nikome ništa loše učinili. U tom slučaju je
jedino preostalo da je uzrok svemu - trenutna situacija!
Iako
smo se trudili da se to ne vidi, sve više nam je smetalo. Naglo probijanje
planinskog sunca će nas sve izmamiti iz soba, izvesti u kraće šetnje, ali i još
pojačati naše neraspoloženje. Teško se truditi biti isti, kad drugi uporno žele
da su drukčiji. Ako sretnemo grupu boraca, i želimo da nam je dovoljno što smo
jedna, bosanska armija, moramo prihvatati da oni prije toga žele biti Jukini,
Zukini, Deveta, Vukovi...
Onda,
uvijek slijedi i nama pitanje na koje trebamo odgovoriti kao oni, objašnjenjem
„ko smo mi“. Objašnjenjem koje ne znamo dati, „Fočaci“ im se ne sviđa, ne čini
im se dovoljno jako, šta li, a još manje im se dopadne ako čuju da smo samo
Armija, jednako ako takav odgovor zamijenimo ćutanjem, odnosno samim
salutiranjem raširenom šakom. U svakom slučaju, od nas se stalno okreće glava,
nerijetko uz nejasni kiseli osmijeh.
Mi
ne shvatamo čemu, zbog čega, niti smo smiješni mi niti naš pozdrav. Jedna od
stvari koja mi se najviše dopala u ovoj našoj vojsci je baš taj, za mene sveti
pozdrav. Ne znam da li ima sličnih u svijetu, ali je meni ovakav više ratnički,
oslobodilački, od onog prislanjanja prstiju na čelo, na obod kape. Na kraju
krajeva, naš je!
Kao
što su naše i komande, od kojih se s nekima tek srećemo, ma koliko nam se
činile neobične, čudne, pomalo nerazumljive, nejasne motiviranošću onoga ko ih
je predložio, kasnije i uveo, nikako nam ne smiju biti smiješne, još manje
neprihvatljive. „Slobodno“ je i ljepše od „voljno“, „čelom nazad“ samo u
početku ne zvuči jednako kao „na lijevo krug“. Sve je to naše, bosansko, i
zastava s ljiljanima, i pozdrav raširenom šakom, i te i takve komande, i svi
smo jedna - Bosanska armija!
I
svi smo ovdje manje-više iz istih razloga, s istim ciljem. Barem bi trebali
biti.
Kako
drukčije razmišljati kada čuješ, vidiš da tu sada ima i Hadžićana, i Konjičana,
i Jablaničana, nekakvih Klišana, gdje ja prvi put čujem za taj Klis, još nemam
ni predstavu gdje bi se on mogao nalaziti, čak i Mostaraca, te Fojničana.
Upravo su ovi zadnji napravili novu zbrku u mojim promišljanjima. Svi drugi su,
uz činjenicu kako izostaje ostatak naše brigade, približavali me tome da je sve
ovo povezano sa Sarajevom, i to odavde.
Prisustvo
Mostaraca je navodilo na to. Upoznati smo kako su u tome gradu brzo slomljene
četničke snage, makar stajala i činjenica da su tu naše i hrvatske snage i bile
brojnije, vjerujemo u to nekakvo iskustvo koje oni nose. Čuli smo i za neke
nesporazume nastale tamo, između početnih saveznika, što je rezultiralo
nedavnim formiranjem našeg novog, mostarskog, ili hercegovačkog korpusa,
brojčano označenog kao četvrtog, ali ja i to dodavah kao prilog pozitivnosti
njihovom prisustvu ovdje. U Hercegovini je zaokružena relativno velika slobodna
teritorija, postoji potreban nivo ratnog iskustva, sada je to i organizaciono
popravljeno, u svakom slučaju gledam da će oni više borbama oko Sarajeva
koristiti nego mi.
Fojničani
su ti koji se ne uklapaju. Ne ide mi da se oslobađanje Sarajeva može izvršiti
samo jednim pravcem, i to možda i najtežim, s Igmana, pa još - polovinom
decembra.
Nije
prvi put da o tome razmišljam, potez od Visokog, udarom na Ilijaš, činio mi se
najrealnijim. Uvijek sam računao s Visočanima, ali i Zeničanima i Kakanjcima.
Koliko ja poznajem geografiju, bez obzira što znam da njih nema mnogo,
Fojničani mi se svakako tamo pridružuju.
Da
se kontalo na Ilijaš, ne bismo se ovdje iskupljali!?
Ako
se ne konta na Ilijaš, ne bi se trebalo kontati ni u Sarajevo! Tako razmišljam,
i tako ponovo se okrećem Goraždu. I sudaram s novom nelogičnošću, u tom slučaju
mi nismo trebali ovdje ni dolaziti.
Kad
ponovo sva razmišljanja poravnjam, ostajem samo na onome što već znam. Decembar
je, i snijeg, mnogo vojske je ovdje, od Mostara do Fojnice, plus mi i koji su
već bili tu, jedni su već negdje išli, napadali, drugi tek čekamo da nam se
kaže kada ćemo, i kuda.
***
Nešto
novo, preciznije, saznaćemo na iznenadnom popodnevnom postrojavanju. Kada nas je
Major prikupio da bi nas pripremio za drugo, koje će uslijediti za oko sat
vremena.
Od
Majora smo saznali osnovno, u toku je velika operacija, čije glavne bitke tek
predstoje, u kojima će sudjelovati isključivo dobrovoljci, a čiji će se konačni
rezultat vidjeti u oslobođenom Sarajevu! Jedino je još dodao kako bi sve moglo
i potrajati, pa je zatražio da se sami procijenimo - ko je kadar izdržati.
Sat
vremena nije mnogo za donošenje takve odluke, ali za one koji su davno
raščistili sa sobom i više nego je dovoljno. Ja u toliko vremena nisam uspio
riješiti zagonetku od kikirikija i oraha, ali ovdje zagonetke nema.
Kako
će je i biti, kada se Igmanski plato tako poče puniti, i kao da je sunce biralo
momenat kada će ovako zasjati, da se dobro i jasno svi vidimo, da se i sa
strane vidi da smo jedna armija. Bez obzira što nas i pri raspoređivanju za
postrojavanje dijele na Mostarce, Jablaničane, Klišane, Fojničane, Fočake...
Prvi
put čujem tačan broj našeg bataljona, ukupno nas je na Igman stiglo tri stotine
i petnaest, pedesetak više nego sam prethodno mislio da nas je.
A
toliko nas je i u ovom stroju. Niko se nije sakrio, to je bitno, kao i da se
još samo čeka Vehbija Karić, taj koji će konačno otkriti i ostale pojedinosti
našeg narednog zadatka.
