Gledam bajnu zoru
kako divno sja.
Bez dragane svoje
sad ostajem ja.
15/16. decembar 1992.
„Ti odlaziš sada,
u daleki kraj.
U daleke zore,
u tuđi zavičaj!“
Pozdrav tebi šaljem,
budi mi vijerna ti.
A kada se vratim,
sretni bićemo mi.
Dolazak u Kerleta Luke onako kasno, presječena
prva noć, kasnije buđenje i dodatno pogoršanje vremena, učinili su da
upoznavanje s naseljem, odnosno našim novim logorom, bude prolongirano. S tim
da, osim Džoove priče, drugih nagovještaja kako bi moglo i sasvim izostati nije
bilo.
Ja sam imao taj neki raniji predosjećaj, Džoova
posjeta ga je podržala. Iako fino, nestvarno je zvučalo da bismo mi mogli
lješkariti par mjeseci.
Džo bio i otišao, a ne zadrža se ni njegova
priča. Nadjačavaše je druge, po kojima nikakvih ozbiljnijih akcija nema prije
proljeća.
Kada nam je već saopšteno da u Kerleta Lukama
nećemo svezati ni dvije noći, najbrži sastaviše kompletnu verziju, po kojoj je
nešto i bilo planirano, ali je zbog pojačanog snijega se odustalo, te nam se
već sada daje obećani odmor, a koji nas je inače čekao tek poslije završetka te
akcije. U prilog svemu je i išla činjenica da se upućujemo na Igman, odnosno
još dalje i od Foče i od Goražda.
U svemu je bilo nešto, samo od sebe dvojbeno.
Rečeno je da se spremimo, spakujemo za Igman, a nije navedeno u kojoj mjeri.
Normalna pitanja vojske šta da pakuju, odnosno ponesu, dobijala su
neodgovarajuće odgovore. Uglavnom, da se ponese što se više može, jer možda
gore budemo samo par dana, ali se možda zadržimo i duže. Odgovori takvi, da ih
opet tumači kako ko misli, želi, hoće ili sumnja.
Na kamionima je bilo veselo, raspjevano. Veličalo
se ime Bešovićevo, raslo uvjerenje da je pomogao taj neki njegov uticaj, ugled
koji ima pri vrhu Komande. Nalazila su se i opravdanja, ti koji su uspjeli
otići na dopust, vidjeti situacije negdje drugo, bolje rečeno svugdje drugo,
upravo su pravili usporedbe. Tamo svi odu na liniju dan-dva, ili sedam-deset,
ovisno o jedinici i položaju, nakon čega toliko, ili čak i više odmaraju.
Slušajući to, bijah malo u nevjerici, s kojom mi se ovo putovanje činjaše
razumljivijim. Do momenta kada se mislima povraćam Grepku, do ostala dva
bataljona. Ne znam kako je u drugim dijelovima Bosne, po drugim jedinicama,
znam da na Grepku žive i rade kako smo i mi. Kako ja još uvijek vjerujem da se
i ratuje, i treba ratovati.
Trucka kamion, poskaču i moje misli. I prije
kamiona dosežu do Igmana, do onoga što gore već imah priliku vidjeti. Tu imaju
već neke jedinice, one elitne. Tu odmaraju, ali često ih se i upućuje. Gdje
treba. Ne i gdje smo mi bili, i gdje želimo biti. Valjda nije ni bilo potrebe,
valjda smo mi tamo bili dovoljni. S nama i možda, bez nas nisam siguran.
Grepčani su Grepku dovoljni, baš zato mi se naš
odlazak ne dopada. Uvjeren sam kako Grebak ne smije pasti, ne zbog nas koliko
zbog Goražda. U takvim razmišljanjima, Sutjeska je manje bitna.
Zato ovim mislima ne dam dugo. Nikako da mi se
sve poklopi. Ljetos bijahosmo na Igmanu, komotno mogu reći kako s njega
pobjegosmo, sada mu se vraćamo dobrovoljno. S naredbom, ali bez odgovora na pitanja
šta sve u toj naredbi piše.
Kamion prolazi Dejčiće, neki idu kraju
karoserije, da ih vide ili ih se prisjete. Meni se ni to neće. Tek se mislima
stižem vratiti na nešto s tog puta, ono što od Abida Hajdarevića čuh. Nije sad
potrebno znanje puta, jeste priča o Igmanskim homorama, o zbjegovima ispod
njih. Nije ovo zbjeg, ali gledajući daljinu takvim dođe.
Vršljam mislima, mećem na vagu i svoje
predosjećaje, one Abidove, noćašnje Džoove riječi, a samo se kamion jednako
trucka. I pjesma na njemu.
Možda je tako i najbolje. Ljepše se nadati i
vjerovati, nego sumnjati, strijepiti. Sad vidim i tas koji tome preteže, opet i
jedino u Bešoviću. Šta god se s nama smjeralo, pred njegovim je očima.
Uz druge, dvije su posebne razlike između
sinoćnjeg i večerašnjeg putovanja. Noć prije smo pješačili, sada nas kamioni
voze. Što bi se dalo pojasniti i razlikom u dužini putovanja. Međutim, sinoć
nismo imali razlog kretati kasno, dok večeras niko nije ni pitao što je skoro
ugatano, uz Bjelašnicu smo se verali u vrijeme kada se vidjelo toliko da
svjetla nisu bila potrebna. Ovo nas opet vraća bojazni kako nam je u akciju,
koju razbijamo ponavljanjem priče kako kamioni voze gdje mi kao borbena
jedinica nismo potrebni.
Tu je i stalni adut, ona priča o odvajanju diverzanata,
te nelogičnost da cijeli bataljon ide u kakvu akciju. Logičnije je da se ide biti
druga linija na Straištu, ili pak neka pripravna jedinica, kao što su
diverzanti na Brani.
Taman se ja raspoloženjem složih s ostalima,
ukazaše se, najprije Bjelašnica pa Igman. Drukčijim nego ih pamtim. Očekivao
sam da je najveći dio izbjeglica i otišao, ne i da je tu toliko više vojske
nego bi. Koliko, sigurno, nije došlo da odmara!
Već nam postaje jasno kako Igman neće biti čemu
smo se nadali, i kako nam se najavljiva. Ipak je Džo taj koji je bio u pravu.
Sada je trebalo izvrtati argumente, ili
jednostavno prestati razmišljati, čekati da se samo kazuje.
Vijesti koje su nas dočekale, odmah su potisle
sve prijatnosti što je smještaj ponudio. Nismo mi dovedeni ni na kakav odmor,
velika se akcija sprema, ako nije već i počela. Još trebamo biti sretni što se
prvih dana na nas ne računa, da ne bi pretpostavljali za šta nas se čuva!?
Nisu ni hotelske prostorije tek tako preuređene,
sve je preobučeno u kasarnsko ruho.
Nekako se uredilo da se nas osam ne razdvaja,
zapale su nas dvije sobice. Zvali smo ih hotelskim samo zbog znanja da su prije
osam godina, u vrijeme Olimpijade, u nekima od njih boravili neki od vrhunskih,
naših ili svjetskih sportista, možda Križaj, Franko, Strel, Sanda Dubravčić,
Bibija Kerla, ili Stenmark, Nikenen, Vajsflog...
U jednoj od naših nije niko, mi smo u Depodansu,
za razliku od većine koja je u samom hotelu Igman. Iako sada i nema neke
razlike, u svakoj je kreveta onoliko koliko je moglo stati. Ove naše su u samom
potkrovlju, a i različitih veličina. I to mi je bio mali problem, u manju sam
Kuku i Enesu trebao poslati još jednoga. Problem je bio u tome što je jedino
korektno bilo da to bude Tito!
Ne znam zbog čega, ali sam njega zadužio ključem.
Nije to nikakva odgovornost, samo sam izazvao vlastito čuđenje što Kuko ne
imade nikakav prigovor. Ne čudih se dugo, siguran sam kako će Kuko noćas lupati
glavu, ne zbog ključa koliko zbog toga što se ja razdvojih od Tita.
A za Tita sam znao da neće, on zna da se ja od
njega nemam namjeru nikad više odvajati. Prijateljstvo, povjerenje, bratska
ljubav, toliko su među nama postali snažni da ih samo smrt obojice može
prekinuti. Smrt jednog, samo ih može učiniti još jačim!
Ako je neko sumnjao da sam ja prije raspoređivanja
vidio obje sobe, nije bio u pravu, iako ni u tom slučaju ne bih napravio
drukčiji raspored, svakako su petorica morala u neuredniju. Pod je bio oštećen,
zidovi također, zraka gotovo da i nije bilo. Jedna strana posve kosa, ona uz
potkrovlje, takva da ćemo ja i Salja, glave nam dođoše uz taj zid, morati dobro
paziti svako jutro kako ćemo ustati.
Osim ovih, Tito i njegovi će imati još pogodnost,
oni neće glavu lupati natpisima na plafonu!
-
Kuku puku u opacu – Ferid pročita naglas, najveći i najčudniji.
-
Šta li bi to
moglo značiti? – i Admin se odmah upita.
-
Garant je neki
strani jezik. Samo koji? Možda ciganski? – Salja je nastavio s pitanjima bez
odgovora.
-
Prije može biti
da je šatrovački, da je neka caka. Tupi mi se kao poznato – a ja se potrudih da
se počnemo mučiti, i pokušamo riješiti misteriju.
Nakon samo par minuta Omer se izjasni prvi da
odustaje, pozvavši i nas da se riješimo nepotrebnog besposličarenja, odnosno da
je svakako pametnije da što odmorniji dočekamo novo jutro.
-
Nemoj da bi ko
ugasio svjetlo, ja zaspati neću dok ne skontam u čemu je fol – poznavajući
sebe, bio sam sasvim ozbiljan.
Minuti su prolazili, svjetlo gorjelo, Omer
otpuhivao, a osam je očiju još uvijek nedosjetljivo zurilo u plafon, povremeno
ponavljajući tekst koji nas je i držao budnima.
Omer se još jednom oglasi, predbacujući nam kako
smo veće budale nego je mislio, da bi sljedeći put dosta mudro zaključio, mada
pokazujući kako je i on, bar na momente razmišljao o slovima iznad:
- Šta vam je, to
je neko namjerno to tu napisao, da budale koje sljedeće dođu ne mognu svu noć
zaspati!
-
Možda si ti,
Omere, i u pravu, možda je neko, kad je vidio sve ove druge švrljotine,
namjerno napisao nešto bez ikakva smisla. I ja ću, Boga mi, da spavam! – Salja
domalo podrža Omera, smanjujući broj zagledanih očiju na šest.
Za mene, Ferida i Admina to je bio razlog više da
ne odustanemo, još smo sasvim dovoljno uporni da vjerujemo kako sve mora imati
neki smisao.
Nastao je tajac, nekih novih dvadesetak minuta.
Ja sam već osjećao bolove u glavi, skoro pa sam i nadu počeo gubiti, nervozu
sam sve teže uspijevao kontrolisati. Suviše mala prostorija, zatim činjenica da
se snijeg koji je ovdje od jutros počeo ponovo padati još nije ispadao, a kamin
koji je bio u prizemlju, u koji se jedino ložilo i tako nejednako zagrijavale
sve prostorije, neko vrijeme već nije primio novu bilju, sve skupa je razbijalo
mogućnost da otvaranjem prozora stvorim uslove da se makar cigaretom malo
smirim. Jedino mi je preostajalo da se nekako dosjetim šta čudna poruka znači,
pomisao da odustanem samo me činila nervoznijim.
Cigareta me izvukla na hodnik, gdje očekivah
imati više mira da riješim problem. Zapravo sam dao sebi novi rok, desetak
minuta tu razmišljanja, potom predaja, odustajanje.
Vrativši se prenesoh to drugoj dvojici koja se
još mučiše. Svjetlo sam ugasio, nije nam više bilo potrebno. Buđenja će biti,
oči će otići plafonu, iako se neće vidjeti, ono kuku puku u opacu neće biti izbrisano.
Taman je zora stala provirivati kroz mali prozor,
kada nas sve razbudi Adminov grohotan smijeh.
Ferid i ja ga ne pitasmo, znali smo da to znači
kako je riješio misteriju, pokušavali smo zadnjim naporima shvatiti šta i on,
nadajući se kako je za to dovoljno saznanje da je neko uspio. Omer je pritom
stigao još jednom ponoviti da smo budale, veće nego je mislio.
-
Ama, ljudi, zna
li iko od vas ćirilicu!? – Admin nam je dao tek minut-dva za to dodatno
razmišljanje, nakon čega otkri logiku kojom se sam poslužio.
-
Kiki riki i
orasi – pustio sam Ferida da bude brži od mene, ja samo zavrtih glavom, iščuđavajući
se tako sebi samome, tek usputno se pitajući i je li onaj ko grafit pisa
namjerno ili slučajno malo razmaknuo slova u sredini riječi kikiriki.
I, pošto se svi malo ismijasmo, isključujući
Omera, odlučismo do ustajanja što više biti budni. Opet se bavismo boravkom
ovdje. Nismo žalili za Kerleta Lukama, Mojkovići su nam više nego nedostajali,
preciznije komocija i ugođaj koje su nam pružali. Trebaće noći da se sasvim
naviknemo.
Popustio sam tako čuđenje što tajnu zidnog
grafita toliko dugo rješavasmo, na kraju i jedva riješismo. Ali se začudih
ponovo, kada ga je Kuko odmah provalio.
Ispa tako da smo zalud iščekivali da njih trojica
jutros provire u našu sobu, i da njima postavimo isto pitanje.
-
Kikiriki i
orasi, šta ja znam šta to znači – Kuko nas je makar više nasmijao nego smo i
tražili, on je odmah ispravno razumio grafit, tridesetak sekundi je razmišljao
koliko smo ozbiljni s pitanjem – mora biti da su nekad bili za doručak, šta ja
znam. Nego, dajmo mi vidjeti šta je nama jutros za fruštek, dižite se, znate da
svi moramo ići, nisu ovo Mojkovići da može jedan donijeti za sve.
Kad smo mu objasnili zašto se svemu tako smijemo,
on nas još jednom nasmija, priznavši kako on i sada bolje zna ćirilicu od
latinice.
Ono zbog čega smo se još smijali, a toga i nismo
bili svjesni, jeste da je ovo možda i jedina prilika. Sve što bude slijedilo,
vjerovatno će biti ozbiljnije!
Bjelašnica i Igman
