Pođoh, Aljo, u Saraj'vo.
moj Aljo, moja li dušo,
moj šećer Ali-beg.
Pođoh, Aljo, u Saraj'vo.
„Šta ćeš meni
donijeti?
moj Aljo, moja li dušo,
moj šećer Ali-beg.
„Šta ćeš meni
donijeti?
Donesi mi mrki fesić
i na glavu
almaz-granu.
I dimije džanfezlije,
hazna-kolan da s' opašem!“
O
njemu ja, a i većina drugih i nismo puno znali, u ovom bi trenutku moglo biti
previše i ono što znamo. Bez sumnje je, najmanje, član Glavnog štaba Armije,
čim se obraća ovolikoj vojsci, a to je ono što bi nam svima jedino trebalo da
je značajno.
Dok
priče o tome kako je početkom rata još bio s druge strane, i da smo ga
zarobili, te sad koristimo njegovo znanje, trebamo sasvim zanemariti, bar dok
ovo ne prođe!
Ima
stila. Oficirskog, zna kako se vojsci treba obratiti u ovakvom trenutku.
Strojevima su se čula šaputanja, što nije prekidao. Nije bio ni miran, koračao
je naprijed i nazad, ulijevo i udesno, kao da traži neki polukružni centar, s
kojeg ćemo ga svi i malo vidjeti, i najjasnije čuti.
Kada
se zaustavio, nije trošio više vrijeme. Pozdravio nas je iznenadno, ali posve
jasno i direktno, i uz smiješak, pitanjem hoćemo li u Sarajevo. Bez ikakvog
ulagivanja, bez prikazivanja situacije drukčijom, sve s ciljem da za ono što
slijedi dobije najbolje i najspremnije!
Prije
nego je dobio odgovor, dobio je zaustavljanje svih šaputanja u strojevima.
Nakon čega se odgovor prolomio. Znam da nije, ali mi je djelovalo kako je ovo i
uvježbavano.
Znao
je iskoristiti i ovo jako, iznenadno planinsko sunce, koje je sada već pržilo
jače nego ikad ovdje u ovo doba godine. Za vrijeme koje bi drugi oficiri
iskoristili za demagogiju, zatražio je da se postrojimo kontra od
pripremljenog. Tako će sunce direktno da bije u oči samo njemu, jednome, a ne
svima nama ostalima. Taj prvi utisak je morao ostaviti traga!
Bespogovorno
je vojska krenula uraditi traženo, tek su neki komandiri poveli kratki razgovor
kako nije nužno što predlaže. Ubijedio ih je kako minut tako izgubljen ne znači
ništa. A nije nam više ni trebalo da završimo šetnju od stotinu i osamdeset
stepeni.
Dok
se poravnjavamo u stroju, on opet izbjegava višak gubljenja vremena. Sada,
pokazuje i kako zna slušaoce uvesti u temu, kratko zaviruje u historiju,
spominje neka ranija herojstva bosanske vojske, ne samo poznata nam iz Drugog,
već i neka iz Prvog svjetskog rata. Nije zaboravio istaći kako je to dosad uvijek
bilo zarad neke druge države: Turske, Austrougarske, Titove. A da se sada prvi
put dokazujemo za svoju, za Bosnu i Hercegovinu!
Bio
je zanimljiv u početku, sasvim miran da ostane takav do kraja, jednako kao i
ozbiljan. Opušteno smo čuli nekoliko spremljenih rečenica o trenutnom stanju na
ratištima, najmanje začuđeni što je završni dio posvetio upravo opkoljenom
Sarajevu, naglasivši i dobro nam poznati strateški i svaki drugi značaj njegove
odbrane.
Kada
je podsjetio i na neke bitke u njemu vođene,
na 2. maj i Pofalićku bitku, stavljajući ih u ravan s prethodno
pomenutom historijom, odmjeravajući kako će i one postati njen dio, zajedno sa
svima koji su u njima učestvovali, i nama su se posložile sve preostale
kockice.
Bio
je to i prijelaz na glavni dio njegovog obraćanja.
Koji
dočekujemo u još jačoj tišini. Pripremljeni na takvu tišinu.
Nije
Vehbija Karić čitao, nije zamuckivao, govorio je zvonko i jasno, naglašavajući
svaku riječ koju treba, na način koji značenjem, i trenutkom traži. Herojstvo i historija su klizili ravno, tuđe
je obaralo zemlji, svoju se dizalo
visinama.
Znali
smo šta će sljedeće reći, čekali smo čuti šta će u tom kazivanju, i kako
naglasiti.
-
Takva je, sada, prilika pred nama, da uđemo u historiju,
kao prvi koji ulazimo u oslobođeno Sarajevo – prolomiše se njegove riječi, skoro
svaka na svoj način naglašena, zajedno se čvrsto urezujući u naša pamćenja – mi
polazimo na dug put, za koji niko još ne zna kuda će nas sve voditi, ali svi
trebamo znati gdje nas mora dovesti, jer ovaj put ima samo jedan smjer, samo
jedan pravac, samo jednu krajnju tačku. Sa ovog puta povratka nema...
Ovdje
možda i nije kanio praviti pauzu, ali je morao. Prekidamo tišinu koje se dovde
uporno držismo.
Pripadao
sam većini koja nije mogla odmah razumjeti šta se desilo. Zapravo ćemo tek
kasnije saznati da se jedan od Fojničana onesvijestio!
A
ono što smo odmah čuli je tup udarac. I da je Vehbija prekinuo govor. U toj
tišini glavom mi prolaze stotine opcija šta je sve moglo takav tupi zvuk
proizvesti, uz činjenicu da nikakvih drugih reakcija nema. Da je nešto od onoga
što je meni glavom prolazilo siguran sam kako bi tih reakcija bilo. Ovako,
nakon nekoliko sekundi uslijediše sitnija nova šaputanja, uz i poneki prigušeni
smiješak.
Nisam
bio u poziciji ni da više vidim, niti shvatim, pa nastojah pogled držati na
Vehbiji. Koji je još uvijek držao mirnoću, tek rukom dajući nekome nekakve
znake. Razumijevao sam to i kao njegovo snalaženje, pri situaciji koja, ipak,
nije bila predviđena.
-
Hajte, umijte i sklonite tog momka – Vehbiji nije
dugo trebalo da se snađe, nama većini tada tek nagovještavajući objašnjenje –
očito je slab na sunce... Mi imamo samo dvije mogućnosti: Ili ćemo se sljedeći
put postrojiti na Baščaršiji, ili ćemo na putu prema njoj poginuti. U svakom
slučaju, mi svakako ulazimo u Sarajevo, kao pobjednici i oslobodioci, ili na
tabutima! Da se razumijemo, niko nikog ne tjera, ko se ne smatra sposobnim iz
bilo kojih razloga, bolesti ili straha, neka odmah istupi. Bolje je, poštenije
i čestitije da to uradi sada, kasnije je već kasno! Kasno, zbog onih koji mogu,
i hoće da idu. Takvi će njima smetati. Vjerujte, ponavljam, i poštenije i
čestitije, i bolje je odmah odustati. Niko nikom nema pravo zamjeriti, ljudi
smo ali nismo svi isti, neko se ranije oslobodio straha, neko još nije, ovo
jeste historijska bitka, ali nije i posljednja. Oni što ostanu u stroju hoću da
mi samo jedno obećaju: da se vidimo u Sarajevu! A svi koji ne mogu, neka
istupe, neka se izdvoje!
Uslijediće
minut ili dva, možda i najdužih od historije o kojoj je Vehbija govorio, u
kojima je najprije postalo jasno da je završio, a u kojima nimalo nije bilo lako
smoći snage i biti prvi koji odstupa.
Te
prve je pratio potpuni tajac, koliko se dalo vidjeti doista se radilo o
bolesnima, starijima.
Potom
odstupanja postaju nešto brojnija, ima i onih koji su se uplašili ali nisu pali
u nesvjest. Sigurno da je bilo i onih kojima se ne ide samo zbog zime, pa
koriste priliku.
Čuju
se i rijetka komešanja, počinju nagovaranja onih koji bi prema mišljenjima
nekih drugih trebali odstupiti a sami to ne žele. Neki savjete prihvataju,
drugi drže do ponosa, časti, dostojanstva.
Druge
jedinice, odnosno njihovi dijelovi, nisu brojni kao mi, ipak cijenim da nas je
ovdje sada oko hiljadu, a vjerujem da većini glavom provejava i ova druga
ponuđena opcija. Kada bi svi prema njoj postupili, tada sam siguran da svima ne
bi bilo udovoljeno.
Razmišljam,
ko su oni koji nikako ne smiju, ne bi trebali odstupiti. Mislim na sve
komandire.
Jesam
li i ja među tima? I formalno, i praktički jesam. Na papiru komandujem s nešto
više, u stvarnosti samo s još sedam ljudi. Sve dok i jedan od njih u stroju
stoji, meni nije micati!
Upravo
svoju koncentraciju i usmjeravam oko sebe. Tek usputno pratim šta se dešava s
komplet bataljonom.
Ne
znam otkud mi pravo da sumnjam, ipak me iznenađuje, ma koliko da sam i najprije
vjerovao u nas, pa posumnjao gledajući neke druge jedinice koje se skratiše i
do četvrtine, jeste skoro zanemarljiv broj naših koji je odstupio. U toj sam
grupici vidio tek dvojicu-trojicu čiji me postupak iznenadio, puno je veći broj
koji su iznenadili ostankom u stroju.
-
Vidimo se na Baščaršiji! – i u Vehbijinom je
glasu, na kraju, odnosno na polasku, bilo više zadovoljstva nego razočarenja.
Obećali
smo, ne baš u jedan glas, možda i ne svi, ali Vehbija je uglavnom čuo što je od
nas tražio. Nama tek predstoji da shvatimo šta smo obećali.
