Adžamijo, kukala ti
majka,
kad se ženi što se ne
oženi?
Tvoj se babo tri puta
ženio
i sve triput lijepom
djevojkom,
a ti jednom i to udovicom.
Udovica, tuđa
suđenica,
prvo te je jutro
prekorila:
„Lele mene, prvo zlato
moje,
lijepol mi kod tebe
bijaše:
Rano lezi, a dockan
ustani,
hranila se medom i
šećerom,
rahatluku kraja ne
bijaše!“
Tiho smo krenuli. Vrvilo je tokom spremanja, zaduživanja,
pozdravljanja, sve do polaska. A onda smo se predali tišini misli. Kao da nam
tišine neće biti preko glave većim dijelom puta.
Biće da još traju utisci zadnje akcije, pokušavam
se nositi s predosjećajem. Znam da Major stoji iza svega, i ne mogu vjerovati
da bi on mogao sebi dozvoliti dva puta da pogriješi u procjeni.
Slažem se da odabir ljudstva nije bio
najbolji. Jeste tu ono najvrjednije, ali prvi utisci kazuju kako se među nama
našlo i nekoliko onih kojima mjesto nije, koji su tu samo zato što je
odlučivala dobrovoljnost.
Nekako sebi objašnjavam da nemam pravo ja
donositi takve zaključke, da trebam poštovati tu volju, koja nije ništa manja
nego nas ostalih. Osim toga, vjerujem da oni ni o čemu i ni o kome drugom ne
troše misli, već samo o sebi i svome mjestu u koloni.
Uz to im je još jedino važno da slušaju vođu, a
to je ovaj put Šeks. Sviđalo se to nekome, razumio ili ne, prihvatiti je. Ćuza
jeste sada komandir diverzantskog voda, ali on poštuje da je to do jučer bio
Šeks, dok Musa nije htio uz pravo na svoje razloge, koji nikako ne bi trebali
biti vezani s nedavnim Majorovim povratkom, kako rekoše želi više slobode
tamo. Ako razmislim biće mi jasno kako nije jedini koji je tako razmišljao,
najmanje se to još mora odnositi i na Eka Džamaliju, bez obzira na to da je njih Vučevaca jedva sedam-osam.
Kako bilo, mene raduje što je Šeks glavni. Zbog
povjerenja koje pokazuje prema meni, a koje ću se svakako truditi opravdati.
Još više, vjerujem da ćemo s njim na čelu najbrže uspjeti svi naći zajednički
jezik.
Put će biti naporan, to ja već osjećam. I shvatam
da nisam griješio s rupovkama, ova liči na dvadesku ali je nekoliko teža. Ne
samo masom, nego činjenicom da je meni nositi na stomaku, pošto su leđa zauzeta
rancem. Počinje me žuljati, i ona, i sumnja kako će mi svi htjeti pomagati. Da
je takvih želja bilo puno vjerovatno Šeks ne bi onoliko ni insistirao na mom
polasku. Riješen sam i da nikog ne molim, shvatam ovo kao svoj osnovni zadatak,
a i o svom i o tuđim silascima selima razmišljaću kad to bude imalo više
smisla. Sad je meni jedino važno da s bazom imamo redovnu i kvalitetnu vezu, a
kad dođe do pucnjave...
Tmurno je nebo, ali ima još do akšama. Sasvim se
dobro vidi da odmah shvatim kako smo već negdje skrenuli s puteva koje sam ja
znao. Jeste da je Kremenac pao, no proteklih sam dana koristio svaku priliku da
zvrljam uokolo, ovoj divljoj livadi nisam prilazio.
Znam da su diverzanti izviđali, zato mjesta
brigama nema. Pogotovo, kada se ovdje naredi i prvi predah.
Bacam se na dio zemlje gdje je više trave nego
šiblja, hoću cijelo tijelo odmoriti. Ranac mi je ispod leđa, rupovku sam
odložio. Tempo nije bio žestok, no mene je znoj probio. Ispitujem se mislima,
znam koliko mi je teže nego drugima, ali ukoliko bi pauze bile ovako česte još
vjerujem da mogu izdurati. Desetak minuta će biti dovoljno da sasvim vratim
snagu, kad opet počne slabiti valjda uslijedi novi odmor.
Razmišljam i o ovoj noći, kako bude odmicala
pojačavaće vjetar, više ću se znojiti. Hoće to goditi, samo trebam nekako
ostati imun na bolesti, prehlade. Vraćam se na to da su to samo problemi u
putu, kada već stignemo negdje ćemo uzeti bazu, rasterećeniji ići dalje.
Zastah s mislima vidjevši kako nekolicina zalazi
u šumu, čujem da su to oni koji su se precijenili u pogledu toga koliko su
kadri municije donijeti do tamo. Ja je nisam mnogo ni bio ponio, ali sam mislio
i da je ova stanica lakša. Zato se ne dvoumih mnogo da slijedim njihov
primjer.
Još mi nismo dovoljno dobro opremljeni, okvirova
imamo samo u rapovima, refuzne metke smo pakovali u čarape, koje su provjereno
dosta pogodne za to. Suhe su, razvlače se tako da na kraju zauzimaju samo
potrebnu zapreminu. Svoju sam refuzu natrpao u dvije čarape, i sada rukama
omjerah koja je teža. Bilo je razlike, otud više iznenađenja kod Fadila Barlova
kada vidje da u grmen ugurah onu težu.
Njegove kritike nisam mogao izbjeći:
-
Ne znam koji ćeš
mi kurac tamo ako nemaš bar hiljadu metaka. To je minimum minimuma! Pašću ja
vama na um. Ja ne znam što neko uopšte ide ako nema života!? Kako će sutra, ne
daj Bože, ranjenika da nosi? I pitam ja sad tebe na koga da se ja oslonim. Ja
da sam mjesto Šeksa ja bih sve ovo postrojio, i - hajmo da vidim koliko je ko
metaka ponio. U koga god ne bih našo hiljadu najmanje, je bih ga pito „Gdje si
pošo?“
-
Ne melji, Faja,
Boga ti, koliko je tamo municije ostalo, glupost je odavde i nositi. Ja sam
samo i ponio za puta, već ova rupovka malo teža nego kontah, dvanaest kila.
-
Pusti ti meni „ono
tamo“, valja do toga doći. Ja samo kažem, nemoj da bi ko, slučajno, tamo od
mene zaisko!
-
Ja, prijatelju,
neću, ne boj se, znam koliko imam a znam i štediti. Znam i da je zadnji moj, a
ako je tebe toliko strah hoćeš li da predzadnji nazovem po tebi?
-
Neka, fala ti,
imam ja bombu za to. Nego, daj ne sluti!
-
Ne slutim ja,
već ti, zbog municije.
-
Ja ne slutim,
već pričam kako jest.
-
Ti ne pričaš,
već melješ, mlatiš. Kakve je sad koristi od priča o onom što je već bilo, mi se
svi trebamo okrenuti samo onom što nas čeka... Joj, što ova stanica žulja!
-
Joj, ako...
Zasta u po misli, riješen da neko vrijeme ponovo šuti.
Koliko i njemu bude trebalo da shvati kako sad povratka nema. Kao i što su
svake slutnje suvišne. Za dijeliti naglas, treba ih suzbijati u sebi.
Tako se ja u mislima složih s Fadilom, ali sam
riječima ostao na tome kako nam se bolje koncentrisati na put kojim idemo. Nek
on sada misli zašto. Uvijek postoji mogućnost da, bilo kada, s nekom drugom
grupom, ili sami, ovuda budemo trebali ići. Ali, o tome ne treba pričati.
A i teško bismo imali šta. Odvojismo se i od one
divlje ledine, pratimo neku šumicu. Akšam se primiče, tmurno nebo pritiska, još
se fino da pratiti onaj ispred, ne i put pamtiti.
Put se ne da pamtiti, ali raduje što se počinje
spuštati. I to blago, lagano, makar značilo i da pauza neće čestih biti, mnogo
je lakše. Posebno meni, koji nosim nekoliko kilograma više od ostalih. Računam
da sam namirio pola od onih dvanaest rupovkinih, s obzirom da sam vjeran
istočnonjemici, koju o vratu nosim, dok su neki s puškomitraljezima, ili uz
svoje kalašnjikove nose erbejca ili zolju. Naravno, tu su i oni koji se još
prte s hiljadu i jače metaka.
Ni ne trudim se put pamtiti, još je dovoljno što
vjerujem ovima naprijed. Iznenađen jesam, ne i zabrinut kada se uvukosmo u
ostatke nekog sela.
Akšam se spustio, kao i oblaci da su se malo
razmakli, miris jeribacmi stvaran. Jasno mi je da smo od onih divljijih sela
prilično odmakli, zanima me gdje bismo mogli biti. Ne brinem, pošto je ovdje
data pauza.
Za selo ću se raspitivati kasnije, sada se
pridružujem Radžu u navaljivanju na jednu od nekoliko krupnih krušaka. Umjesto da se zelene, žute se. Razumijem, ipak im je davno bilo
vrijeme trganju. Zato su sočnije. Koliko im se obično ne da biti. A i rodile su.
Toliko da čovjek požali što nije znao za njih, moglo se još jednom ići u
izviđanje. Ili je samo što smo ih poželjeli, što ovako sočne nikad jeli nismo.
Sočne, da ni za nositi nisu. A noć, vjetar, put takvi da ih treba ostaviti
prije nego ih se zasitimo. Četiri ipak mećem u džepove jakne, dok na petoj
isrobavam nešto. Bio sam u pravu, sočne su tako da kada sam tu stisnuo samo
korica u ruci ostade.
Sačekah da i Redžo shvati kada je dosta, a to bi
kada ostali staše ponovo praviti kolonu, ja ga usput priupitah zna li on u
kojem ovo selu ima, gdje ovo uvraćasmo.
Čuo sam ga odmah, no ne baš najjasnije pa tek
pošto se malo udaljismo utefterih to u svoj mozak.
Obišli smo Osija, ili smo prošli kroz njih! Sumnjao
sam, ali čujem da to još neki govore. Neki dan smo ih napadali i nismo uzeli,
je li može biti da su četnici povučeni iz nekih razloga. Moguće je, samo meni
previše lijepo da bi bilo još i logično.
A moguće je da četnici i ne drže selo, u tom smo
slučaju, opet, prošli blizu njihovih položaja. Nije ni važno, kao ni to koliko
smo se zadržali i bili neoprezni, važno je da smo ih prošli. I da bi bio grijeh
da nismo zastali i uvjerili se kako jeribacme mogu biti još slađe, kao da im
ljudi nikad ne daju da sazriju koliko je taman. Ovaj put im to niko nije
branio, a mi smo naišli taman na vrijeme.
Ako su ovo bila Osija onda moram popraviti svoje
mišljenje o njima, koje je takvo bilo, valjda i zato što su srpska. I što ih
nikad nisam vidio cijele, sa svim ovim njivama i voćnjacima, s mirisom
jeribacmi kako ne miriše niti jedno drugo selo.
Ako ovo nisu bila Osija, jednako nije važno.
Miris jeribacmi ću nositi sve do Bistrice.
Kolunsko
brdo
