Uzrasto je zelen bor,
uz Alagin bijel dvor.
Šibaj de, šibaj de,
šibaj de var.
Tu je kmetstvo i
divor,
i u dvoru niko moj.
Šibaj de, šibaj de,
šibaj de var.
Draži mi je niko moj,
no svo selo i vas rod.
Šibaj de, šibaj de,
šibaj de var.
Riješih potisnuti predosjećaj s polaska. Okrenuti
se trenutnim dešavanjima. Sve što se desilo od prelaska Bistrice tjera me da
vjerujem kako ćemo se hairli vratiti nazad.
Ne vidim ni neku svoju posebnu ulogu u tome.
Držati mi je vezu s Komandom, šutjeti i slušati pamet drugih.
Ta pamet je sada pred velikim ispitom. Šta smo
željeli ili htjeli ustupilo je mjesto tome šta nam je razumnije. Ali, ni to
razumno nije jednostavno za obaviti.
Četnici su tukli i iznad, i po Mladom gaju, dokle
su mogli dobaciti i dalje putem prema Trebovoj. Ako ništa, makar smo uvjereni
da ih nećemo imati iza leđa. Odnosno, jedino nam ih je očekivati, gdje drugo do
na Bistrici.
Ukupno su četiri puta kojima se možemo vratiti.
Od čega su makar dva unaprijed eliminisana.
Iako je mnogima prijelaz na Mladom gaju u glavi,
siguran sam da su Šeks i ostali razboritiji, svjesni da se ne može isključiti
kako će ga dodatno obezbijediti. S Kolunskog brda sigurno, moguće i izbliza.
Iz misli drugih je isključen nakon što smo
saslušali njihove poslijepodnevne vijesti. Nisu kasnili s izvještajem, a
korektno su javili da se radi o našoj diverzantskoj grupi, iako smo mi
očekivali kako će u eter odaslati da se radi o ofanzivi na Miljevinu. Naravno,
kakav bi to bio ratni izvještaj ukoliko se ne bi odmah i javilo kako je ta
diverzantska grupa locirana, i bezbeli razbijena.
Da to ostane samo novinska vijest moramo se
pobrinuti. Za što nam je izbjeći Mladi gaj.
Bili smo u zaklonu, odličnom što se tiče
izbjegavanja njihove artiljerije, no bez mogućnosti da izviđamo Bistricu. Ipak
nam je pretpostaviti da su oni to radili, makar samo duž ceste. I opet, treba
računati s blokadom mostića. A i bez tog računa, ne vjerujem da ima onih koji
priželjkuju spuštanje kuda smo izašli, uz nevjericu da ćemo i odozgo ovarisati
na pravi put.
Preostala dva su srednji, i gornji gaz. Gornji bi
morao da postoji, ne vjerujem da iko zna i gdje. A srednji?
Razmišljanjem sam kratio vrijeme, došao do moguće
svoje uloge. Neko je prešao tu Bistricu, ne toliko davno da bi imao pravo reći
kako se ne sjeća.
Sjećam li se? Pokušavam. Vraćam se u predvečerje
kada sam s Vučevcima tražio taj gaz, žalim što trenutno nije ovdje još neko,
neko ko puteve bolje pamti.
Pravdam se sam sebi da smo tada zvrljali,
špartali kroz nekoliko pravaca, prilazili i vraćali se, tražili i lutali,
uspjeli tek pošto smo nabasali na nanu, te pošto se malo razvidjelo. Zato, sad
mislima idem unatrag. Od Bistrice. Tražim odakle bih trebao, i mogao znati.
Zastajem na mjestu gdje smo nanu našli.
Kolebam se. Ne smijem sebi obećati, kako ću
drugima. A imam li pravo drukčije? Najlakše je sada zavaliti se, ćutati, čekati
da pamet drugih nešto smisli. Imam li pravo na to?
Nije prvi put da čovjek sukobi dva vuka u sebi. I
da zna kako će pobijediti onaj kojeg bolje hrani. Meni se čini da jednome ne
dam, a da za drugog hrane nemam.
Moja ovakva zamišljenost, to unutarnje
sukobljavanje nije promaklo Šefi. Vidio je da sam se uzvrtio, osjećao da me
nešto izjeda, muči.
Prišao mi je, natjerao da se sudarimo pogledima. Nije riječ
izgovorio, pokretom glave je postavio pitanje. Razumio sam ga.
-
Razmišljam, kuda
ćemo se vratiti – smislio sam i kako da ne budem direktan.
-
Tražićemo
srednji gaz. Tako rekoše. Pela veli da otprilike zna gdje bi trebao biti – on
je meni dao direktan odgovor, a kakav sam i očekivao.
-
Vidiš, to mene i
muči. Ja bih trebao da tačno znam, mi smo s Vučeva na njemu prešli. Samo ne
znam smijem li se posabitati. Ono, ako bi nas Pela znao navesti na najdonji
krak one kao šumske ceste, možda bih nešta i prepoznao.
-
Ti ćeš ići s
njima naprijed – djelovalo je kako on više vjeruje u mene nego ja sam – naći
ćete, samo polahko...
Nekoliko smo još minuta pričali, odnosno koliko
je trebalo da mu ispričam to o nani, da se zajedno nasmijemo Ziku, te
uozbiljimo u tabirenju onog što nas čeka nakon što Bistricu prijeđemo. Sada
znamo čija su Kljuna, dakako nam je hvatati skretanje za Varoš.
Složili smo se kako i taj dio može nositi svoje
opasnosti, no ostasmo s uvjerenjem da ćemo u konačnici uspjeti. S tim
raspoloženjem ja ostah, on ode sa Šeksom i ostalima detaljnije razrađivati plan
izvlačenja.
***
Nismo čekali čak ni da se sasvim smrači.
Zadovoljili smo se konačnim procjenama kako se neće usuditi pješadijom direktno nas tražiti, a da je artiljerija završila. I tako je gađala utomah. Potrošila
je preko sto haubičkih i minobacačkih projektila, gdje nas niti jedan nije čak
ni zabrinuo. Nije nas ona vratila.
Ponovljeno je kako ih možemo očekivati s kakvom
zasjedom, uz Bistricu, te da je i kompletan Mladi gaj takva opasnost. Njega
ćemo obilaziti, s potvrdom da ćemo prijelaz tražiti na srednjem gazu. Nije bilo
pitanja, pa ni detaljnijih pojašnjivanja. Sve je bilo samo razlog više da smo
požurili prije mraka, nije nam se ponovo gubio put, skretalo s njega. To bi nam
sad još manje odgovaralo nego otud, cesta i više čistine su s te druge strane.
Cijele, i prilaz i prijelaz, kao i izlaz dobro moramo izvidjeti.
Nisam još promaknut čelu, još sam ispred Šefe. Da
je bilo nekih posebnih, bitnijih novosti, prenio bi mi. To me je držalo mirnim,
sigurnijim u koloni. Bez obzira što mi je glavom vijugalo više nego smo mi u
stvarnosti.
Tek sam vidio i koliko smo se bili izvukli, i koliko je golem ovaj
rejon. Kutci šuma niz koje se spuštasmo, uz koje se verasmo, nisu bili kakvim
mi se činiše jutros, ne mogoh garantovati ni da idemo nekim drugim, naličili su
mnogim ratnim kroz koje me razne kolone vodaše.
Sem Šefe iza leđa, sigurnost mi daje tempo kojim
idemo. Koliko god meni bilo sve zbrkano, ovi naprijed su dobro znali kuda gaze.
Čak i onda kada naglo, i konačno oborismo naniže.
Tempo nije padao, čelo je žurilo da ne izgubimo
put koji smo pod nogama osjećali. Doista se mogao tako nazvati samo zato što je
neko nekad njime hodio, ali je strminom sasvim uvjeravao i kako se to nije
događalo noću. Posebno smo to osjećali mi s težim teretom, bilo je posrtanja,
padanja, opet psovanja...
Svaki smo se imali pravo diviti sebi, svojoj volji
koja se snažno suprotstavljala ovakvim nedaćama. Stalno proklizavanje, jeza kad
god bi nam se učinilo kako smo nogu iskrenuli, malo ljutnje na druge kada bi oni
psovali, meni dodatno i neprestano sudaranje brade sa stanicom, svakako bi
sasvim bilo dovoljno da odustanemo, da je to bilo ikako moguće. I stalno
pojačavanje huka Bistrice, taj zvuk kojem se svaki put više radujem negoli
strahujem od njega, svrstavao me u one koji su ovo upornije podnosili, bez i
jedne riječi, kamoli psovke.
Rekao bih više da smo trčali nego hodali. Mišići
nogu su podnosili, ali i tražili odmor.
Olakšanje je došlo
kada smo se zaustavili. Sjeo sam ne skidajući ništa se sebe, čekajući da to još
neko uradi. Umjesto toga, kolonom dođe moje ime.
Promičem se, nisam se stigao ohladiti ali osjećam
poznatu hladnoću. Nemam pojma gdje smo stali, a trebaću da znam.
Zabrinutost je rasla do dolaska pročelju. Kada je
- nestala.
Par sekundi je dovoljno da pred Šeksa stanem
ozaren. Ne znam kud nas je Pela vodao ni otud, ni odud, ali poznajem da smo na
mjestu gdje se dvije sudbine sastaju. Nisam glumio, osvrtao sam se malo da i
sam povjerujem.
Noć je pritegla, ali i ona podsjeća na onu noć.
Ne može biti greške, na mjestu smo gdje ostavismo nanu.
Rekao sam Šeksu da smo na dobrom putu,
podrazumijevalo se i da ćemo upravo ovdje napraviti tu neophodnu pauzu. Čiji ću
prvi dio ja iskoristiti da odšetam dvadesetak metara lijevo, okrenem se
šipražju - učeći fatihu! Neki su mi se pridružili, neki to činiše iz mjesta,
neki su se okretali ka Mladom gaju.
Uzdahnuo sam i iz još jednog razloga. Onu smo noć
mi put podobro podebljali, valjda i Fahrovi malo utvrdili, nije se sada mogao
ne vidjeti.
Znam da svi još pomalo zaziremo, ipak se ja
radovah, jedva iščekivah da krenemo.
Nismo ni završili s pakovanjem, stanica se
oglasi. Ostalima se odmor produžuje, nama nekima je primiti telegram. Noć je
dovoljno jaka da ne možemo biti viđeni, dovoljno slaba da ćemo put moći
pratiti, prejaka da pri njoj telegram primimo, te odgovorimo.
Pravimo privremeni šator. Za jednokratnu
upotrebu, zapravo za petominutno korištenje. Njih sedam-osam uvezuju tri
šatorska i njima pokrivaju mene, Šeksa, Ćuzu i Pelu. Njih trojica pale svijeću
i raskriljuju kartu, usputno će još jednom sagledati prijeđeno, više ono što
slijedi, dok ja pomoću druge svijeće brzo preuzimam telegram od Adema Durića. Šeks
je ostavio kartu, nadviruje se u tok dešifrovanja.
Javili su da je uočeno pojačano komešanje četnika
iznad Varoši, ali i na Osijima. Traže da dobro procijenimo situaciju,
eventualno izvlačenje odgodimo za narednu noć. Iako je već upućen i vod prema
Osijima, kao podrška našem izvlačenju.
Šeks je odmahnuo rukom. Koliko god je
upozoravajući prvi dio telegrama, puno više hrabri drugi dio. Lijepo je znati
da je najvrjednije krenulo, a čuti kako još ima dovoljno spremnih pomoći. Kad
sve saberemo, pomoć nam neće ni trebati.
Odgovorili smo kratko: krenuli smo s izvlačenjem,
sve je u redu.
***
Sam silazak Bistrici počeh doživljavati kao
mogući kraj svim našim današnjim nevoljama. Mahinalno se latih lijevog džepa
jakne, i - preblijeđeh!
Pogled nije tražio tespih, drugi koji gubim, nije
žalio ni dugme koje se otkinulo. Nervozno stadoh pretraživati ostale džepove:
na jakni, ali i u pantalonama i na košulji, pa čak i na rancu. Molećivo sam
izvrtao džepove, na kraju sam ruku uvlačio i uz stanicu, pokušavajući sam sebe
slagati kako razgovornik sve vrijeme nisam držao u lijevom gornjem džepu jakne, ili ga barem tu nisam vratio nakon slanja posljednjeg telegrama.
Čim se zaustavismo vidjeti kuda nam je preko, ja
se stadoh baviti pitanjem kako ovo reći Šeksu. To mi se, u momentu, učini i
težim i bitnijim od toga kako ćemo preko rijeke i ceste. Mislim da bijah jedini
koji se preznojavah pokraj ovako hladne Bistrice.
Tješih se neki dan, da je gubitak motorole više
bio peh nego moja neopreznost, ali šta sada reći. Lijepo me sugestija
upozoravala, razmišljao sam u onoj šumi da sve šifre naučim napamet i da, kako
to gledah u partizanskim filmovima, cijeli razgovornik pojedem, ili zapalim s obzirom
na njegovu debljinu. Ne htjedoh slutiti, još mi se ne gine, a ne vjerovah da se
može desiti da ga izgubim.
Jeste bilo strmo, puno šipražja, vjerovatno nisam
jedini koji je ostao bez nekog dugmeta, ali... Ovo mi se nije trebalo, smjelo
dogoditi.
Desilo se, i o tome moram izvijestiti. Prvo
Šeksa, pa Komandu. Ni promil šansi da ga nađem, ako bih se i imao vremena
povratiti, otvara jednu drugu nadu. Iza je išlo bar njih četrdesetak, taj je
razgovornik sada ispod lišća koje će vremenom struhnuti, do kada ga mislim ni
štakori neće stići pronaći.
Sem te, nađoh u ovome još dvije pogodnosti. Iako
sam upamtio nazive svih glavnih učesnika, te neke od šifara, nisam sve, pa bi
kudikamo bilo lošije da mi se desilo negdje tamo, prije nego bi ih stigao sve
naučiti. Druga pogodnost se pružala dužinom obale.
Pokazujem Šeksu ostatke onih kesa i svega što
ostavismo. Prilika da se još jednom sjetim i kera, ali i nadomjestak snage da
kažem Šeksu za razgovornik.
Glasno se nasmijao, a meni posta svejedno. Biće
da je važnije što sam bio dobar vodič, makar i ne imao prilike pogriješiti. Kao
vodič.
A kao vezista? Pa i to sam završio. Još mi je preostalo,
kada stignemo da obavijestim kako, za svaki slučaj, treba praviti nove šifre.
Htjedoh još Šeksu reći kako nije potrebno
sazuvati obuću, da smo se onda Fudo Madeško, Munib Kovačević, Mufo i ja u to
uvjerili. Ali nije bilo potrebe, diverzanti su ovo. Jeste da svi nismo mogli
jednako biti oprezni, ali nema više onih koji ne znaju da se i odjeća i obuća
najbrže suše - na čovjeku!
Zelengora,
Pašina poljana
