Oj jabuko zeleniko,
zelen li si rod
rodila.
Na tri grane tri
jabuke,
na četvrtu soko pade.
Pa on gleda ravno
polje,
na sred polja
izvor-voda.
Tu košuta vodu pije,
rogom vodu zamutila,
i okom je izbistrila.
Govori joj soko s
grane:
„Bjež, košuta, jadna
bila,
eto lovca Hercegovca.
Živu će te ufatiti,
caru će te pokloniti.
Car će njemu darovati
Nevesinje i Gusinje,
Orahovo i Grahovo,
i sve ravno Sarajevo.
Želje su jasne. I iste kod svih.
Postoji i volja. Ipak, treba vidjeti šta je
najpametnije. Treba uvažavati želje, ali i ono što ne stigosmo izbjeći.
Želje su kod svih iste, samo ne jednako izražene.
Bar ne u ovome trenutku, a treba mu ih nekako prilagoditi. Ni žuriti, ni
prkositi vremenu.
Pela je, opet, najbrži:
-
Ljudi, svakako
da ovdje nije najbezbjednije. Nije problem, mogli bi se mi ovuda do noći
skrivati, porad četnika. Ima nas, hvala Bogu, ne trebamo ih se ni plašiti. Ali
je ovaj dakako javio našu približnu lokaciju, i bez obzira na pokojnog im
Obrena oni će ovo područje zasuti granatama. Nego, daj da odemo ovamo, do ovog
srpskog sela. U šumicu iznad, gdje mislim da neće granatirati!
Prijedlog koji odmah pomiruje sve, najvažnije se
nekamo pomjeriti. A to mjesto je dobro ako se četnici odluče uputiti i pješadiju. Ako je Pela siguran u put i ako do tamo požurimo, još pri tome
imadnemo i sreće, tamo će nam jedini problem biti skloniti se tako da na nas
neko od ondašnjih seljaka slučajno ne nabasa.
Radova me što prijedlog bi odmah prihvaćen, jer
mene ovo podsjeti na prvi korak koji mi uradismo poslije napada na naše selo.
Tada sam se ja dosjetio jedne srpske livade, i iz sličnh razloga porodicu odveo
tamo. Imali smo tada sreće, ne vidim razloge da sada izda nas.
Dok žurno slijedismo Pelu ja se počeh oslobađati
onog lošeg predosjećaja, vjerovah kako se već dogodilo što se loše imalo
dogoditi. Doprinijelo je tome i to što su četnički artiljerci bili brzi. Odmah
su počeli prebirati po rejonu gdje mi prethodno bijahosmo.
Kad stigosmo, a dok ostali čestitavahu Peli na
dosjetljivosti, ja tražih od Šeksa informaciju koju ću javiti u Komandu.
Zajedno smo samo čekali da utvrdimo riješenost da nastavimo, pošto granatiranje
prestane.
Nekoliko ih se okupilo oko Šeksa, ti su i
govorili. Niko sasvim određeno, niko nije do kraja odbacivao drugu varijantu.
Nije bilo pitanje odgovornosti, želio se izbjeći nemir, čuti svaki glas.
Gačanski je izgledao jasan, njihov se vođa već izdvojio tvrdeći da za njih dilema
nema, nastavljaju, s nama ili bez nas. Bio je i konkretan, predložio je da se
između nas odabere nekolicina koja će njih provesti preko Zelengore,
podsjećajući kako je to zapravo i naš osnovni zadatak, dok nema ništa protiv da
se većina vrati. Bio je i glasan, stigao sam vidjeti da bar polovina njegovih
ne dijeli takvo mišljenje.
Nisam bio dovoljno blizu da vidim, ali sam mogao
zamisliti izraze lica Šeksa i ostalih naših, koje su riječi ovoga dakako
pogađale, vrijeđale. Što i jeste bio razlog da se sada njih nekoliko odvoji.
Četnici još šaraju, daniti nam je ovdje, odnosno odavde nam nije nigdje žuriti.
Došaptavanje njih nekolicine traja desetak minuta,
nakon čega Šeks i Šefa izađoše pred nas.
I obje nam varijante predočiše, iznijeli su po
nekoliko rečenica i za jednu i za drugu, a koje su se mogle sažeti u dvije.
Prešli smo Bistricu, ali smo i otkriveni. Otkriveni smo, ali jednako i naprijed
kao i nazad.
Na glasanje je prvo data ona koja uključuje
nastavak zadatka. Nije bilo potrebe za prebrojavanjem glasova, bar nas je
osamdeset posto bilo za. Čak se i nasmijah, vidjevši da su neki podigli obje
ruke.
Odmičem se od komentara, mislim da neće
potrajati, čim javim u Komandu, sve će se samo od sebe smirivati. A javili smo
sve što je bilo važno: Da smo naišli na dva četnika, jednog i ubili, da je drugi
o tome izvijestio u Miljevinu. Da je uzbuna dignuta, da četnici sad prebiraju
granatama cijelo područje, ali i da smo se stigli skloniti na sigurno, te da
ćemo s prvim akšamom nastaviti s planiranim.
Tako bi i bilo, da tamo nisu drukčije
razmišljali. Naređeno nam je da se vratimo!
Teška sam srca to saopštio Šeksu, još težeg je on
ponovo okupio onih desetak do čijeg se mišljenja najviše drži. Krenuo je s
pokušajem njihovog pridobijanja, da se oglušimo o zahtjeve Komande.
Nije išlo, brzo postaje jasno da je njemu
ustuknuti pred pojašnjenjima ovih. Nije se radilo o promjeni mišljenja, samo je
uvažen još jedan momenat. Vrlo bitan, a koji smo prethodno sasvim zanemarili,
tamo je Major. Njegove su oči gledale realnije, više naprijed.
Ako noćas produžimo, ako uspješno se i dokopamo
Trebove, suočićemo se s činjenicom da smo već prokockali najveću prednost koju
smo imali, nespremnost četnika. Najveći bismo dio posla obavili baš zbog toga
što tamo četnika ne bi trebalo biti. Ovako ih je možda sada strah da nas traže,
što već sutra ne mora biti slučaj. Moguće je da angažuju jaku diverzantsku
jedinicu, a da i predvide gdje smo pošli. Osim toga, i ono što ih tamo već ima
biće najmanje dvostruko oprezni.
Želje su još iste, još uvijek jednako vjerujemo,
samo smo bliži razumu. A on kaže kako večerašnji povratak nikako ne bi trebao
značiti da odustajemo, samo da sve odgađamo, do sljedeće prilike koja mora
doći. Naše želje, naša volja, naša vjera to potvđuju.
A kad je tako, opet nije potrebno prebrojavati
glasove. Većina je odlučila, ipak mijenjamo pravac. Naravno, još je samo
preostalo da se s tim i Gačani slože.
Uzalud sam vjerovao da se to neće desiti,
opet mi se javi ona mala željica, da će ostati na tome da među nama traže
nekoliko onih koji bi im nastavili biti vodiči. Ne znam da li bih se doista
javio, ali ću i razočarano brzo prestati o tome razmišljati. Gačanski komandir
je imao manje šansi nego Šeks, naprijed je mogao produžiti jedino sam.
O Gačanima moramo imati kolebljivo mišljenje. Neki
koji su bili blizu njih kada se čuo pucanj, tvrde kako ih je pola preblijedilo
od straha. Što su lakše prihvatili od komentara jednog od njih, koji je čuvši
šta se dogodilo, otklanjajući rukama i neprihvatljivim, ne ratnim uzdahom uspio
izustiti samo „Ubiše čovjeka!“
Ostaće da su imali neki specijalni zadatak, čije
detalje su jedino Majoru rekli, Šeks i ostali smo samo mogli nagađati. Kada se
nešto nagađa onda može doći do sumnji kako je taj zadatak mogao biti bilo šta,
no da nije bilo ozbiljnosti da se odradi.
Razmišljajući o tom njihovom specijalnom zadatku,
prisjetih se razgovora s Dževadom. Sa svih strana zagledah svoj početni
predosjećaj, da bi se na kraju složio kako se sve završava najbolje što je
moglo. Više nisam žalio što će susret s Trebovom još da čeka, već se odmah
okrenuh radovati dobrim, starim Mojkovićima.
Zelengora,
Bijelo jezero
