Ejdovale, odvedosmo
lale.
Nama lale, a vama
dovale!
Ako nama ne date
dovale,
doći ćemo i za drugo
lale!
Mislim da smo se bez komande malo razvukli u
nekakav polukrug, čekajući tako preciznije informacije.
Popustio sam kurblanje, a htio sam se držati
Šefe. Ipak je on čuvao smirenost, nama je svima rukom pokazivao da se
maksimalno umirimo, ušutimo, reagovao je na par otkočivanja pušaka koja su se
čula, ali je sam kiptio od radoznalosti, makar mu to bio i zadatak. Nakon što
smo se dovoljno smirili, krenuo je uz kolonu. Vješto i nečujno se prebacivao,
gdje je trebalo žabljim korakom, gdje zatreba zapuzaće.
Ne sjećam se je li mene zadužio da motrim iza
leđa, ostao sam krajnji donji, smatrah to obaveznim. Istočnonjemicu sam skinuo
s vrata, no je nisam otkočivao.
Bio sam miran, ako ima te neke opasnosti trebalo
bi da je naprijed. Iako sam se zakrenuo ka dolje, više sam slušao, čekao da se
nešto kaže odozgo.
I nije se zabavilo. Pomjeramo se.
Ne gubim ni ja vrijeme. Opet smo skoro svi na
okupu, biće da fali desetak. Onih koji su išli ranije, koji su nam ovim dijelom
puta bili pokretna izvidnica.
Zapravo su se od njih vratili Pela i Šefa. Naizmjenično
i brzo prepričavaju dešavanja gore, pri čemu je od početka godilo da se nisu
baš trudili šaptati, odnosno da su više vodili računa o našoj radoznalosti nego
o mogućoj opasnosti.
Iznenadio ih je neki čoban, najvjerovatnije. Biće
da su najprije vidjeli, čuli ovce. Koje su, također, njih osjetile. Kao da su
bile i zastale. Dale vremena našima da se i oni zaustave, i ušute. I da se međuse sporazume, dogovore da za početak miruju, prate kuda će, hoće li prema njima.
Dogovor je bio, ako skrenu da ih puste.
Plan je brzo poremećen, kako rekoše po onoj
narodnoj „kad nešta hoće da bude“. Nama je bilo rečeno, nismo trebali kretati
dok nam ne jave. Kako kažu, ovce su skrenule desno, odavde
kako gledamo. Taman su oni kontali da će se sve najbolje završiti, kad čuše nas.
Nekako su naišaretili ovim prvima da se i oni
zasutave, ali su se još čuli koraci po lišću, puno smo se bili približili. Još je
jutro, suviše tiho, zvuci šuštanja su se čuli dalje. Privukli pažnju onoga ko
je iza ovaca išao. Pretpostavka je da je pomislio kako su se ovce razdvojile, odabrao
pogrešniji put.
Već je bilo jasno da se neće moći izbjeći susret
s tim ko odozgo ide, na brzinu se dogovaraju da ne pucaju ako ne budu morali,
ali da drže pripravnost. Također, očekivanije je da će ga prije, i bolje uočiti
koji su ispod.
Kada se pojavio na putu, svi su ga tražili na
nišanu, ali i dalje navijajući da on njih ne vidi, da zastane, pomisli da mu se
samo pričinilo, te da se vrati i okrene za ovcama.
Nije! Zastao jeste, ali ne toliko vjerovao kako
nije ništa čuo. Biće da se i najmanje nadao „balijama“. Nije zalijegao, ali je zvjerao
pogledom.
Bilo je jasno da još nikoga nije vidio, ali ovi
stiču utisak kako je sve jače osjećao. Kao srna kad je lovac uzme na nišan, pa
digne glavu a ne prepoznaje opasnost.
Neoprezan je, fino i jasno ga vide. Opisuju kao
postarijeg, ali prilično krupnog, blizu dva metra.
Napetost je bila razdijeljena, ali je rasla na
obje strane. Kulminiraće u trenutku kada ovaj pogled zakova prema nama. Kontali
su tada da će se prepasti i povući, ne dajući odgovor je li se samo prepao ili
nekoga i vidio, razmišlja li ima li koga
još u blizini.
On je na potezu, razvoj situacije od njega ovisi.
Naši čekaju, još niko ne poteže obarač.
Odabrao je. Svi ga prate kako se spušta na
koljena, skida i repetira pušku! Gornjima još nije sve jasno, je li i to samo
nastavak predosjećaja, ili je nešto drugo. Još su pod utiskom kako bi se, da je
nekoga spazio, i povukao.
Dreknu puška. Donjima je bilo jasno, gornji imaju
još djelić sekunde zbunjenosti. Moglo je biti da je on pucao, ali su vidjeli
kako se pogođen prevalio nazad. Odmah su neki i potrčali prema njemu. Drugi pojašnjavaju,
ipak je vidio jednoga od nas, ne nekoga iz izvidnice, po prilici Remziju Čorba.
Najvjerovatnije i samo njega, makar će ostati nejasno otkud mu takvo uvjerenje.
Možemo nagađati da je bio s pretpostavkom kako je neko od njegovih, da je
nekoliko trenutaka čekao da mu se taj javi. Tek pošto se to nije desilo,
pretpostavku je pretvorio u to uvjerenje, uz narodnu „puška ti - puška mi!“
Bio je lud ili hrabar, ili ludo hrabar.
Sada je mrtav, a i mi smo čuli da nije bio sam. Odnosno,
da je imao još najmanje jednog iza leđa. Koji je bio manje hrabar, ili više
pametan. Dozivao je, ali nije prilazio.
Kreće nova bitka s vremenom. Dvojica su
ostavljena da ovoga malo sklone, ne da nikako ne bi bio pronađen, već da uspori
one koji ga budu tražili.
Komentari su pošli i prije nego su Pela i Šefa završili, a
već se moglo čuti i šta bismo trebali dalje, poslije ovoga. Počinjemo se
dijeliti na one koji bi se odmah vraćali i na one koji to nikako ne žele, uz
još uvijek dovoljan broj nas koji smatramo najispravnijim da, pošto se svi
iskupimo, najprije se sklonimo nekamo odavde. Nekamo, gdje ćemo tek
razmišljati, dogovarati se.
Naše se mišljenje nije mijenjalo ni kada se iz
pravca Miljevine ču sirena za uzbunu, sirena koja je upućivala na nas.
-
Jebo svoju mater,
gledaj ti da je ovaj drugi imo stanicu – Šefa je već obrazlagao – i čim mu se
Obro, Dobro - kako li ga već zva, ne odazva, odmah je javio dole u Miljevinu!
-
Nek sad oni
sviraju koliko hoće, mogo je ovaj još dva dana dozivati, Obrena više nema –
ovakav komentar jednoga od nas samo je prkosio ovoj uzbuni, odnosno situaciji u
kojoj smo se možda našli.
Naša situacija nije zavisila od Obrove, Dobrove smrti, niti od povratka ostalih
iz izvidnice, onoga što bi oni još mogli imati reći, svejedno je naša
nestrpljivost takvom izgledala. Kada su predvođeni Šeksom ubrzo i priključili
nam se, rado sam prihvatio da izbrojim nas, i utvrdim kako smo kompletni.
Naša situacija ne zavisi ni o sirenama, uzbuni
koja je data u Miljevini. Već o vremenu, našem snalaženju u njemu.
Sve skupa nam nalaže da još jednom, bez obzira
što to i jutros činismo, pametno razmislimo kuda i kako dalje. Bar se nismo
trebali puno razmišljati - kada, vrijeme nam ni ovaj, kao i mnogo puta i
ranije, sve je samo ne saveznik.
Miljevina
