Bulbul pjeva oolo Mostara,
dođi dragi evo nam
behara.
Dođi meni, moje rosno
cv'jeće,
tvoja majka karati te
neće.
Tvoja majka tebi ruho
sprema,
da ga ljepšeg u
Mostaru nema.
Sve od svile košulje
otkane,
i dušeke đulom
pokapane.
Tvoja usta, sva od đula
rana,
tvoja njedra još ne
milovana.
Dođi meni, moje rosno
cv'jeće,
tvoja majka karati te
neće.
/Aleksa Šantić/
Popuštanje
oštre zime, produžetak izostajanja borbenih djejstava, učinili su da Bajram
obilježimo s još jednom aktivnosti. Na Crničkom Kameniku, gdje je naš drugi bataljon,
odigraće se i malonogometni turnir.
Broj
prijavljenih ekipa je krnj, samo sedam. Naša brigada je već prijavila jednu, a tu
je mjesta bilo samo za ove iz Fočanskog bataljona. Na kraju je Eko Poturak nekako
uvjerio domaćine da se ipak dođe do parnog broja, odnosno da i naš bataljon iz Deževica
ima svoju ekipu. Pri čemu je naglasio kako nismo velika prijetnja s obzirom da prijavljujemo
mahom dvadesetogodišnjake. Kad je već prijava prihvaćena ja nisam imao izbora, pristao
sam braniti u toj ekipi.
Malo
smo vježbali, trenirali ispred crkve. Bio sam zadovoljan viđenim. Eko i njegov
mlađi brat Adnel sarađuju savršeno u napadu, Sehadin i Mevko Durić odlično
vežu, dok Ciki dovoljno oštro može igrati zadnjeg. Što je posebno značajno svi
su vrlo brzi, puni mladalačke snage, imamo bar neku prednost.
Opet
je s nama i Šljivo. Iz Dusine, kao poklon za bajram nosi simpatičnu uspomenu,
ispleten mu je traženi par različitih rukavica. Jedna s pet, druga s tri prsta.
Neki nogometaš nije, ali je kao stvoren za službenog predstavnika.
***
Na
izvlačenju Šljivo nije bio sretne ruke, dobili smo Mostarce, njihovu jedinicu koja
je tu došla pred ovu akciju što je odgođena. A za koje će, tako smo čuli,
nastupiti i neki bivši, ili aktivni fudbaleri Veleža.
U
šali sam Šljiva korio da je trebao papir vući lijevom rukom, a ne onom
troprstom.
-
Nije kriva ruka, nego sam ja dobro nazv'o ekipu –
Eko imade svoje objašnjenje peha.
-
Baš, kako se zovemo? – pitah.
-
Sutjeska JOKS.
-
Kako?
-
J O K S.
-
Čuj „Joks“? Šta je to, znam da je neka engleska
riječ ali, iskreno, nije nijedna od onih sedam što ih ja znam.
-
Kako ćeš znati kada i nije engleska, već naša.
Prava naša.
-
Naša? Joks!?
-
Naša, jah. Jeste skraćenica, ali...
-
Skraćenica. J O K S... Sutjeske bi moglo biti ovo
zadnje, ali nema logike jer je već naprijed. Da J znači juniori, samo bi moglo
biti JIDS, juniori iz doline Sutjeske...
-
Ne bi nikad pogodio... Ali, ako hoćeš još
nagađaj.
-
Ne zajebaji više čovjeka – Adnel riješi da skrati
– nego mu reci.
-
JOKS ti je: Jebo nas onaj ko nas sastavi!
-
Ono, šta da ti kažem, ljepše zvuči sama
skraćenica nego to njeno značenje.
***
Mada,
kako smo igrali moglo bi se reći da je i jedno i drugo vrlo nam primjereno.
Pogled
na protivničku ekipu nije slutio konačan ishod. Tek dva nešto mlađa igrača,
ostali su trebali biti prespori za nas. Ali kako smo čuli o njima i dosta
dobroga to sam ja htio biti oprezan.
Predložio
sam taktiku po kojoj se nećemo čvrsto braniti već im dopuštati šuteve iz
daljine. Koje ću ja lako braniti, a Eko i Adnel biti spremni za brze kontre.
Vjerovao
sam u taktiku. S razlikom da sam ja jednu bitnu stvar previdio, još iz Kerleta
Luku ja nogometne lopte vidio nisam. A za golmane to znači osjetni gubitak
refleksa.
Dugo
smo se držali na sredini, ali je nedostajalo kontri. Bilo je vrijeme da im se
počne davati prilika da tuku.
Prvi
pokušaj sam osjetio i spremno se bacio na pravu stranu. Na moje iznenađenje
lopta nije bila u mojim rukama već u mreži. Bila je brža nego moji refleksi.
Do
poluvremena se to ponovilo još pet puta, s tim da su sada Mostarci uglavnom
pucali bez da im mi sami davasmo prostor. Ono što se nije mijenjalo su moje
spore reakcije.
Na
poluvremenu je Šljivo predložio da predamo meč. Iako je važno sudjelovati, iako
su ostali željeli još da malo pikaju loptu, ja sam podržao Šljiva. Već je sračunato
da će završetak turnira biti upitan zbog još uvijek kratkog dana, što ušparanih
pola sata isključuje. Ako nismo turniru doprinijeli lijepom igrom možemo makar
tako.
Povlačeći
se s terena, umjesto da na mene galami Eko sa smiješkom konstatova:
-
Znao sam ja da nisam nimalo pogriješio kada davah
ime ekipi.
