Jaranice, mog dragog sestrice,
pozdravi ga i poljubi za me,
i upitaj što se ljuti na me?
što sam drugog okom pogledala.
ja ga nisam srcem sevdisala.
na ustima jazidžije nema;
Oči, voda, svakoga gledaju,
srce neće, samo koga hoće!
Neću
saznati. Iako je vjerovatnije da ja snage za smišljeni naum nisam imao, s obzirom
da mi je laknulo kada sam ugledao Salju i Fadila same.
Pošto
sam uzeo svoju kutiju cigareta, dar od generala, čut ću da je jedva izdržao i
do drugog našeg rova. Dalje mu je lakše bilo poslati cigarete, pozdrave, i -
izvinjenje. Baš tako su rekli, dobro sam čuo. Ne pitah je li to istina, ili me
oni namjerno lažu. U ovom trenutku mi je najdraže bilo da je moj trik upalio,
to jest da se nismo sreli oči u oči.
Tek
poslije ću čuti još potvrda da je general ipak bio ovdje da se izvini, ne da se
miri. Rekao je to još dolje u Deževicama, ponavljao ovdje na svakom rovu.
Ja
ga nisam čuo jer nisam htio. Ali izvinjenje prihvatam, njega sam želio, a i
zaslužio je. Ne vjerujem da nema iskrenosti, jer ne mislim da je neko iz naše
Komande to i tražio od njega. Ne sumnjam da dolje nije bilo sve baš tiho,
siguran sam da je bilo mrmoljenja među vojskom, glasnog pominjanja Proskoka, ali
i da on nije bio nespreman.
Zašto
ne vjerovati da nije lagao ni kada je rekao da je za Proskok krivica ne samo
njegova. Da u Sarajevo nisu ulazile ni blagovremene, ni tačne informacije.
Svjedoci
smo i sami bili, slušali smo radio. Ako se tamo lagalo, skrivalo da linije
padaju, zar nije slično moglo ići i unutar Komande korpusa. Do momenta kada se
više nije moglo, kada se moralo reći. I kada je najlakše bilo za sve okriviti
one koji su bili gore. A to smo bili mi.
Tako
je i generalova reakcija razumljivija, mada će uvijek ostati da jeste bila
preoštra. Ipak nije bila oštrija od nastale situacije.
Istina
je, na kraju, opet izašla na vidjelo. Što bi trebalo da je najvažanije. Pa ako
neko pokaže hrabrost da se izvini, drugi treba pokazati obraz da prihvati. I
da, poslije svega, svi budemo zadovoljni.
***
Mislim
da je general otišao s tim utiscima. I s jednim još pride. Zanimljivim,
anegdotalnim.
To je momenat
kada je na jednom od rovova bio pozdravljen od borca Šljiva Mirsada, koji mu je
nakon pozdrava morao objasniti da je još početkom rata ranjen. U desnu ruku,
pri čemu su dva krajnja prsta ostala nepokretna, savijena. Iako je obično nosio
rukavice, danas vrijeme nije bilo tako zahtjevno. Priroda rane je učinila da je
Šljivo umjesto pet digao - tri prsta.
Priroda
naše jednice nije nas obavezivala da se međusobno pozdravljamo, a Šljivo se
odavno navikao na svoju ranu. Tek je se sjetio vidjevši širom otvorene generalove
oči. Brzo je shvatio i objasnio, izvukao generalu i pratnji osmijeh, te klimnuo
na njihov savjet da rađe koristi rukavice, ili recimo cijelu pest.
I
zasigurno učinio da general nazad ponese jednu simpatičnu priču. Što je bolje
nego da je ponio o susretu sa mnom. Bolje, vjerovatno i za mene.
