Moj dragane, svileni gajtane,
dok te mlada u kose splićaše,
l'jepo li mi mladoj ujisaše.
26. mart 1994.
Dušmani te gledat' ne mogaše:
Iz mojih te grudi ispletoše,
pa te drugoj dragoj upletoše!
Čovjeka
može iznenaditi i ono što je očekivao. Sve što se dešavalo posljednjih dana
slutilo je tome, ali kao da nismo htjeli, željeli razumjeti.
Idemo.
Odlazimo. Neko odmah požuri citirati narodnu mudrost „Suviše je lijepo bilo da
bi duže trajalo“.
Objekitvniji
uzvratiše, ne idemo nego se vraćamo. Ovdje smo bili na ispomoći, koliko je bilo
potrebno. Slično bi bilo i bilo gdje drugo, zima je oštra jednako i nama, i
ustašama i četnicima.
S
ustašama je postignuto primirje, koje ko zna hoće li potrajati ili će proći kao
neka ranije, ali će, ako ništa, omogućiti prebacivanje dijela snaga prema
četnicima, bar to vrijeme dokle bude trajalo.
Realno,
poštenije je da mi idemo odavde nego matična jedinica. A gdje bi drugo i išli,
do tamo gdje čekaju teritorije koje treba povratiti.
Ako
izuzmemo patetiku, a uvažimo trenutno, ratno vrijeme, tome se trebamo radovati.
I radujemo, samo ne možemo protiv one po kojoj su svi rastanci teški. Nekima i
teži.
Nama
koji se brzo navikosmo, pa potom mladalački neodlučno polakomismo, odlazak nosi
posebnu težinu. Jedna tek stečena, ne potvrđena ali ni iznevjerena
prijateljstva ostaće ne ispričana do kraja. Druga su ustavljena prije nego
ispričaše bilo šta od mnogo toga što im se po glavama vrzmalo.
To
je sudbina. Uvijek, ne ostadne nam dužna. Ma koliko znali da je ovo neminovnost
a ne sudbina, vidimo lična iskajanja. Morali smo otići odavde, ali zašto se
sudbina više od toga uplitala. Zašto nas prije par noći navede na drugo
društvance, bar njih nismo morali upoznati. Možda bi ovaj odlazak bio lakši,
jer oko njega ne bismo osjećali ni mrvu vlastitih grešaka, krivnji,
samopredbacivanja...
Protiv
sudbine se ne može, samo pod ruku s njom. Do zvaničnog polaska su nam još tri
noći.
Za
tu treću se neko dobro dosjetio, i najbolje je da je posvetimo sebi samima.
Nema kuće da neko uza se ne imade nešto maraka, dovoljno da se ode do Fojnice
kupiti malo rakije. Dobrovaljaca se lako našlo, meni je draže oprostiti se s
Dusinom.
***
Prvu
noć smo bili kod novoga, a ovu drugu, kod staroga društva. Mislili smo kako je
tako ispravnije.
A
i bolje je. Možda ne bismo ni jednu noć bili veseli, ovako je bar prva bila.
A
druga, svakakva. Krenula je kako smo očekivali, sjetom i međusobnim tješenjima.
Našim obećanjima da ih nećemo zaboraviti, da ćemo svratiti svaki put kada nas
put nanese. Ali i da ćemo maksuz doći. Možda neće biti prilike svi zajedno,
ali...
Čekat
će nas. Nisu mogle tako reći, ali je tako kazano. Čekat će nas sve, kao drage
prijatelje, a koja koga najviše to ostaje tajna. Iako se dalo noćas razotkriti,
u dobroj mjeri.
Prijateljstvo
neće umrijeti a da li će šta više biti suđeno ostaje da vidimo. Ali i da se
potrudimo. Hoćemo, obećali smo. Hoće, obećale su. Iskreno, i mi i one.
Pa
kada je tako čemu previše sjete, tuge. Još jedna stara mudra, „Ljudi se rastaju
da bi se opet sastajali“. U međuvremenu će se čuvati sjećanja.
Kojima
i noćas dasmo prostor, koji je inače predviđen za tugu. Pričasmo neke
simpatične detaljčiće, posebno otvorismo dio duše koji je i čekao ovakvu večer
da se otvori. Rekosmo prve utiske koje smo o kome sticali, kako su se mijenjali,
te kako sada ko koga vidi. Vjerovatno da opet nije bilo sve do kraja iskreno,
ali u velikoj mjeri jeste. Bilo je i jako simpatično.
Simpatično
je čuti kako su neke bile uvjerene da sam ja oženjen, da je Eko preozbiljan a
Munja neozbiljan, da je Samir lijen, Ciki baraba, kao i ja što sam, da je Eko
lagao godine, da je Samir odmah prvu noć očima pikirao Fatimu a da se s druge
strane on na prvi pogled dopao njenoj sestri...
Mi
smo uglavnom dijelili komplimente, otkrivajući sitne mane koje su bile najvidljivije
i kojih su i same bile svjesne, bili suzdržaniji u priznavanju svojih početnih
dojmova, glupo bi i bilo otkriti kako je većina sprva težila Medihi, dok
trojica od nas posebno pazismo da ne kažemo ništa o naša posljednja dva
izostanka.
Navođenje
simpatičnih dogodovština je otkrivalo nešto od prikrivanih osjećanja. I tu se vidjelo
ko je koga najviše pratio, „snimao“.
Cijelom
takvom pričom dolazismo i do opštezbunjujućih momenata kada bi istina jakim zamahom
izbijala na površinu. Potom bi se to ublažavalo, što bi opet situacije okretalo
ka simpatičnoj ravni. Ali na kojoj na površini i dalje pluta otkriveni dio
istine. Da bi vremenom sve bliže bili onome čemu su srca od početka težila, da
večeras budemo samo iskreni...
