Sarajevo, dugo i široko,
moje drago, tanko i visoko!
Ja mu rekoh: „Ne pones' se dragi,
dosta ima sjajne mjesečine,
i bećara neženjenije!“
„Probiraću što je meni drago,
ovog hoću, a ovoga neću!“
Radost
i tuga pomiješani, Bunički potok nađoh ali ne bi sve kako sam želio. No nemam
vremena osvrtati se, preda mnom je miješanje nove nade i brige koja je prati. S
dodatnim teretom, Mufovom nestrpljivošću.
Ostajem
odlučan pokušati, uvjeren da neću biti tek do pola zadovoljan današnjom srećom.
Koliko
sam bio u pravu pokazaće mi slučajni, brzi, a prije svega neočekivani susret s
Ragibom Muslimom. Sem radosti da i njega vidjeh nakon toliko vremena, dade mi
potrebnu informaciju. Pri čemu i sam naglasi kako je moja velika sreća da baš
njega sretoh, pošto je to jedna od najmanjih ulica, za koju su tek rijetki
čuli. On ju je slučajno zapazio pošto mu rođak živi u susjednoj.
S
njegovim preciznim uputama, Mufu i meni se nije više toliko ni žurilo. Čak smo
računali da će biti vremena i da odsjedemo malo.
Prvi
optimizam je splasnuo brzo. Ulicu smo našli, plavi natpis na jednoj zgradi.
Pored je bila tabla s brojem 1. Na suprotnoj strani cesta, iza poširoko polje i
niz zgrada. Oko kojih smo obojica, i ja sam, obigrali nekoliko puta. Sve je
navodilo da te zgrade pripadaju drugoj ulici. Što bi značilo da je ulica
Prvomajska svedena na onu jednu.
Već
loši s vremenom, ponovo smo pred njom. Sumrak koji se spustio, također je bio
protiv nas.
Zgrada
je djelovala odbojno i bez tog mraka, sad još gore. Bilo je puno oštećenja od
granata na njoj, mnogi su prozori izlijepljeni najlonima, ili čak prekovani
daskama, ulazi bez ulaznih vrata, sve je neminovno izazivalo osjećaj da tu niko
i ne živi. No, taj varljivi osjećaj nam nije nepoznat, ali je tu drugi, da
ovdje i nije lako nekome zakucati na vrata. Ja, ipak, nisam odustajao.
***
Odlučili
smo malo sačekati ispred vrata. Neko će se već morati pojaviti.
Što
se ubrzo i desilo, iznad se otvorio jedan prozor. Ženu koja ga je otvorila pitah
za porodicu – Selimhodžić!? Dobio sam odgovor da takva porodica ne živi u
ulazu, u zgradi.
Dok
sam ja razočarano u glavi preslagao je li moguće da ovako jezik preko srca
preleti, razmišljajući kako će zvučati ako sada promijenim prezime, Mufo je već
rukom mahao da pođemo nazad. Šetao sam pogledom od žene do njega, neodlučan
kome da se prvom obratim.
Mufo
se mrštio, žena je postala radoznala.
Pitala
je odakle su, kada su došli. Poslije čega nas je uputila ka drugom ulazu, gdje
su nedavno stigli neki Gačani, kojima prezime baš i nije upamtila.
Nije
se slagalo vrijeme dolaska, ali sam bio uvjeren da je to to.
***
Ono
što je drugi ulaz pokazao bilo je strašnije od prvog. Kao da je cijeli ulaz
gorio, i da nismo upućeni ne bismo ni vjerovali da tu doista neko živi.
Pokucao
sam na prva vrata na drugom spratu. Glas djevojke koja se javila ne zazvuča mi
poznato.
-
Ja se izvinjavam – kucao sam, i morao sam
objasniti razloge, tek sad se koncentrišući da ponovo ne pogriješim – u prolazu
smo, tražimo neke prijatelje. Logo, iz Gacka.
Vrata
se otvoriše, a mene skoro iznenadi da sam stajao naspram Alme Logo. Njen slatki
smijeh, potvrda da mi je još i glas prepoznala, nije me iznenadio.
-
Ćaoo.. Ne smij se, nego mi reci znaš li gdje su.
-
Ćao. Pa, ući ćeš valjda. Nećeš zar s vrata otići.
Šta ima veze...
-
Ama, nema veze, nego... Boga mi, izvini, ali stvarno
žurimo.
-
Žurite? S kim si?
-
Ja i Mufo.
-
Eee, nemoj zezat'! Pa sad baš morate ući, majka
bi se baš naljutila, valj'o je Mufo nama.
-
Joj! Za pet-deset minuta se moramo naći s jednim
jaranom. Htjeli smo mi uvratiti, al' zajebano naći ovu ulicu... Mogu ga ja
otići upitati, ali stvarno...
-
Taman. Idi ga ti zovni, dok ja nađem Alminu
adresu.
Mufo
jeste mrmljao, ali nije mogao ne potrošiti i tih desetak minuta.
Razumjeli
su koliko žurimo, a Alma i koliko mi znači list papira na kojem je pisalo
„Pjera Križanića 16A, Breka“.
