Bdijenje
nad Adminovim mejtom, poklopilo se i s ispraćajem pronađenog Jablaničanina u
Trnovo, pri čemu usput pokupismo još nekoliko povratnih informacija. Slagali
smo ih s onima od prije, s ovima koje smo od Teletovića čuli, pa opet ne znamo
koliko smo blizu istine, odnosno je li sve što nam je nelogično i - nemoguće!
Bili
su Hercegovci na istome zadatku kao i mi, s jednom ogromnom razlikom, mi smo
sve ono što oko same operacije nije valjalo ostavili još na Igmanu. Njih je to
pratilo i dalje, pri čemu smo i mi trpili. Mi smo svoje istrpili, za njih je
bilo previše. Nosili su nepovjerenje, koje im je poput teškog samara
natovareno, plećima koja ga nisu bila kadra zbaciti.
U
cijeloj priči je sada već postalo nebitno kojima se, i koliko posrećilo da
makar pođu s nama, da sigurno dođu odredištu, izgleda su samo pošteđeni
prijepirki koje su još vođene u Kerleta Lukama, odnosno Slavljevićima. Iz kojih
se izrodio polazak s danom zakašnjenja, s jednim pratećim vodom i s komandantom
brigade na čelu!
Pripadam
onima koji o tom našem komandantu malo znamo. Još nisam povjerovao kako je
čovjek kojeg vidjesmo, a koji je svoje vojničko, ratničko, ljudsko razočarenje
pokušavao ublažiti ležeći go do pasa u podjahorinskome snijegu, bio upravo on.
Ne pripadam onima koji će se baviti njegovom ulogom u svim ovim nesporazumima,
dovoljna mi je istina da se metnuo na čelo, i da istinom bude to kako preživljava
sve što se potom izdešavalo.
Po
planu je došlo do odvajanja njega i ostalih koji su činili izvidnicu, uglavnom
boraca iz naše brigade, od ostatka, glavnine, te još jedne grupe, gdje se ja
više ni ne trudim zaključiti jesu li to oni što idoše s nama, kao ni da li još
bi planski, ili neplanski odvojenih grupa.
I
izvidnica i glavnina imali su bliske susrete s četnicima. Po jednim pričama izvidnica
ih je izbjegla, a u povratku su Hercegovci mislili od njih da su četnici, a po
drugima da se izvidnica vraćala skupa s četnicima!?
Upravo
zbog komandanta ne mogu da prihvatim te druge priče, iako je u konačnici jedino
i bitno da je, po svemu sudeći, došlo i do međusobnog pucanja.
Najobjašnjivije
je to što među poginulim i nestalima ne bi niko iz naše brigade, vodiči su bili
s njima, tu još par onih koji su sasvim dobro poznavali teren, valjda su i
bolje razaznavali ko jesu, a ko nisu četnici. S druge strane, za Hercegovce
važi sve suprotno. Plus, pošto su tu razbijeni, od četnika ili od naših za
njihovu je sudbinu nebitno, za cijelu priču možda i to da tada ni oni nemaše
veće gubitke, tek po par poginulih i ranjenih, gdje se ipak ponovo iskupiše,
nastaviše, ali sada sami, bez vodiča, koji su svoj put znali još dok je borba trajala.
Sada bijahoše sami, takvi krenuše u nepoznato, putem koji ih dalje navede i na prave
četnike.
Taj
je sukob bio žešći, više gubitaka, manje ih se stiglo negdje sabrati.
Od
tada se sabira njihov bilans. Opet je najveća grupa uspjela, s još par manjih
grupica, koje su pak donijele neke od najstrašnijih mogućih ratnih priča, da je
čak bilo ostavljanja ranjenih, promrzlih i iznemoglih.
Jedna
priča svjedoči kako je amidžić amidžića ostavio, pošto su ga njih trojica dan i
noć nosili, teško ranjenog, sve dok više nisu mogli. Ostavili su ga da umre, s
bombom u ruci... i bez obrazlaganja, ili zapitkivanja s naše strane, da li su
znali zapamtiti, da li su obliježili to mjesto, te da li je grupa koja je išla
pretraživati uspjela, makar ga i mrtvog naći.
A
današnji je dan i označen kao onaj u kojem prestaju sve nade, tako da će priča
o ovom Teletoviću ostati kao jedna od najsrećnijih izvađenih iz koverta cijele
operacije deblokade Sarajeva. Koliko smo na kraju razumjeli, Hercegovačka
potraga je bila bezuspješna, jedini od nestalih koji je pronađen je ovaj kojeg
smo mi našli!
Zbog
njega sam se ja u ovoj noći ponovo bavio sumiranjem cijele operacije, pri čemu
misli nisam udaljavao od Admina!
Dijelih
svoja razmišljanja s ostalima, zajedno se složismo koliko se i Teletović
uklopio u nepredvidivost, neobičnost i nemilosrdnost sudbine. Ružno se s njime
poigrala, još ne otkrivajući da li će ga od svega ikada oporaviti, ali je jednu
milost pokazala, preživio je.
Gdje,
s druge strane, Admin ne doživje da ga upozna, da čuje njegovu neobičnu,
dijelom i čudnu priču.
A
i kako bi!? Da Admin nije poginuo, mi ovog čovjeka ne bismo sreli, našli, samim
time, vjerovatno, on ne bi ni preživio. Snage nije imao za još mnogo lutanja, a
imao je samo jedan cilj, naići na bilo koga i predati mu se. A Jahorina je
takva, na sve strane ista, bez busole, bez karte, bez osunčanog ili zvjezdanog
neba može se cio dan hodati u krugu od par kilometara i po nekoliko puta
presijecati vlastite tragove, da bi se na kraju zanoćilo na mjestu s kojeg se
pošlo.
I
da ne bi one pucnjave, da je slučajno ne ču, teško da bi našao izlaz iz
Jahorine. A Admin bi sada bio živ!?
Ne
bi se upoznali, kao što i nisu!
Kao
što Teletović i nije ni za šta kriv. Sudbina se i s njim poigrala, i to vrlo
surovo.
Admin
je poginuo, da bi Teletović živio. Koji to ne zna, neće nikada ni saznati kome
treba zahvaliti što još živi.
Deblokada
Sarajeva nije prošla bez naše, fočanske žrtve. U ovoj noći mi se pita i hoće li
ijedna slična to i moći. Pitam se, pitat ću se još mnogo puta, ne je li se
moglo, već zašto se nije.
Ne
znam kome je prvom palo na um da počne širiti priču kako, a pošto je glavna
potraga našla tek nekoliko tijela, niti jednog preživjelog, gdje se tako još
najmanje desetak vodi kao nestalo, sada s ugašenim nadama da će se neko od njih
sam ovamo vratiti, još ima nade da neko od tih i izvrši zadatak, odnosno da sada
možda negdje na Baščaršiji pije kahvu.
Ako
bude takvih, to će biti poruka, dokaz da se moglo, odnosno da se može! Poruka i
dokaz drugima, mi smo se u to uvjerili, dokazali i sebi i drugima, svima već
odaslali tu istu poruku. Ako se još nije odustalo, ako se još kani pokušavati.
Mada
to nama u ovome trunutku ne znači toliko, mi deblokadu pamtimo po Adminu, po
ova tri dana. Jučer herojski poginu, danas ga nađosmo, sutra ispraćamo.
