Ne
znam, nije mi bilo lakše, mada pomislih kako je i to samo nastavak svega što
sudbina smisli i sada provodi. Dočekaše nas viješću da su odahnuli jer je desetak
minuta ranije Huso Hajdarević vratio se nazad u Trnovo, pošto je dolazio radi
podjele hljeba.
Niko
nije imao hrabrosti reći mu istinu, pa su Boga molili da ode prije nego se mi
vratimo. Mogu zamisliti kako je najteže bilo onima što su zamoljeni da preuzmu
poseban hljeb, za Admina!
Jedva
su izdržali a Huso je posumnjao, negdje je u Trnovu načuo da se gore nešto desilo.
Još kad je vidio da je premalo vojske tu, samo logističari i stvarno bolesni, a
nije bilo priče o nekoj planiranoj aktivnosti, ni vozač nije mogao biti
iznenađen kada mu je Huso došapnuo da osjeća kako se od njega nešto krije, i da
bi volio da mu se kaže ako je Admin ranjen! Međutim, ni vozaču nije rečeno, da
ne bi došao u iskušenje.
Nas
se čekalo, tako je Major naredio, da mu neko od rođaka, neko od najbližih, tek
sutra ujutro, kada bude naspavan, sve ispriča - najprijateljskije što se to
može.
Znam,
još jedan zadatak za Džoa i Lehu. Samo na trenutak pomislih kako je i meni
mjesto među njima, već znam da sem mene niko više tako ne misli.
A
i sam Džo mi je to rekao, nagovijestivši kako ću se svakako negdje poslije s
njim sresti, kada će on biti spremniji da sa mnom priča.
Prihvatajući
Džoov savjet, osjetih potrebu da baš njemu saopštim i svoje obrazloženje, po
kojem se svakako želim s Husom sresti, prije ili kasnije. U njega i Lehu ne
sumnjam, ali sam svjestan da će do Husa dolaziti priče i verzije i od nekih
koji ni ne znaju gdje su Vranovina i Kapovina, a koje će njemu izgledati vjerovatnije,
poslije čega tek neće htjeti ni da me vidi. Dodao sam i ono što nisam
namjeravao, dio razgovora između nas u Mojkovićima, u kojem sam zamoljen da se
čuvam, a i Admina. Zamoljen, kao od rođenog oca, zbog čega mi sad i teže pada
ovo odlaganje susreta s njim.
Ako
mi neki dan pokaza osjećaje ravne roditeljskim, nikako mi se ne želi da me sada
kune. Ne zbog mene, već zbog Admina.
A
zbog Admina i pristajem na Džoov, odnosno savjet svih ostalih. Ne možemo ga
među žive vratiti, dajmo ga ispratiti što dostojanstvenije, što mirnije.
Opet,
možda i griješim, možda će Huso više zamjeriti ovima što od njega kriju, možda
i onima što mu sutra dođu reći. Već sumnja, a kad vidi Džoa i Lehu, i samo će
mu se reći. Znam da je i to Majorova ideja, pa onda ni zbog njega ne trebam
ništa činiti na svoju ruku.
Dobili
smo i mi svoj zadatak, koji smo i sami sebi htjeli dati. Mjesto za mejt jeste
naša sobica, a tu i svih nas koji s njim podijelismo dva njegova posljednja
mjeseca života. Pridružila nam se i većina ostalih bacačlija, bolesnijih kao izvinjenje,
onih drugih njihov način da se manje stide što se pretvaraše takvima, a koji
jutros zajedno s ostalima učestvovaše u potrazi. Naravno, niko od nas im to ne
pomenu, ne predbaci, Admin je zaslužio da noćas ne preturamo po okolnostima
njegove pogibije. Zaslužio je da počiva u miru!
Nismo
odbili ni druge, rođake i prijatelje, koji su htjeli provesti par minuta uz
mejt, upisati ovaj sevap. Ograničili smo ih na vrijeme do nešto iza akšama,
poslije čega više nije ni potrebno, a prednost smo davali miru i tišini koje
mejt treba. U tim smo popodnevnim satima mi malo odspavali, možda više samo
odmorili oči, iscrpljeni smo i teško bi drukčije izdržali čitavu noć.
A
bilo nas je dovoljno da ovo prihvatimo kao samo našu obavezu, i da ni seknudu,
kako i jeste običaj, ne ostane mejt sam, bez obzira što ćemo se smjenjivati bez
ikakva rasporeda, bez ikakvih pravila.
Jedino
je pravilo da oni koji su uz njega, ćute i prisjećaju se. Samo lijepih
trenutaka, a bilo ih je, dva mjeseca u Mojkovićima punih uspomena, lijepih
uspomena. One manje lijepe su jučer izbrisane!
Koji
izađemo da zapalimo, i progovorimo. O onome čega se prisjećasmo. Onog što je
bilo, kao i onog što je trebalo biti. A o čemu je Admin najčešće i najrađe
pričao, kada smo svi zajedno pokušavali zamišljati život poslije rata. Nije
krio da je bio neiživljen, tek željan života, kao uglavnom i svi mi. Tako da i
nije čudo što baš o tome najčešće pričasmo, ne skrivajući želje da ovo sranje,
kako u tim razgovorima nazivasmo rat, što prije završi, a mi počnemo
nadoknađavati nedoživljeno. Ne sjećam se da pominjasmo kako postoji mogućnost
da to neki ne dočekamo!
Slagali
smo se u svemu, polazeći od toga da još nismo svjesni da je ovo stvarnost, da
Admin doista više nije među živima. I svaki put kada je neko od nas izlazio ispušiti
cigaretu, ponavljala se ista scena, isti osjećaj. Koji su već bili ispred
trznuli bi se, pomislivši kako je vrata Admin otvorio, dok mi izlazismo s osjećajem
da će izaći za nama i reći kako je ovo samo crna šala.
Crn
je rat! To je jedina istina. I, da se on ne šali. Što nam svaki dan pokazuje,
nekad i ovako, kako najmanje želimo.
