VIII - 48 / Na putu da poludi

Kraj tanana šadrvana

gdje žubori voda živa,

šetala se svakog dana,

sultanova kćerka mila.

Svakog dana jedno robče

stajalo kraj šadrvana,

kako vr'jeme prolazilo,

sve je bljeđe, bljeđe bilo.

Jednog dana, zapita ga,

sultanova kćerka draga:

„Kazuj, robe, odakle si,

iz plemena kojega si?“

„Ja se zovem El Muhamed,

iz plemena starih Azra,

što za ljubav život gube,

i umiru kada ljube!“

         Heinrich Heine

(prepjev: Safvet-beg Bašagić)

 

Šeksovi nisu silazili. Čim im je vezom javljeno da je Adminovo tijelo nađeno oni su se gore zaustavili, rasporedivši se u dvije grupe, jednu koja je bila nama desno osiguranje, i drugu koja je vršila daljnje izviđanje tog rejona.

I ostalo je imalo svoj utvrđeni plan. Ekovi su ostavljeni da drže liniju, dok će Šeksovi pomagati u nošenju Admina, nakon što se s njima sastanemo na Donjoj Kapovini. Ipak je to naša glavna briga, zbog čega je kasnila do svih vijest o iznenađenju na koje je Šeksova grupa naišla.

Iako sam bio spreman, imao snage Admina nositi cijeli put, ne bunih se što se mijenjasmo. Mogao sam i ja neko vrijeme biti uz nepoznatog čovjeka, kojeg Šeksovi nađoše, a u vezi kog već kružiše prve, vrlo neobične priče.

Prva prilka da ga vidim, odmah potvrdi kako dobar dio može da odgovara istini. Maskirna uniforma je bila i prljava i pocijepana, u svakom slučaju je ličila našim, kakve smo nerijetko viđali, uz jedan uočljiv, i lako objašnjiv detalj, sve oznake su namjerno skidane, sječene i trgane.

Razlozi su se dali čitati i s njegovog neobrijanog lica, izgrebanog i uplašenog. U šta se sasvim uklapala, ipak neočekivana puška - najobičniji lovački karabin.

Dvije minute u njegovoj blizini, još izraženije prihvataju njegov izraz lica, bio je smrtno uplašen, do krajnjih granica, pod njegovu kožu straha više nije moglo. Zato je i dobio striktnu pratnju, koji nas upozoravaju da ga mi više ne ispitujemo, da ga takvih napora poštedimo, a sami su se trudili svakome ko nije sasvim upućen prenijeti sve što već i sami znaju.                                  

Prvi je on njih primijetio, ili osjetio, može biti i očekivao, najvjerovatnije zbog jučerašnjih tragova. Ali se nije javio, dok ga nisu prošli. Onda se pokazao, s namjerom da bude viđen, poslije čega je, iz tada nikom razumljivih razloga počeo da bježi. Poslije su shvatili, otprilike je i sam rekao, bilo ga je strah svega, i njih i sebe, i da se preda, ali i da propusti takvu priliku.

Zaustavljan je, neki su otkočili puške, drugi prijetili da će pucati. Neko je zagalamio, smatrajući da će to ugroziti ono zbog čega su zapravo išli, pa se priča kako su dvojica-trojica i potrčala za njim. A u kakvom je stanju bio teško da im je mogao pobjeći.

Predao se, ne pokušavajući upotrijebiti karabin. A kad mu je Enver Kovačević prišao, već nije sumnjao da se može raditi o četniku. Mirno ga je pitao ko je, na što je ovaj još mirnije zatražio vode.

Dok ga je Enver pojio vidio je i promjene na njegovom licu, nije više izgledao samo uplašeno, već i pomireno. Prije nego se Šeks s ostalima iskupio, stigao mu je ispuniti i drugu želju, skinuo je svoju jaknu i ogrnuo ga, njegova već neko vrijeme nije mogla tome poslužiti.

Tu će se i zadržati nekoliko minuta, dok je nešto i pojeo, par zalogaja, moralo se računati i sa stanjem njegovog želudca. Za koje je vrijeme i rekao prve detalje o sebi, potvrđujući sve pretpostavke da je jedan od onih Mostaraca, kako ih mi sve zajedno pogrešno oslovljavasmo, ipak se radilo o borcima iz većeg dijela Hercegovine. Izračunavši vrijeme od tada proteklo moglo se još preciznije shvatiti stanje u kojem je bio. Jeste bio izmoren i iscrpljen, ali to i nije najgore što se tom čovjeku dogodilo, bio je na putu da poludi!

Brzo su ugašene nade onih koji su od njega pomislili da je Admin, brzo je i to prihvaćeno. Počeo se i on sažaljevati, jer je još pri kraju jela pokazivao i strašnije stanje od onog u kojem je pronađen.

Taman je bio počeo pričati o sebi, zapravo o danu kada im se ono desilo, tako što je počeo od detalja iz kojega se nije odmah ni moglo zaključiti u kojoj je mjeri značajan za golgotu kroz koju će poslije proći. A prije nego će ga iko stići razumjeti prešao je na neki drugi detalj. Jednako ne jasan, i opet ne razjašnjen do kraja.

Već tada su Šeks i Enver reagovali, naredili su nastavak pokreta, bez žurbe, Džo se već bio javio, gdje će tempo kretanja biti podređen njegovim željama. Njih dvojica su išli uz njega, što je rezultate dalo i prije nego je iko očekivao. Prethodno ga je bilo strah puno ljudi, sada se već navikavao, oslobađao, i na prvoj je pauzi stigao dosta toga reći, što će već biti jasno, i kasnije pomoći u kompletiranju cijele priče.

Ispričaće je. Sam, u fragmentima, kako skuplja snagu, kako dolazi sebi, vratiće se na ono što nije odmah razumljen, u trenutcima kad je normalan, on ne bježi ni od pitanja.

Prvo Šeksovima, sada i nama, jedini je zadatak pomoći mu da tih normalnih trenutaka ima što više. Trpiti ga je, i kada svakih pedeset metara traži da se predahne, i kada u po rečenice stane da bi zaplakao, kada se tih suza postidi a zaboravi šta je počeo pričati, kada se stane glasno smjati a da toga nije ni svjestan...

Svaki predah je i prilika za još zalogaj-dva, gutljaj vode, rečenicu-dvije, nove ili već ispričane, i obnavljanje naše nade, da ćemo na kraju uspjeti, spasiti ga, pomoći mu da jednoga dana opet bude kakav je bio, prije nego ga je sve ovo zadesilo. A to će potrajati, svjesni smo svi koji ga samo sažaljevamo, svjesni su toga i oni koji mu se ponekad i nasmiju, svjesni su i Šeks i Enver koji stalno podsjećaju da je njegovo zdravlje preče od sve naše radoznalosti.

Prilično toga je već rekao, a što se uspjelo ispovezivati, dalo se shvatiti da je bio vrlo društvena i komunikativna, i inteligentna osoba, smirena i snalažljiva, jer da nije, zasigurno bi za ovih tri-četiri dana, i posebno noći, već poludio. A možda to bude dovoljno da i ne bude izgubljen za ostatak života, ovo mogu biti samo trenutni i prolazni napadi, posljedica svega što mu se zadnjih dana izdešavalo, ali i ispriviđalo. Nama i ne treba biti naročito teško da razlučujemo, ma kako se nekad i nama činilo da granica između stvarnosti i fantazije nije baš velika.

Ono što je i za početak bilo najvažnije, nije zaboravio ko je i odakle je. Teletović Ramiz, ukoliko su dobro upamtili oni koji prenosiše dalje. Iz Jablanice je, ili je iz njene okoline, ili je došao s Jablaničanima. Ostaće nesigurno je li bio s onom grupom što je nas pratila, ili pak toj, kao glavnoj, a koja je krenula noć kasnije, i što je i logičnije i vjerovatnije.

Razumio je i ko smo mi, čak se sjetio da je dva puta bio na Tjentištu, oba puta ne tako davno. Najprije jednom na radnoj akciji, poslije i jednom na obilježavanju Dana borca.

Zna i koje je godište, mada bi teško pogodili - vjerujemo. Nema razloga da laže, a ni ne krije zašto sad izgleda petnaestak godina stariji, pa i sam razumije što ga Fadil Barlov najčudnije gleda, kao i ostali tridesetšestogodišnjaci, njegovi vrsnici, kao i uglavnom svi rođeni pedeset i neke.

I gladovao je. Oni su za ovu akciju dobili samo po amerikanca, valjda nakon što su noć kasnili, ili će biti da je šta drugo, što je imao, zaboravio prije nego je pojeo, moguće i bacio, gađavši neki grmen, neko priviđenje. Štedio je, amerikanca, preživljavao tako što je uzimao po dio iz obroka, ko zna kojim redoslijedom. Kada smo ga našli nije imao ništa uza se, ne bi nas čudilo da je uspio pojesti i šibicu, maramice, čak i osvježivač čizama.

Čudno je nama što je s karabinom upućen u ovu akciju, ne i da smo ga našli sa svega dva metka. Ne vjerujemo da je pošao sa svega pet, kako navodno reče, ali nam je jasno da ih je ispalio najmanje tri. Sad, kada i kako, možda nekad i saznamo, ako ga ko od nas vidi poslije oporavka. Za sada važi nekoliko opcija koje smo čuli: pucao je na četnike - nije nemoguće; u žbunje, kada bi nekog vidio u njemu ili mu se tako pričinilo - sasvim vjerovatno; u zrak, kada je ugledao neku vojsku za koju je vjerovao da je naša, kao signal da ga prihvate - baš previše ne vjerujemo; jučer, u pravcu odakle je čuo našu pucnjavu, da ga bilo ko čuje - skoro pa smo sigurni, to bi moglo biti i da ga je navelo na naše tragove...

Uglavnom, koliko god da je puta pucao, koliko god da je metaka ispucao, uvijek je to bilo iz istog razloga, iz straha!

Iz straha koji ga je ovakvim napravio, ali koji ga nije skroz poremetio. Nije zaboravio da je negdje između Trebevića i Jahorine, kao i da mu je ovo prvi put, ma o kojoj od ove dvije planine da se radilo.

Prepoznao je i naše oznake, nije zaboravio na kojoj je strani, kojoj vojsci pripada, iako ima razloge zbog čega je u momentu i bježao od nas. Sem straha, tjeralo ga je i ono što je ovdje „saznao“ o četnicima, nije im strano da se prerušavaju u naše uniforme!?

Tu i počinju one priče u koje nam je najteže povjerovati. Za razliku od dijelova koje svjesno priča, u kojima poimenice nabraja gotovo sve svoje saborce, bez da nama ta imena ništa ne znače, u tim drugim trenutcima je ista imena izgovarao drukčije, tako kazujući kako se radi o vjerovatno nestalima zajedno s njim.

Zajednička nit je vrijeme, početak golgote. Uvijek pominje noć, snijeg, vodiče, puno ljudi, pucnjavu, spavanje...

Nekad mu nije teško, nekad mu fali snage da se svega toga prisjeća, da se opet suočava sa svime što je preživio. Ni nama nije uvijek jednako lako da mu povjerujemo. Na osnovu šta je ko razumio sklapamo jednu priču, najvjerovatniju.

Postrojavanja na Igmanu, pa u Kerleta Lukama, što se njega tiče pripadaju nekoj davnoj, normalnoj prošlosti. Njegova priča kreće od polaska iz Slavljevića. Da je to tako, znali smo i mi. Da su imali vodiče, također. On ih je pomenuo više, ne isključujemo. Kuda su sve i kako išli, nismo se plaho ni trudili razumjeti, većina nas ne zna ni kuda smo mi išli.

Zaustavili su se, sasvim u redu. Polegli, zašto? Tvrdi da su vodiči tako naredili. A u stanju u kojem se nalazi, više nam teško može reći.

Pamti ko je sve ležao pored njega, tako bi i trebalo biti. Zaspao je od umora, mi smo bili vjerovatno umorniji!? Čuo je krkljanje, hroptanje. I skontao da kolju ljude do njega, nama za povjerovati vrlo teško!? To je razlog pa je skočio iz sna, dajući se u bijeg „samo što dalje odatle“, a što su učinili još mnogi, mada je puno i onih za koje je bilo prekasno. Većina se preživjelih negdje skupila, to po našem dopunjavanju, dok on nije uspio naletiti ni na koga.

Nedostaje pucnjava, mi je premještamo na vrijeme poslije, kada je ta većina naletila na druge četnike, a na osnovu priča koje smo čuli u Trnovu. Ostaće opcija da je i on pristustvovao početku pucnjave, ali su njemu te slike poispadale negdje između trebevićkih i jahorinskih homora, a gdje je umjesto njih sabirao ove koje govore o klanjima, odnosno krkljanjima.

On je siguran da su izdati od vodiča, da su ih oni naveli na četnike, a koji su se u noći umiješali, poslije je došla naredba da se legne. Ne može biti siguran, pretpostavlja, a nije razmišljao zašto bi se četnici odlučili za klanje kad je bila efikasnija metoda, ako su im navedeni, izdati, sve su mogli obaviti s nekoliko rafala.

Ovo obavezno moramo prepraviti, ako ostavimo izdaju i ubacivanje četnika među njih, vraćamo i pucnjavu na tu noć, a ta su klanja njemu došla tek poslije, tokom višednevnog tumaranja ovim vukojebinama, razgovarajući sa samim sobom i sa svojim strahom.

Za sebe mogu reći da sam bio među upornijima, koji su se trudili što više onoga što je rekao uzeti za istinu, dočekah momenat kada posumnjah i u svaku njegovu riječ:

-          Samo da znate čime se sve četnici služe – i glas mu je bio takav da sam unaprijed povjerovao, dodajući kako je i ovo bljesak sudbine, koja me baš u ovom momentu nađe pored njega, kako bih lično čuo to nešto što je posebno zanimljivo, čega se tek ovako iznenada sjetio – samo da ste to vidjeli: Napravili su opruge, federe, ogromne federe. Po pet metara skaču u vis, ništa im snijeg ne smeta. Strašno gledati. Ja sam jednom jedva utek'o...

 

Ne mogoh, ne mogoh ga čuti do kraja. Prije svega jer mi ga bi žao, a i željeh što manje sumnjati u ono što sam već uzeo kao moguće i kao istinu.

Nisam želio biti ni dio onih koji će ga sada nastaviti ispitivati, razložnije inspirisani, samo da bi čuli još neki nevjerovatan, ne moguć detalj, ili kako bi mu se smijali. Niti se njemu smijati treba, niti bi nama trebalo da je do smijeha.

        

Trebevićka homora