12 Mi smo nešto drugo

Što no ječi šeher Banja Luka?

Udaje se pašina unuka,

čak u Stambol za careva sina.

Kad je pošla kita i svatovi,

mudro paša Fatu sjetovaše:
„O, Fatima, draga kćeri moja,

kada budeš na pomol Stambolu;

Pusti dibu konju do kopita,

puli duvak konju do strmašca.

Gledat će te sva careva vojska,

 i sam care sa divana svoga,

a carica kroz drago kamenje,

sultanija kroz mrežu bisera!“

Luda Fata mudar sjet primila.

Kad je bila na pomol Stambolu,

spusti dibu konju do kopita,

puli duvak konju do strmašca.

Gledala je sva careva vojska,

i sam care sa divana svoga,

a carica kroz drago kamenje,

sultanija kroz mrežu bisera.

Kad je bila blizu bijelog dvora,

siđe care sa divana svoga,

uze zlato za bijelu ruku,

uvede je u svoje saraje,

i za se je nićah učinio,

a sinu je bio isprosio.

Ja sam o Vahidu već nešto znao, biće da mi je to pomoglo da i on o meni brzo stekne pozitivnu sliku.

Još dok smo na Ploči dijelili mine, gledao sam ko poznat nailazi. Uz one koje sam očekivao, na koje sam navikao, dojmio me susret s Fikretom Lepirom. Rat ne stoji, a i vrijeme svojim tempom ide. Zanimljivo je vidjeti nekog ko je do jučer bio dječak, a danas je već vojnik, ratnik. 

Vrijeme svojim tempom ide, i nema ga uvijek dovoljno, tek se pozdravismo. Nakon čega sam otkidao od misli, pitajući se je li on stigao negdje obaviti kakvu obuku, otkad i kako je došao u našu brigadu, istovremeno ga upoređujući s onim dječacima iz Muslimanske što jučer bijahoše gore. Slobodom misli zaključih kako ga je možebiti jučer neko htio poštediti, ne znajući kakvo će biti danas. Što i niko od nas ne zna.

Pritiskala me neka želja da, nakon završene podjele, ubrzam i pristignem Fikreta, budem blizu njega. Sudbina, izražena spontanost jednog novog poznanstva, nisu mi dozvolili. Taj sekund šale, u jednom od najozbiljnijih dana, vezali su me uz Vahida. Činilo mi se da smo Sedo i ja oni što moraju sve vrijeme ići uz njega.

                                  ***

Skupa smo i zastali na početku Đevigradskog platoa, skupa razgledali, osluškivali situaciju, i krenuli kamo je on procijenio da treba. A to je bilo mjesto gdje već bijahoše okupljene neke starješine.

Da bismo mi tu, u blizini i prikupljali mine. A što je značilo i da će nam položaj biti tu negdje.

Sedo je pitao da ga odmah odredimo, uredimo. Što se meni i nije žurilo. Intuicija, valjda.

Ili, rezonovanje. Desilo se tako, da smo u okruženju sve samih visokih oficira. Još jednom se stižem našaliti, sada samo na uho Seadu, rekavši da ćemo se tako i ponašati, još i kao zamjena Galibu, koji čini se jedini nije tu.

 Jeste Zuhdija, i Džananović, oni nam se baš pridružiše. Sad prekidamo naše priče, slušamo njih i čekamo ako nam oni šta narede.

                                ***

Sudeći po priči, koja prati miran protok dana, neće nam niko ništa ni naređivati. Pitaju se njih dvojica, vjerovatno i većina ostalih - zašto je Komandi korpusa ovo trebalo? Je li to bilo neko treniranje strogoće, ili izazivanje sudbine? Šta bi se desilo da sad jedna rokne baš ovdje!?

Zadržavam u sebi, ništa mnogo drugačije nego da rokne međ neku drugu grupu. Ali ako je i neka realna vjerovatnoća ista, sve više osjećam da se to nikako ne može desiti. To nisam gledao niti u jednome filmu, čitao ni u jednoj knjizi. Zapravo, moglo bi se desiti da je ovakva situacija na suprotnoj strani, odnosno da se četničkih oficira ovoliko sjatilo na jednome mjestu!?

Ovako, i mi koji se zadesismo uz naše vrle starješine možemo bezbrižno duškati. I ovako razmišljati o svakakvim glupostima.

I opet me Džananovićevo držanje posebno dojmilo. Za razliku od svih drugih ponašao se najprirodnije, najveselije, najbezbrižnije. Rekao bih, sem mene jedino je još on bio siguran da će cio dan isteći kako je počeo. Mirno.

                                 ***

I prije njegova isteka, a ponajprije zahvaljujući jakoj magli koja se opet navukla to je potvrđeno. Sve glavne starješine su dobile naredbu, odobrenje da se povuku. Tačnije, poziv na novi sastanak.                    

Ono što nisam vjerovao, signal je važio i za Seda i mene. Istina, ovaj put to su nam rekli, naredili Zuhdija i Džananović. Umjesto da ih pitam dokle se mi vraćamo, pitao sam šta ćemo s minama.

Imao je Zuhdija rješenje. Mi silazimo šatoru, odakle nismo trebali ni ići, a večeras će Šaćir, ili neki drugi konjovodac da stjera mine.

Ideja mi se vrlo dopala. Pamtim one neke noći na Treskavici, upoznao sam kakav onaj potok čini zaklon od jakih vjetrova.

                               ***

Na izlazu iz usjeka sretosmo Senada Čankušića. Čudile su me dvije stvari, otkuda baš on, još u ova doba. Htio sam to pitanjem provjeriti.

-       Koji sam ja baksuz, i budala – premoren, preznojen jedva je imao snage da mi odgovori – i ja pitah „stručnjake“ koliko je zračne linije od Ćumurana do gore. Zajebaše me. Nije usfalilo mnogo, ali svejedno. I šta ću, kome da naredim da se vrati. Mogli smo odmah ponijeti taj još jedan bunt, ali... Kažu ljudi „Ma jok, što džaba da teglite, i tako će vam ostati“. Ali eto, nisu oni krivi, nego ja. Kriv sam i ovako, znaš i sam Bešovića...

Znam. Hoće on svoju liniju. A moglo se od Muslimana samo dalje pružiti. Moglo je danas i bez žične veze. Mogli su neki dan Senad Pekas i Miralem Lojo da ne idu skupa s diverzantima. Samo je bespotrebno ostala žica četnicima.

Ko zna gdje ćemo sutra ići, opet će vezistima biti odmah tegliti buntove, razvlačiti žičnu vezu. Muslimani su razvukli samo do potoka, tu su bili planirali IKM. Viteška, Slavna i ostale koriste jedino radio-vezu, dok se linije ne učvrste. A i tada, njihovi načelnici veza će samo prosljeđivati naređenja, nikako sami ići na teren.

Ali, mi smo nešto drugo. Mi smo Fočanska.

Žao mi što sada nisam uz Bogunića. Da ga sad ja direktno upitam šta misli o onoj priči o majci i njena dva sina. Možda i nema potrebe, vjerovatno je njegova radoznalost pitala Senada ko je. A umor i bijes ovoga drugog, sigurno je uz ime naglasio i dužnost, posebno pripadnost jedinici.

Trebao je, mada ne vjerujem da je, Bogunić ga tada upitati da li ima drugog, pametnog brata.

dio Treskavičkog platoa