Moj dilbere, kud se
šećeš,
što i mene ne povedeš?
Seni sevdum i efendum,
aman jarabi
Il me uzmi il me
prodaj,
il mom srcu ferman
podaj!
Seni sevdum i efendum,
aman jarabi
Povedi me u čaršiju,
pa me prodaj
bazardžiji!
Seni sevdum i efendum,
aman jarabi
Uzmi za me oku zlata,
pa pozlati dvoru
vrata!
Seni sevdum i efendum,
aman jarabi
Jutro je sve samo ne ugodno. I dok je noć brzo
prolazila, to se zora vukla. Počastila nas je rosom, hladnoćom i neodgovorenim
pitanjima.
Ne znam za druge, ja sam povremeno tonuo u san.
Ovaj ratnički, polubudni. Čuješ svaki, i svoj i tuđi pokret. Uvijek ima neko s
kim podijeliš razmišljanje koje ti je zadnje palo naum, tebi ili tome drugom.
Sedo i ja smo postali majstori u tome. Nekako mi
se čini da smo po svemu pomalo drukčiji, različiti, ali kada se to sve
izbalansira dođe u nivelu. Razmišljam o tome i sam se sebi smijem, iz nas
dvojice bi se dao iscijediti jedan savršen čovjek, a od ostatka kakav šejtančić.
Idem dalje u razmišljanje i kontam kako to ne bi bilo dobro, obojica bi loše
prošla. Ovako je bolje. Ili, znao je Bog šta radi. Govorim o tome i Sedu, smije
se i on.
Ima i Muhamed svojih razmišljanja, nikako mu u
glavu neće da se je do ovoga moralo doći. Još više, kako je to i dalje nekome
sasvim normalno. Ako njega osjećaji ne varaju tako će i biti. Četnici nisu
posumnjali da smo napustili, jutrom će naši navaliti odozdo, biti spremni ako
četnici opet pokušaju. Spremni da ih odbiju, a da jučerašnji dan sasvim bace u
zaborav.
Nije Muhamedu za tim danom, za time što su oni
uradili, već mu je zbog onoga što mu se, što nam se moglo desiti. Što će se,
jednoga dana, nekome i desiti. Zbog onih koji se, a najmanje bi trebali igrati
se rata.
Slažem se sasvim s njim, ali i on sa mnom. Bog,
sudbina su ovaj put bili na našoj strani. A to je, ipak najvažnije. O ostalome
ćemo nekad poslije, ako doživimo. Naravno, i ako nas već i jutrošnji osjećaji
ne izdaju.
***
Neće. Vidim da Fudovi odlaze. Pitam Seda, on se
smije. Pita me zar nisam čuo kad je Galib naišao. Priznajem da nisam, a pitam i
za druge detalje.
Nije siguran u procjenu ali ih nije mnogo s njim
prošlo, otprilike samo diverzanti. Nije čuo ni da je pozivao ove Fudove, prije
će biti da su samosvjesno krenuli za njim. Najprije Fudo i još dvojica-trojica,
kasnije se evo i ostali priključuju.
Ustajem i ja, razumijem o čemu Muhamed još uvijek
razmišlja. Njemu je opet naviše, odmah ili nekad poslije. A Sedu i meni, možda
jedan dugi, usamljeni dan.
Ko zna, možda i ne bude dug. Magla se navlači,
sigurno podsjeća i na dan prije. Nigdje se još ne čuju nikakvi pucnji, pa se i
tako stvara dojam da dan ide ka nekoj svojoj posebnosti. Bog, sudbina, šta li
već, učinili su da četnici počekaju naše.
Da smo mi njih napadali, nailazak sljedeće grupe
boraca bi vjerovatno bio zakašnjeo. Iz Bošnjačke su, ide ih stotinu, možda
više. S njima je i Hamzić. Koji je sav u znoju, prilično neobično za jednog
komandanta brigade, bez volje i namjere da ovdje duže zastane. Na njegovom licu
sam sem znoja primijetio onaj bijes koji je i Muhamed imao. Kakav sam mislio, vidjevši
ga neki dan, da on ne može imati.
Vojska kao vojska, koji hoće, mogu, prate
komandanta. Ostali i ne baš, od nekih doznajemo da je takva naredba stigla, svi
komandanti brigada će gore imati postrojavanje. Usput su dobili zadatak da i
izvedu što više svojih boraca.
Nisu ovi svi ni otišli od nas, pristižu Kuburini.
Prvoj, izgleda elitnijoj grupici se priključi Muhamed sa svojim pomoćnikom. Pogledom
i riječima smo razmijenili želje da se uskoro opet vidimo.
U nešto brojnijoj grupi, četrdesetak dječaka, i
sam je Kubura. Ne znam, ne vjerujem da su to oni isti dječaci od sinoć, ovi
prilično dobru kondiciju pokazuju. Što se baš za Kuburu nikako ne može reći.
Uglavnom se trudi, hrabri svoje borce, skoro ih
moli „Hajte moji mladi momci, nemojte na mene gledati, ja brže ne mogu“, što
mene iznenađuje s obzirom da sam o njemu čuo riječi koje ga prikazuju
strožijim, ali i jačim, izdržljivijim oficirom. Pa sam ga nekako drukčijim i
zamišljao, moj prvi susret s njim će i ostati na tome, na sumnjama o njegovoj
strogoći, pa možda čak i o nekim uspjesima Sedme muslimanske, čiji je komandant
bio ranije.
Razmijenio je nekoliko rečenica i sa mnom. Ja sam
znao ko je on, on nije imao pojma ko sam ja, pa me je i s te strane iznenadio.
Nije se raspitivao, uvažavao je činjenicu da sam tu, da su se vidjeli znaci moga
noćevanja ovdje.
Ono što je njega zanimalo jeste ima li kakvih
vijesti odozgo, ko je sve do sada prošao i kada. Svim informacijama je bio
zadovoljan, posebno onom koja mu je objasnila da je i njegova prva grupa
otprilike već stigla gore. Opravdanje, da se ovdje i dobro odmorio.
Krenuo je tek kada se čulo kako pristižu neki
drugi. Sedo i ja smo pokušali pogađati, ja sam tipovao na Prvu slavnu, on na
Drugu vitešku.
Sad nas malo iznenadi kada čusmo kako ih ima iz
raznih sarajevskih brigada. Ovo sarajevskih je zvučalo jako oštro, s obzirom da
čusmo kako među sobom provlače priču kako idu na položaj koji su Fočaci napustili.
Sedo i ja se suzdržasmo od komentara, znajući da to ne
bi promijenilo ništa, ni u njihovoj priči, kamoli u pričama drugih do kojih i
tako naš, i glas onih koji su gore jučer bili, nikada neće ni doći. Nije baš
lahko šutjeti i slušati ružno o Fočacima, ali je lakše nego razuvjeravati one
koji su lahko povjerovali u neke takve priče.
Na kraju, kako smo već stali doslućivati sve ono
jučer padaće u zaborav, pa isto tako i ovo danas. Samo nek i ovaj dan prođe,
kako je počeo.
***
Ali, neće baš tako. Upravo nailazi Vahid Bogunić,
načelnik štaba Prve slavne. Za razliku od Hamzića, posebno Kubure, on se doima
jako vitalnim. Čak mu je pažnju privuklo što je vidio dvadesetak ljudi da
sjede, odmaraju.
Neizbježno mi mislima dolazi ono što sam o njemu od
Fehima čuo. Vitalnost se poklapa, ozbiljnost iskazana premjeranjem kolone koje je
i sam dio, obavezno i bliže i šire okoline, osluškivanjem istih, također odgovara
slici koju sam o njemu stvorio. Ostaje da vidim je li mi se trenutno doima prestrog,
ili je istina da je bliži oficirima niklim iz naroda.
- Ima li iko ovdje iz Fočanske? – itekako oštar Bogunićev
glas podsjeća na strogoću, samo pitanje više na drugo, a izvjesno je to da nisu
one priče krenule od vojske.
- Hajde, komandire, javi se – prepoznao je to i
Sedo pa me tiho podbocnu.
- Imamo nas dvojica. Minobacačko odjeljenje! –
javio sam se, ali i naglasio našu ulogu, zbog prevage utiska da bi mogao uslijediti
težak, razgovor u kojem neće biti mnogo razumijevanja.
- Gdje vam je minobacač? Koji je? – pomalo zbunjeno
Bogunić odreagova.
- Šesetka. Tu je.
- Šta će ovdje. Hajdete i vi na noge, idemo svi
gore.
- Nije nikakav problem, što se nas tiče. Mi bismo
davno bili gore, ali ne možemo sami iznijeti i minobacač i mine, a ni ostaviti
ih.
- Koliko imate mina?
- Četrdeset.
- Dajte ih gore. Sad ćemo mi to podijeliti...
Sedo i ja smo brzo bili na kosi, gdje je Bogunić
već zaustavio kolonu.
- Evo, ja uzimam prvu – opet onaj odlučni glas, te
lični primjer Bogunićev, koji je garancija da će ispuniti obećano.
Nije pitao ko je iz koje jedinice, samo je gledao
opterećenja pojedinaca. Puškomitraljesce, te one koji nose neko lahko
protivoklopno oruđe ili granatu za njega, propuštao je, dok je ostalima davao po
šesetku. Do posljednje.
Sad nastavlja. U našemu društvu.
- I, jeste li se vas dvojica umorili? – u jednom mi
se trenutku obratio ovim riječima.
- Ma jok – brzo smislih odgovor – sigurno ste čuli
onu priču o majci koja je imala dva sina. Jednog pametnog, a drugog u
Fočanskoj!
- Nije valjda tako? – nije bio siguran kako da ovo
moje shvati, kao zbilju, ili samo kao dosjetku, šalu.
- Jeste. Baš je to slučaj s mojom majkom,
rahmetli...
- Ma u svim je jedinicama slično, manje-više...
Nisam dalje pričao o tome. Ni sam ne znam koliko
je u ovome bilo šale a koliko zbilje. Ali sam uvjeren da ću prvi utisak okrenuti,
Bogunića ću smjestiti među meni draže komandante, ljude koje je trebalo upoznati,
uz tek žal što okolnosti nisu bile bolje.
Iako nisam htio postigao sam da skupa nastavimo i
po prolasku kroz usjek.
Treskavičke
vrlijeti
