Zarasle su staze moje,
i sad one puste stoje.
Bijele ruže nema više
pokraj staze da miriše.
Stazama sam prolazio
kad sam dragoj dolazio.
Od kako se draga uda
ne prolazim više tuda.
Već se staza ne poznaje,
a i ruža uvehla je,
pod kojom sam često stajo
dok sam dragu milovao.
Staze nema, ruža vene,
draga nije pored mene.
Ostala mi samo sjena
da se sjećam uspomena!
/Mića Stojanović/
Okasnio sam i na reintegraciju Grbavice. Ipak, prvu šetnju njome
nikada neću zaboraviti. Konačno je Sarajevo dobilo dio kakvo je nekada čitavo
bilo.
Tokom rata sam se šetao raznim, slobodnim dijelovima Sarajeva. Osim
porušenih, granatama razorenih zgrada i kuća, raznim oblicima zaštita od tih istih
granata, i snajpera, uvijek mi je u oči padalo što se nigdje nije dalo vidjeti
niti jedno drvo. Čak su i korijenja počupana. Što je u svemu bilo dobro su
ljudi, prijatnost kada sretneš bilo koga, i najnepoznatijega.
Grbavica je imala nešto zajedničko, ipak svoje jedinstveno, nije
bilo tu mnogo granatama oštećenih objekata, ali jeste rukom. Rukom vlasnika.
Neki su palili, neki samo razbijali i lupali sve što ponijeti nisu mogli.
Istina, bilo je i onih koji su samo otišli. Kao i onih koji su i ostali.
Ove zadnje niko ne dira, stanovi predzadnjih se brzo popunjavaju,
no ubrzo su na red došli i neki manje devastirani. Tragovi svih tih aktivnosti
bili su vrlo vidljivi, na zajedničkim terasama je skupljan otpad, gdje toga
nije bilo smjeće je bacano kroz prozor. Taj ružniji prizor se nastoji nekako
ublažiti, već imaju neki koji to skupljaju na gomile, uskoro će se to čistiti,
odvoziti.
Ono što Grbavicu čini prijatnom, što prvu šetnju čini pamtljivom je
- drveće. Dojam je da njihovo prisustvo, činjenica da to četnici nisu imali
nužde uništavati u ratu, još manje prilikom trenutnih odlazaka, Grbavicu čini
posebnim, ljepšim dijelom Sarajeva. Sva prljavština, nagomilano smjeće, nekako
je podnošljivije uz taj dašak prirode.
Ipak, ti divni utisci brzo padnu pod sjenu negativnih. A čim se
zađe u neki haustor, ili sokak gdje drveća nije nikad ni bilo.
Tako je i u stanu u koji se uselio Fehim, u Grbavičkoj 66. Vojna
garsonijera, korisnik Biljana Sekulić. Nismo tačno znali kakav je njen angažman
bio u bivšoj JNA, svejedno se Fehim nadao kako se baš ona neće nikada ni
vratiti. To je prvi razlog da je odabrao njen stan. Drugi je što ni on nije
žurio, trčao za nečim tuđim pa su mnogi bolji ranije kaparisani, popunjeni.
Treći razlog je što je tražio skupa s najboljim jaranom Nailom Čubrom. Našli su
to, stan do stana, terasa do terase. Nail je oženjen pa je dogovoreno da on ide
u jednosoban, Fehim u garsonijeru. Posljednji razlog, i jedini koji je mene
malo razočarao je njihovo razmišljanje kako će teško steći mogućnosti da popune,
održavaju nešto veće.
Nailov stan je bio prilično devastiran, skoro poptuno prazan, a ni
garsonijera nije bila u puno boljem stanju. Neki moj utisak je govorio da
Biljana nije puno toga uništila, bolje rečeno samo veš-mašinu, vjerovatno iz
razloga što je bila nova, sigurno nedavno kupljena. Nije je razbijala, samo je
prerezala sve kablove. Ostale stvari je ostavila, no njih su odnosili oni koji
su zauzimali veće, a ispražnjene stanove.
Sve ove slike me vraćaju na ono što mi se desilo i u Tarčinu. Uz
isto pitanje, zašto nas rat nije učinio boljima. I uz isti odgovor, šta je tu
je.
A zapravo želim posložiti misli. I u ratu je svako bio onakav kakav
jeste, samo i svako na svoj način prilagođen datom vremenu.
Do prije nekoliko mjeseci Fehim je bio u komotnijem, čistom i
sređenom stanu, na Koševskom brdu. Izašao je iz njega jer je služio za smještaj
težih ranjenika. Kad je neko ranjavan šest puta u četiri situacije, dakle tri
puta u istom danu, i kada nosi nogu punu gelera, lakšim ranjenikom se može
smatrati samo zbog činjenice da je tačno kako ima i težih.
Vjera da će onima koji su najviše dali biti posvećena dužna pažnja,
pokolebana je. Još ne razumijem da li će oni koji su se krajem rata zadesili u
tim nekim slobodnim stanovima, i ostati u njima. Ne razumijem ni da je Fehim
morao izaći.
Ne razumijem ja puno toga, ali se privikavam. Dobro je, bar za sada,
i to što me Fehim prihvata, kazao je da mogu svaki odmor provoditi tu kod
njega. I tako, dok se ja, ili obojica bolje ne snađemo.
Garsonijera kao garsonijera, sve samo ne komotna. Pa ipak, za neki
početak možda i dovoljna. Imala je tu terasu, za koju sam rekao kako vrijedi
koliko i sama garsonijera. Desetak kvadrata, dovoljno mjesta da na njoj desetak
ljudi sjedi, roštilja, uživa. Malo je kvario taj pogled naniže, na gomile
smjeća. Koje će, vremenom, dakako biti uklonjene.
Manjkavost je bio i posljednji, šesti sprat. Lifta nema, a i nema
se gdje nositi smjeće. Čišćenje Nailovog, djelomično i Fehimovog stana je
podrazumijevalo sklanjanje otpada na zajedničku, veliku terasu. Ništa grješno,
ionako je već prilično natrpana. Uz tu veliku gomilu raznog otpada još nešto mi
je na toj terasi privlačilo pažnju. Jedno malo, ali sigurno par godina staro
stablo. Ne znam koje vrste, ali je bilo jasno da nije sađeno, da je samo niklo.
Kao i to da je svoj život počelo negdje početkom rata. Zaključak koji upućuje
kako ova zajednička terasa nije odnedavno dobila zadatak prikupljanja otpada iz
cijele zgrade.
***
Sveukupno, nisam bio najzadovoljniji. Jedan sam dan iskoristio da
pogledam još zgrada po reintegrisanoj Grbavici. Nagledao sam se smjeća,
razbijanja i paljenja, sreo sam i par Srba koji su ostali, na njima se mogao
vidjeti blagi strah neizvjesnosti. Sreo sam i grupu Bošnjaka koji su tu rat
proveli, na njima se mogao vidjeti zaostatak posljednjih dana straha, blaga
sumnja u ovo što se ipak desilo. I na jednima i na drugima sam osjećao dio
priča koje sam dijelom čuo, a koje su govorile o tom nekom četniku Vaskoviću,
zvanom „monstrum s Grbavice“. Jednu priču želim unijeti u svoj dnevnik, onu
koja priča kako je taj monstrum ubio Srbina, Gorana Čengića, bivšeg sportistu,
kada je taj pokušavao spasiti Bošnjaka, penzionisanog ljekara, našeg
prezimenjaka.
Neke od priča je bilo teško i slušati, ne želim ih unositi u
dnevnik. Umjesto toga dodaću rečenicu koju sam također čuo, da je taj četnik,
taj monstrum zapravo najveći ratni zločinac, veći i od Gojka Jankovića, Pere
Eleza, i svih drugih o kojima sam ranije slušao. Nadam se da posljednji put
razmišljam o njemu, ipak se pitam je li i moguće da je iko od Bošnjaka i ostao
živ ovdje. A stresem se pri razmišljanju o tome kakav je njihov život bio sve
ove godine...
Vraćam se u garsonijeru. Zatičem Fehima ljutog. Kori me što sam
predugo šetao, govori da je ukradena wc-šolja koju su prije dvije noći on i
Nail donijeli, i očistili. Ja bih se smijao, ali i ja sam ljut.
Fehima smirujem, obećavam da ću ja naći drugu šolju. Objašnjavam da
sam je već vidio. I to u jednom stanu za koji se pitam kome li je pripadao, a
ne čudim se što nije dosad popunjen. Ako sam uspio dobro izbrojati bilo je tu
šest soba, zajedničko kupatilo i wc, te po jedno posebno. U tome posebnom sam
vidio tu šolju. Neće je biti nimalo lako izvaliti, ali sam se nameračio to
učiniti. To je otprilike i jedino što iz tog stana nije odnešeno.
Pričao sam mu malo i o utiscima, stan je fakat takav da se u njemu
teško snalaziti. Pogotovo onako praznom. Dok si tek zavirio u četvrtu sobu već
si zaboravio otkud si ušao. Ta praznina je pomogla da i ta šolja ne bude
odnešena. Rekao sam mu i da je nova, kao što je vjerovatno i sve drugo tu bilo.
Malo se nećkao, no ubijedio sam ga riječima kako onaj ko i zauzme taj stan, ako
bude imao love da napuni sve one sobe i pomoćne prostorije neće tu jednu šolju
ni osjetiti.
Njegov pristanak me je malo smirio. Ostala je ljutnja zbog opet
ponovljenog pitanja, čemu ove krađe, otimanja između nas. Zar nas rat nije
učinio nimalo boljima?
***
Poslije dugog i napornog dana, kažu da obično slijedi mirna i
kratka noć. Smiren sam u mjeri što sam vidio na Fehimu mirnoću, ali imam ja
svoje misli, i svoj nemir.
Prvo se vraćam pitanju koje sebi ovih dana toliko puta postavljam,
i gdje odgovor tražim posmatrajući druge. Možda ću najbliže prići odgovoru
ukoliko se okrenem sebi. Da li sam ja bolji bio do jučer? Zašto nisam ostao u
Tarčinu? Šta je to mene dovelo u Sarajevo?
Alma!? Ali ona je rekla da smo prošlost. Nije mi oprostila što
nisam češće dolazio. Je li ona u pravu, jesam li zaista ja kriv? Jesam li to
tek tako trebao prihvatiti, jesam li se samo predao?
Grbavica, njene aleje, konačno s rođenim bratom, u dočekanoj
slobodi, zar mogu reći da sam odavno bio srećniji. Osjećaj sreće nam je svima
dobro poznat, znamo li svi i da se ne može odglumiti?
