Ja kakva je sjajna mjesečina,
još je ljepša Alibegovica.
Ona rodi devet djevojaka,
i desetu nosi pod pojasom.
Beg Ali-beg kreće u čaršiju,
svojoj ljubi tiho progovara:
početak aprila 1996.
„Čuješ li me, moja vjerna ljubo,
ak ne rodiš desetoga sina –
pred kućom ti Drina voda teče,
viš kuće ti badem drvo raste,
il se vješaj, il u Drinu skači!“
Ona rodi desetu djevojku,
zamota je u bijelu svilu,
pa je spusti u studenu Drinu:
„Hajde, kćeri, za tobom će majka!“
Rat je gotov. Počela je, i nastavlja se ta reintegracija. Sve
položaje preuzimaju međunarodne snage, mi smo u kasarnama.
Otišao sam do Jablanice, odgledao utakmicu moje Slobode. Nije to
bio fudbal na nekom vrhunskom nivou ali sam zadovoljan. Sloboda je pobijedila.
A i da nije bitno je da se igra. Ova naša liga mi je bila prvi vijesnik
završavanju rata.
Većina nas je sada pred velikom dilemom, kuda i kako dalje. Uveliko
se priča da će se praviti profesionalna vojska, u njoj ćemo se zbrinuti svi
koji nemamo boljih opcija. Kao, to neka dobra opcija. Nakon četiri godine rata
kome je još i do dana vojnikovanja.
Zlatka me je naljutila, ne znam hoću li joj oprostiti. Išao sam do
Sarajeva, ni Alma se nije trudila da čeka. Tu se je sada pojavila mala Elvira,
ali je ona mnogo sumnjičava. Meni razlog da te probleme gurnem u stranu. Prvo
trebam vidjeti gdje ću živjeti. Kada nisam u kasarni.
Okasnio sam na „uvaljivanje“ u neki od stanova otišlih Srba iz
Hadžića. Nisam bio bolje sreće ni s Ilidžom i njenom okolinom, „zakačilo“ me da
budem komandir straže. Nisam se bunio, držim i dalje da je tako suđeno.
Svejedno sam nešto morao preduzeti. Najbolje rješenje mi je
izgledalo da uđem u neku od kuća, ovih u Tarčinu. Neki su otišli odavde,
Hadžićima i Ilidži, sad su te kuće prazne. Odabrao sam onu u kojoj su živjeli
Muniba i Pašo Pekas. Nije bila ni prostrana ni nova, ali je čuvala neke
uspomene. Pa ako ne riješim ništa s Almom, Zlatkom ili Elvirom, tu je još jedna
zanimljiva djevojka. Amra. Mještanka je, i to gledah kao neki plus.
Prvo je otišao Pašo, potom Muniba. Ona mi je dala ključ od kuće,
ostavila osnovno pokućstvo. Bio sam zadovoljan. Valjda će doći vrijeme kada ću
se moći kućiti.
Opet sam na jednoj od straža. Odlazeći u patrolne obilaske pokatkad
potpadnem pod tihi dojam da su moguće četničke diverzije. Ali brzo to uporedim
sa suprotnom situacijom. Vjerovatno i njihovi stražari katkad slično
premišljaju. Ima li među nama onih koji bi, sad kada je rat gotov, za neke
pare, ili za bilo šta, išli rizikovati tako glavu. Nisam siguran.
Mislima često prebiram po ratnim, još uvijek vrlo snažnim
sjećanjima. Razgovaram s poginulima, prepirem se s preživjelima, kritikujem i
hvalim samoga sebe.
Nekad mi se učini kako mi neka od tih sjećanja blijede, pa se tada
poslužim dnevnikom. Uživam listajući, čitajući ga. Sretan sam, izuzetno ponosan
na sebe što sam ga vodio, sačuvao. Još ponosniji što je takav kakav je, nema u
njemu nijedne mrlje koja bi se cijeloj našoj brigadi podmetnula. A vidim, milo
je i drugima da pročitaju nešto iz tog dnevnika. Zato ga i ne nosim sa sobom.
Uvijek je na mome krevetu, ispod jastuka. Ko kad poželi nešto pročitati,
provjeriti, osvježiti pamćenje, uzme i uredno vrati...
***
Odradio sam stražu. Otišao se odmoriti u „svojoj“ kući u Tarčinu.
Dočekao me prizor koji nisam očekivao. Bio sam ubijeđen da nas je
rat učinio boljima. To ubjeđenje sam poljuljao buljeći u razvaljenu bravu.
Nisam ni morao ulaziti unutra, ipak sam to učinio. Zadržao sam se
par minuta, koliko je potrebno da ispušim cigaretu. Puno manje mi je trebalo da
sagledam zatečenu situaciju u kući. Kauča, ormara, stola i stolica, kao i
ćilima i tepiha nije bilo. Zapravo su tu još bile samo store na jednoj sobi, te
jedna mala, poderana ponjavica u drugoj, uz drvene stalke u ostavi. Izašao sam
iz kuće, ključ bacio na prag. Krenuo sam nazad u kasarnu, da odmorim do sutra.
Sutra mi valja put Sarajeva, Jablanice ili Visokog, za šta se već odlučim.
U kasarni je bilo malo ljudi. Samim tim i prilično dosadno.
Pogledah ispod jastuka. Dnevnika nije bilo. Vjerovah kako je kod nekoga od onih
koji su još tu.
Pred spavanje sam se mislima vraćao na Tarčin, Duranoviće. Nije me
zanimalo ko je provalio, pokrao ono malo nevrijednih stvari. Svejedno mi je.
Boljelo me je što se to desilo. Dok je rata bilo sličnih događaja skoro da i
nije bilo. Čim je rat stao neki se
počeše drukčije ponašati.
Boljelo me je s te strane. Da sam nešto žalio, nemah za čim. Ionako
ništa od toga nije ni bilo moje. Možda bih se trebao vratiti, krenuti od nule.
Ali kako, kada bi se opet ponovilo. Čim bih ponovo otišao na stražu.
Odlučio sam otići prema Sarajevu. Vidjeti kakva je situacija tamo,
je li Fehim bio bolje sreće. Možda da mu se pridružim, možda dvojica lakše
dođemo do kakva rješenja. Ako pojedinačno nismo zaslužili, ukupno sigurno
jesmo. Ne bi država trebala da nas drži na ulici...
Poslije doručka sam još jednom svratio do spavaone. Dnevnika opet
nema. Biće da ga neko čita cijelog. Sigurno će ga vratiti kad završi. Odnosno,
kad se ja vratim iz Sarajeva on će me čekati. Ispod mog jastuka, gdje već
mjesec-dva boravi.
