Lijepi li su mostarski dućani,
još su ljepši mladi bazerdžani,
a najljepši bazerdžan Mustafa!
Pošetala Suljagina Fata,
pošetala do Mostara grada.
Luta Fata po Mostaru sama,
ona traži Muju bazerdžana.
Nađe Muju u sedmom dućanu:
„Bolan Mujo, daj mi oku zlata!“
„Nemam, nemam, Suljagina Fato,
danas, Fato, ja ne mjerim zlato.
Tereziju nosili jarani,
pa se nešto terezija kvari.
Nego, uđi, magaza ovamo,
uzmi zlata koliko ti drago!“
Prevari se Suljagina Fata,
prevari se, žalosna joj majka.
Uđe Fata u magazu sama,
za njom Mujo zamandali vrata!
Kako je i najavljeno kamioni nisu mogli daleko. Već na Čakljama smo
morali izaći i dalje nastaviti pješice. To sam javio motorolom, da znaju da
dolazimo ali i koliko ćemo otprilike kasniti. Nakon toga sam ugasio motorolu,
zbog preniskih temperatura, da bih je mogao uključiti ukoliko putem bude nekih
problema.
Kretali smo se poznatom stazom, bilo je mjesta gdje je prćenje bilo
naporno. Nastojao sam obezbijediti da i u tome budemo što ravnomjernije
opterećeni.
Izašao sam iz uloge komandira samo jedne grupe, prihvatio sam ono
što je pisalo na papiru koji sam nosio u džepu. Samim time nisam mnogo vremena
provodio sa svojim artiljercima, sagovornike sam tražio u svima.
Ipak, najduže sam bio u društvu Šaćira Lugušića. I on je, kao i ja,
glasno izražavao neslaganja s ovako napravljenim situacijama. Ružno je da se
komandiri četa nisu nikako uspjeli dogovoriti da jedan od njih pet krene danas.
O tome kako je Coja određen ispred Komande, te zašto mu se nije našlo zamjene
ako je već opravdano spriječen, samo kratko smo pokušali popričati. Vratili smo
se onome što znamo.
Kod nas artiljeraca nikada nije bilo ovako izraženih problema.
Imali smo uvijek svoje precizno vođene planove i rasporede, uvažavali smo
ljekarska uvjerenja, izlazili u susret i po nekim drugim pitanjima, ali samo
kada smo to mogli lagano prebroditi. Da je potpuno isto i kod njih, barem tom
jednom dijelu logistike, isticao je Šaćir. I objašnjavao, onoliko koliko mi
volimo i cijenimo svoja oruđa, jednako Šaćir i njegovo društvo cijene i poštuju
svoje konje. Pričao mi je koliko su ljetos bili požrtvovni u obezbjeđivanju
sijena za ovakvu zimu, koliko su predani bili i kada su im se pravile štale...
Šaćir je pričao iskreno, ja sam ga s razumijevanjem slušao. A bilo
je uživanje slušati nekoga ko o konjima tako uzvišeno govori. Koliko su oni
pazili, vodili brige o konjima, čini mi se, da je toliko naša najviša Komanda o
nama borcima brinula, da bismo u ovome ratu postigli još boljih rezultata,
pobjeda.
***
Kada smo nakon nekoliko dugih sati konačno ušli u logor upravo me
dirnulo to što je Šaćir uradio. Prije nego što se posvetio svome smještaju
obišao je konje. Nije krio zadovoljstvo da su svi dobro, da je njegov
prethodnik bo posvećen njima približno koliko će on.
Što se tiče ostatka logistike, prvenstveno mislim na kuhinju i
sanitet to je riješeno odranije, oslonjeni smo na 4. Korpus. Iz njihovog pravca
je dotur hrane i materijala nešto lakši.
Iako brojčano manji smijenili smo grupu koja je održavala položaj. Međutim,
nije svugdje bila ista situacija.
Mali Mirza Karović nije mogao sasvim potisnuti razočarenje što u
grupi koja je došla na smjenu nije bilo nikoga iz brigadne veze. Prenio sam mu
poruku da vidi ima li snage ostati još jednu smjenu, u suprotnom da me nabrzinu
upozna sa rukovanjem sredstvima koja su u upotrebi, te sa šifrarnicima. Vidio
sam, osjetio kolebanje kod njega, radovao se silasku ali i bio u dilemi zbog
situacije u kakvoj se prvi put nalazi. Ne smijem se zakleti ali mi se čini da
je kod donošenja odluke dosta uticala i činjenica da sam ja taj koji će mu biti
nadređen. Ne samo zbog toga što ću ga bez problema moći zamijeniti kada god
bilo kakve potrebe bude bilo. U svakom slučaju, odlučio je ostati.
Izet Mešak, nekada i član naše artiljerijske jedinice, sada u ulozi
vozača službenog vozila lade nive, dobio je sličnu poruku. Zapravo je njemu
rečeno da se svakako priključi ostatku smjene i krene nazad, samo da meni preda
ključeve od vozila. Objašnjenje je bilo takvo, niva po ovome vremenu ionako
nije funkcionalna.
Iznenadila me njegova odluka da podijeli sudbinu Mirze Karovića.
Imao je i on povjerenje u mene, međutim cijenio je vozilo koje je dužio,
odnosno dužnost koju je obavljao. Govorio je kako vjeruje da bi se i ovo skroz
ružno vrijeme moglo ubrzo smiriti, pa kada se to desi tada će i on s položaja.
S nivom.
U međuvremenu sam se upoznao sa situacijom na terenu. Nisu mi
trebali puno govoriti, čim sam svo ljudstvo zatekao u barakama bilo mi je jasno.
Zbog užasno teške zime napustane su i odobrene linije na Volijoj jami.
Treskavicu smo svi dovoljno upoznali, znamo da su najviše kote napuštane i
prethodne zime, ne čudi što smo se ove povukli malo niže. Vjerujemo da su isto
uradili i četnici. A i mi i oni, bez obzira na primirje spremni smo. Prvi lakši
dan bit će znak da se uputi prva patrola, izvidnica. A kada procjene budu takve
i odmah ćemo ponovo biti na Volijoj jami, kao i četnici na svojima položajima.
***
Nakon što sam obavio to najneophodnije, te pošto sam se lično
smjestio u baraku koju sam dijelio s Mirzom, želio sam se odmoriti od
prenapornog puta. Varakao sam se sa snom, dok me Mirza ne zovnu. Da mi prenese
kako trebam odmah do dijela logora koji koristi 4. Korpus, na sastanak na koji
me je pozvao njihov komandant.
Major Hajdarević mi se uredno predstavio, pri čemu je pokazao i
nemalo iznenađenje što nasuprot sebe gleda poručnika. Nisam znao koji su
razlozi da me zvao, niti kakva on ima iskustva unutar svoga Korpusa, brigade,
ali ja sam već bio riješio da budem spontan, odnosno prepušten intuiciji.
Hajdarević nije htio okolišavati. Kratko mi je saopštio kako je
sada i put iz njihovog pravca u potpunosti neprohodan, te da ikakvu nadopunu s
hranom i svim drugim materijalima barem neko vrijeme ne možemo očekivati.
Meteorološke najave, te ranija iskustva kazivala su da trebamo biti spremni da
sve potraje, pa čak i da naša smjena bude duža od planiranog.
Sve podrazumijeva izvijesne redukcije. Za šta on vidi samo jedno
rješenje, to jest smanjenje ljudstva. Osnovno, popravili bismo situaciju s
hranom, ostali na redovna tri obroka, neke prostorije bismo ispraznili čime bi
i potrošnja drva bila osjetno smanjena, a koristićemo i alternativno
rasvjetljavanje, dakako i truditi se ranije ići na spavanje, sve kako bismo
održali minimalne količine nafte, nužne prvenstveno za održavanje veze. Rekao
je da bi dobro bilo da ljudstvo prepolovimo, ili bar približno tome. Ionako je
ovo svedeno na stražaranje, a bolje je davati češće stražu nego imati jedan
obrok manje.
Zamislio me. Razumio sam, shvatao, ipak sam riješio istaći kako smo
mi redukciju već napravili, da nas je ovdje tri puta manje nego njih.
Razumio je i on mene, međutim istakao je kako je pošao od trenutnog
broja, dodavši kako iz više razloga ne bi mudro, ni pošteno bilo da samo on
smanji broj ljudi. Na kraju je pomenuo i to da ćemo urađeno pribilježiti negdje
sa strane, ali da pretpostavljene Komande nećemo o svemu izvještavati. Bio bi
to pogrešan potez, ispravan bi bio da tražimo saglasnost. A rezultat bi bio taj
da saglasnost ne bismo dobili.
Opet sam se malo zamislio. Major je u najvećoj mjeri u pravu. Tačno
je da su naredbe, dogovori takvi da smo mi ne svojom krivicom logistički njima
podređeni, no i činjenice su takve kakve jesu. Voditi sada neku raspravu,
zamjerati mu se, ne bi bilo svrsishodno. Pristao sam.
U povratku sam razmišljao kako najlakše ispoštovati dogovoreno.
Kako od tridesetak ljudi odabrati petnaestak koje ću uputiti kući. Ići prvo sa
željama, uzdati se u to da bi konačni omjer bio uravnotežen, nešto je što bi
uključilo određeni rizik, u pogledu toga s kakvim bih ljudstvom ostao. Još
gore, moglo bi se desiti da većina želi ići, kako onda odlučiti kome ne izaći u
susret.
Ideja se brzo rodila. Usloviću dobrovoljni odlazak. Ti će dobiti
zadatak da u toku sutrašnjeg dana narežu dovoljno drva kako bismo mi koji
ostajemo bili oslobođeni toga.
Predočio sam plan, objasnio razloge. Svi su bili malo iznenađeni,
uglavnom i u nedoumici. Kada čovjek ovdje dođe uglavnom je pripravan na
odsustvo od porodice, mir je ono što olakšava to odsustvo, ružno vrijeme ono
što otežava. Problemi s hranom, ono što sve i opravdava.
Diskusija se povela. Na ruku je išlo što su tu uglavnom grupe ili
grupice vrlo bliskih ljudi. Diskusija se tako razložila na te grupe. Jednima je
bilo mrže čitav dan na ovom mrazu provesti s motornim pilama i sjekirama,
drugima je izdržati jedan takav dan ništa u zamjenu za narednih petnaest u
toplijem, i s najdražima.
Na kraju je sve ispalo odlično. Dovoljno ih je bilo raspoloženih za
sječu i kući, nas četrnaest ostaje.
Izvijestio sam Hajdarevića. Prihvatio je kompromis u vidu toga da
odlazak polovine bude prolongiran za jedan dan.
