Sinoć kad sam pošo u lov na jelene,
znaš kako si, mila, ispratila mene.
Slatko si me grlila, još slađe ljubila,
mjesto rujna vina čemer mi nalila.
kraj februara 1996.
Ostaviću tebe, moj premili cvijete,
koju ja zavoljeh dok bijah još dijete.
Ne sjećaj se mene, sunce mojih dana,
ne sjećaj se mene, ne pozljeđuj rana!
Zima je u svome jeku. Broj ljudi na položajima je iz smjene u
smjenu sve manji. Nisu mi te takve okolnosti najjasnije, ali ih lako povezujem s primirjem koje kao da stvarno zaživljava. Već su i određeni datumi
u kojima će doći do razmjena nekih teritorija, odnosno do preuzimanja s jedne,
druge ili treće strane.
Odmarao sam i ja dvije smjene zaredom. Za to vrijeme stigao sam
otići svuda, i Sarajevu i Visokom i Jablanici. Svuda se dao osjetiti početak
mira. Na tim područjima vrlo je malo onih koji govore o pravdenosti ovakvog
mira. Tek poneko pomene Srebrenicu...
U Tarčinu je još ushićenije. Nekako bih rekao, više nego u
Sarajevu. U Sarajevu je dosta bilo i onih koji su i bili u svojim kućama, u
Tarčinu su prevladavali oni koji su živjeli u Hadžićima. Koji jedva čekaju
reintegraciju svoga grada.
Tarčince, odnosno Hadžićane u potpunosti razumijem. Malo se čudim
ponašanju dobrog dijela nas. Ni meni se, s te moralne strane, nije dopala
izjava Alije Izetbegovića da će temelje profesionalne vojske, koja će
naslijediti ratnu Armiju, činiti oni, to jest mi, kojima Dejtonskim sporazumom
kuće i imanja ostaju u drugom entitetu. Međutim, dok ovi koji su ostali na
svome i oni koji se vraćaju u svoje dakako mogu računati i na povratke na radna
mjesta, sasvim je ljudski to što Alija govori. Čak sam u nekim razmišljanjima
grizao sebe za jezik zbog ranijih izjava vezanih za moj mogući angažman u
vojsci u miru. Kleo sam se da ću uniformu skinuti onog dana kada mir dođe,
protivio se nečijoj ideji da budem činovan. Sad mi se doima da zapravo drugog,
boljeg rješenja nemam, neću imati.
Dok ne bude nešto drugo u opticaju prirodno je da se držim vojske.
Otud me čudi da se broj onih koji na raznorazne načine eskiviraju sadašnje
odlaske na Treskavicu ovako uvećao. Gore je mirno, bezbrižno, počeli smo već
dobijati ove nekakve vojničke plate pa se za kafu i koju bocu pića uvijek ima.
Uz karte i jamb, i neku sličnu besposlicu vrijeme će prosto proletjeti.
Imao sam i prilično neprijatan razgovor sa Zlatkom, trenutnom
devojkom, pa mi je i s te strane išao u prilog dolazeći odlazak na Treskavicu.
Ono što je nepovoljno su, čini mi se nikad suroviji vremenski
uslovi. I prije polaska nam je rečeno da kamioni ne mogu cio put, odnosno da će
nas voziti dokle budu mogli. Spremiti nam se za nekoliko sati pješačenja. Ništa
strašno, navikuti smo.
***
Noć pred polazak sam podesio mozak na bezbrigu za narednih
petnaestak dana.
Sat prije polaska shvatio sam da tako neće baš biti. Iako sam
trebao ići gore samo kao komandir naše, također umanjene, artiljerijske grupe,
došlo je do prevelikih obrta. Niti jedna od naših pješadijskih četa nije
odredila komandira da ide u ovoj smjeni. Komandu brigade je trebao
predstavljati Adem Coja Bostandžić, inače po funkciji u logističkom dijelu
Komande ali po vokaciji izuzetan borac, bivši diverzant, te me njegovo
imenovanje nije čudilo. Ipak, jeste odustajanje. Za razloge nisam pitao, nešto
mi je promrljao a onda jednostavno pojasnio da je rat završen, da smo gore samo
formalno, više kao moralna podrška povlačenju preostalih sredstava, koje je u
toku, odnosno pri kraju. Ta bi informacija pojasnila opravdanost njegovog
određivanja za komandanta smjene, nikako promjenu da ja to budem. Bez obzira
što se podrazumijeva i povlačenje preostalih artiljerijskih oruđa, ipak su oni
naša briga dok su u borbenom položaju, kada im je magacinu to je dakako u
domenu logistike.
Koješta mi se vrzmalo po glavi. Dodatnu zbrku je učinila
informacija da će nas poći i manje od planiranog, smanjenog broja. Razlozi niti
su pominjani niti sam za njih pitao.
U košmaru misli vratih se tri godine ranije, na operaciju Koverat i
Kapovinu. Slično se dogodilo, pješadinci su se nešto pobunili pa je napravljena
kao međusmjena. Ali umjesto pedeset na smjenu je otišlo samo nas četrnaest.
Desilo se što se desilo, Admin Hajdarević je poginuo, a ja sam prihvatao
odgovornost samo u dijelu da sam izvršio naređenje onako kakvo mi je izdato.
Sada, ne bi niko trebao poginuti. Međutim, može li se dogoditi
nešto drugo a da trenutno ne mogu tome mislima da se približim, nešto zbog čega
ću se ponovo kajati što tek tako pristajem na sve.
Ako ništa, prilika je da još jednom se zamislim nad samim sobom. Ko
sam, šta sam, kakav sam!?
Kada smo postrojeni, nas jedva tridesetak, onoliko koliko je čak
oslobodilo pokreta i drugog planiranog vozača kamiona, kada je pročitana
Zapovijest za pokret, kada je sem zadataka s kojima me već Coja upoznao
pročitana i rečenica za koju sam bio siguran da je nikada neću čuti, u kojoj je
moje ime pomenuto kao ime onoga ko je određen za „komandanta pravca“, košmar u
mojoj glavi se dodatno zakovitlao.
Znao sam šta predstavlja ovo imenovanje, radi se o jednom pravcu,
dugoj liniji, liniji koju pokriva brigada, ali brigada koja je sada i jedina
gore što će reći da se radi o pravcu čitave divizije, da ne kažem korpusa. To
je nešto što bi trebao vršiti oficir najmanje čina majora. Iz tog ugla, ma
koliko neko se borio održati ravnodušnim, bujao je neki ponos iz mene. Tipičan
za one koji sanjaju, žive za ovakve trenutke, koji nikada ne misle jesu li kadri
odgovoriti zadanome, odnosno ispoštovati ukazano povjerenje.
S te strane malo sam sumnjao u sebe. A u takvim situacijama pravi
oficir bi to i priznao, tražio da se odredi neko drugi, sposobniji. Ali, bi li
to značilo da unaprijed gaziš po povjerenju koje ti neko ukazuje?
Ipak, razmišljao sam i o tome. Nabrzinu sam u sebi obavio sličan
razgovor, vidio sam da ne bi dugo trajao. Ja bih se pravdao, ovi bi me
uvjeravali kako nemam razloga. Ponovili bi što je već Coja kazao, nakon čega
bih ja popustio. Ako stvari tako stoje onda je prirodnije da popustim odmah.
Ovo su situacije koje ne pokazuju koliko je neko kukavica ili
hrabar, pametan ili budala, vojnik ili ratnik. Možda samo u nekoj mjeri vaga
koliko je neko oficir.
S tim nemam problema. Sjetih se da su prije dvadesetak dana u
Mehine Luke stigli određeni upitnici. Radilo se o tome da se izvrši nekakvo,
tobože redovno ocjenjivanje svih starješina. A trebalo je to čimprije završiti.
Kako od nas artiljeraca bijahosmo samo Lato Kršo i ja na nama je bilo da to
obavimo. Brzo smo se dogovorili. Poredali smo se nekakvom i hijerarhijom, ali i
sveukupnim ratnim doprinosom, prema našim, sigurno vrlo objektivnim procjenama.
Jakupa Mekića smo metli na vrh, mene odmah do, Lato se sam spustio dnu, uz
upute i Komande brigade ali i našu saglasnost da nijedna ocjena ne ide
prenisko. Kada smo se poredali, odredili smo i prosjeke ocjena. A onda uklopili
pojedinačne.
Kako smo i sebi morali dati negdje niže ocjene oba smo lahko
odabrali da to bude stavka „rukovođenje i komandovanje“.
„Ako nešto gore i ode kako ne bi trebalo, barem će ispasti da sam
se pošteno ocijenio“ – misao je s kojom sam se popeo na kamion, tačnije sjeo u
kabinu.
