Sinoć kad je pao mrak
sjela cura na sokak.
A dragi je pored nje,
pa joj veli „Čuj, mene!“
„Čuj me, draga, čuj me ti,
šta na tvome srcu spi?
Il je tuga, il je jad,
il je neki momak mlad?“
sredina
januara 1996.
Kad me pitaš, a ti znaj,
na mom srcu leži raj.
A u raju momak spi,
a taj momak to si ti!
„Kad na tvome srcu spim,
smjem li da te poljubim?“
„Smiješ, dragi, zašto ne,
samo pazi od mame!“
Malo su mi ova posljednja dešavanja čudna. Primirje kao traje, sve
više ulazimo u zimu, broj ljudi na položajima se smanjuje, dio sredstava se
izmješta u pozadinu, ali nikako da se sasvim povučemo.
A i sama smjenjivanja su bez nekih preciznih rasporeda. Više su
povezana s povlačenjem sredstava nego sa samim čuvanjem linija.
Kada krećeš na smjenu ne znaš gdje ideš, do samoga kraja ne znaš ko
te smjenjuje. Kao ni koliko ćeš dana biti na odmoru.
Koliko god da je dosadno bolje je nego kada se pucalo, ginulo.
Razlog da se mnogo ne pita u vezi trenutnog režima rada. Uvijek će se nekome
činiti kako je zakinut, no i tako mu je sigurno puno bolje nego je ranije bilo.
Ja se ne žalim. Odradio sam tu posljednju smjenu na donjem
položaju, i minobacače i mine s tog položaja smo samo pomogli da se utovare na
kamione.
Potom sam bio slobodan do iza Nove godine, koju sam ovaj put proveo
u Sarajevu. To je i bila neka moja želja. Prvu ratnu Novu godinu sam dočekao u
putu s Igmana u Tarčin, sljedeću sam bio u Jablanici, prošlu na Treskavici. Sada
sam birao između Sarajeva i Visokog. U dogovoru s Mufom sam birao Sarajevo.
Tamo smo najprije uputili nova garantna za Hasibu i Maidu. Zapravo
je Mufo na svoje ime uputio Maidi, dok smo za Hasibu odabrali njenu sestru
Tifu. S obzirom da je ona u svojoj kući to smo uzeli kao prednost. Naravno, kada
Hasiba dođe mi preuzimamo brigu o njoj...
Sam ispraćaj posljednje ratne i doček prve slobodarske godine
upriličili smo kod Alije Dizdarevića. Protekao je, rekao bih u duhu svoga
trenutka. Veselije nego ikada ranije, pa ipak prethodna tri dočeka ću duže, i
bolje pamtiti.
Svejedno, bio sam zahvalan sudbini na tome.
Toliko da sam smiješkom pozdravio kada sam u Mehinim lukama dobio
informaciju da mi je ovaj put ići na onaj udaljeniji, položaj koji još nismo
evakuisali. Nisam obraćao pažnju uvjeravanjima kako ni nas dislociranje neće
kačiti. Vodilo me jedino to što sam znao da su gore moji saborci, kojima ne
želim kasniti...
***
Eto, desilo se i to. I mi predajemo položaj nekoj drugoj jedinici.
Takav je nekakav sada raspored napravljen, mi smo tu dvije smjene, jednu
Bošnjačka. Dok se ne steknu uslovi da se položaj sasvim napusti. No, s obzirom
da su nam iznevjerena nadanja nekakvoj tek privremenoj zimi moglo bi se to
odužiti do proljeća.
Tačno je da bi ovo trebalo biti olakšanje nama, ali se na samome
početku ne pokazuje takvim. Ljudi koji su nas došli smijeniti nisu mnogo
razmišljali. Da jesu, barem bi malo požurili. Možda bi i požurili da su
smjenjivali svoje.
Bio sam ljut. I na ove što su nas došli smijeniti, ali i na sebe.
Zašto ja nekada ne umijem biti bezobrazan.
Sjećam se našega izlaska, odabrao sam par ovih mladih kao ja, skoro
neodmarajući došli smo ovdje. Da preuzmemo položaj, odnosno da oni koje
smjenjujemo mogu zavida sići logoru, kamionima.
Očekivao sam slično i kada budemo mi silazili. To se nije desilo.
Ovi iz Bošnjačke su izgledali tako premoreno da sam ljutnju morao zadržati u
sebi. Nisam vidio smisao govoriti njima išta. I to bi nam uzelo nešto od
vremena, više nego sam uštedio time što sam sve pripremio za brzu smjenu.
Mi smo svi bili spakovani, sve je bilo očišćeno, oprano, sređeno,
od bajte do oruđa. Čak je i zapisnik o primopredaji bio spreman. Ja već
potpisan, ostalo je samo da se njihov komandir potpiše. Na oba primjerka.
Negodovanja ću slušati putem. I oni koji su mi prigovarali bili su
svjesni da to ne čine s pravom. Jedno je izlaziti odozdo, kada se zna da ćemo
svi stići pri svjetlosti, drugo bi bilo da sam nas sada razdvojio. Mogao sam ja
ostati s jednim i predati smjenu, samo da li bismo nas dvojica izdržali da sami
silazimo. Ne bismo, to se pokazuje svakim korakom.
Ono što su ovi isprtili vjetar i vejavica su dobrano zatrli. A noć
će biti bez mjesečine.
Snijeg je takav da ga je teško nanovo prtiti. Ne vidi se svugdje
gdje je prtina bila pa noge svako malo skliznu ustranu. A to umara onog koji
prvi ide.
Kako god, na čelu ćemo se morati smjenjivati. I to ne strogim,
pravilnim razmacima. Već prema sposobnosti, snazi, izdržljivosti. Počet ćemo
normalno, dalje se prilagođavati.
Nema nas previše. I u početku sve ide dosta dobro, bolje nego
strahovasmo. Ipak, pravi problemi nastaju kada se noć spustila. Bila je toliko
mračna da je na nekim mjestima svjetlost koju je snijeg ostavljao bila
nedovoljna. Morali smo se koristiti baterijom.
S ovim u vezi to što nas nema mnogo je bila pozitivna stvar, jedna
baterija nam je dovoljna, s tim da je Edin Kokić koji ju je nosio uvijek išao
drugi. Tako je najbolje svijetlio čelo, a po potrebi se mogao i okrenuti i
ispratiti kretanje i onih sa začelja.
Nailazili smo na područja gdje snijega nije bilo mnogo, no tu je
mrak bio prejak. Tu bismo bili još usporeniji, Edin je morao ispratiti svakog
zasebno. A bilo je i prikrivenog kamenja, često su se čuli i jauci. Nekada
bolni da su se čule i popratne psovke.
Bilo je za očekivati da će neko priznati kako dalje ne može uopšte,
nakon što je već davno priznao da ne može ići prvi. Samo bi nam trebalo još i
to da nekoga moramo nositi. I ovako je čelo spalo na nas četvoricu: Ramiza
Barlova, Munira Saljevića, Seada Peza i mene.
A i ja sam bio pri kraju snage, mislim da me je u odustajanju
sprečavalo jedino to što sam bio komandir. A to me je zaustavljalo i da naglas
psujem, dočim sam u sebi izmjenjao nekoliko puta sve psovke koje sam znao. Čak
sam ih nekoliko noćas i smislio.
U pauzama psovanja sam se dao na razmišljanja o nekim prošlim,
sličnim situacijama. Bilo ih je mnogo, sve na svoj način teške. Povratak s
Trebevića je ostao jedinstven, zasigurno neponovljiv, ali i ovo vjerovatno
zauzima visoko mjesto, možda odmah do Trebevića. Ono je sigurno bilo teže, ovo
ima svoju težinu koja dodatno boli. A to je što se sve moglo izbjeći, samo da
su nas smjenjivali neki koji bi malo porazmislili, i pokazali više obraza.
Sjećajući se Trebevića i drugih sličnih momenata, podsjećajući se
da se svaki od njih zaboravio puno brže nego mi se u trenutku doživljavanja to
činilo, pokušavao sam se malo smiriti, utješiti. Nisam sasvim uspijevao, činilo
mi se i da neću izdržati, ili ako izdržim da se dosta dugo neću oporaviti.
Ovi koji su išli iza jednako, ili još i gore su se osjećali. Trojici,
na koje nisam mogao spustiti sav teret vođenja kolone, malo sam i zavidio. Sead
i Salja su lakši, teže su sklizavali snijegom ustranu, Ramiz je bio krupniji i
teži, kao takav je lakše podnosio, odnosno odupirao se sklizavanju.
Onaj kome sam se divio bio je Edin Kokić. Bio je kao i ja, srednje
težine, no odlično je igrao svoju ulogu. Nije mogao bateriju držati uvijek
ispred sebe, svijetlio je i naprijed i nazad, proklizavalo se i njemu, no sve
je nekako tiho i lahko podnosio.
Kao da je svjestan da čitav naš silazak ovisi o njemu. A tu je
ulogu sam sebi predodredio. Kao da je znao da će nas ovo snaći, sačuvao je ne
jedan, već četiri baterijska uloška. Ja nikada ne bih ni pomislio da može
ustrebati više od jednog. Mraz ih je praznio puno brže nego smo se mi mogli
kretati.
Ništa se ne desi slučajno, niti šta potrefi. Edin je imao tačno
četiri uloška za baterije, tačno toliko nam ih je i trebalo. U logor smo ušli
kada je posljednji izdavao.
Posljednji kamion je čekao da se mi ukrcamo. Ovi su bili malo
zabrinuti, mi mnogo umorni. Objašnjavaćemo se putem.
A na kamion se jedini Edin Kokić popeo sam.
