Telal viče od jutra do mraka:
„Ko j' u koga noćas na konaku,
nek ne ide rano sa konaka.
Utekla je pašina robinja
i uzela dva tovara blaga,
i ukrala sahat iz njedara,
i odvela ata iz ahara,
i povela Muju haznadara!“
Susreli je pašini kavazi:
„Što pobježe pašina robinjo?
Što s' uzela dva tovara blaga,
što ukrade sahat iz njedara,
što odvede ata iz ahara,
što povede Muju haznadara?“
„Blago nosim da putem ne prosim,
sahat nosim da gdje ne zadocnim,
ata vodim da pješke ne hodim,
haznadara – da ne spavam sama!“
Bili smo puni misli kakav će osvanuti ovaj prvi, vjerovatno i
najvažniji dan ovdje. Sličan jučerašnjem značilo bi kako će dobrovoljci možda i
zažaliti. I u tom slučaju, razmišljao sam koliko bi imalo smisla da mi ostali
budemo samo posmatrači.
Prohladno jutro se ipak razvilo u dan, kakav bismo željeli da bude
svaki preostali. Ko imalo ima iskustva s radom u šumi dodao bi kako smo
pripaženi. Od Boga. Od prirode.
Nije bilo potrebe da se iko ikome zamjera, s prelaskom iz jutra u
dan, odmah je bilo jasno kako će momci uspjeti. Zapravo, s njihovih izraza lica lako se čitalo kako se rađa volja da i prebace planirano, odnosno da nas dodatno osiguraju
drvima.
U takvom raspoloženju i meni je bilo lakše da im par puta priđem,
bez namjere da iskazujem sumnju, da išta kontrolišem. Tek s nijetom potvrde
kako smo, bez obzira što se podijelismo u dvije grupe, bili i ostali jedno!
Osjećajući da ništa neće biti pogrešno protumačeno, namjerno sam
zauzimao šefovski gard, ukrštajući ruke iza zadnjice. Šefovski gard, ali
prijateljsko uživanje u činjenici da radovi napreduju brže i od priželjkivanja.
Najbolje svjedočanstvo su poznati pokliči koji se i inače daju slušati u
ovakvim situacijama.
- Op, op, op! Snesi, Žera! – meni posebno simpatičan je bio Fudo
Bećirbašić, koji je upravo grlom pokušavao da prati kolege, braću Baju i Zaju
Bajraktarevića te Raleta Šukala, a s obzirom da su oni bili i vičniji, a i jači
za ovaj posao.
Jednu od pauza koristim da se malo našalim s Fudom:
- Završio se i ovaj rat. Nije kako smo željeli, ali ima nešto
pozitivno i ovako...
- Sve je pozitivno, samo nek je završio – Fudo nije mogao odmah
skontati na šta ja ciljam.
- Slažem se, ali otkako je ovo mirno... mene proganjaju razmišljanja
ko bi se navikavao na suprotne uloge. Ti si meni bio šef pred rat, ja tebi u
ratu. Mogu misliti kako bi me zaganjao, gore no vuk maglu, ako bi te dopalo da
opet ti budeš meni nadređen!?
- Joj, da znaš da si i u pravu – Fudo me zagrli, prethodno na
prepoznatljiv, sebi svojstven način istovremeno razvuče široki osmijeh uz
kruženje glavom – i mogu ti reći da će nekima biti neobično. Koji su do jučer
komandovali, a sutra opet oni budu vikali „Op, op, op... Iznesi, Sonja!“
- A znate ša sam ja skonto? – Rale jedva dočeka da uskoči – eto i ti
Fuda znaš kakav je bio, ja sam skonto da u ovom ratu niko nije prolupo ko on!
- Vi meni vjerovali ili ne – Fudo je brzo smislio odgovor – ja da se nisam ovako ponašo, e onda bih ja
poludio!
- Slabo vi znate Fuda – imao je i Baja koju reći – on je uvijek vaki,
isti bio. Vazdi je zabušavo...
Petnaestak minuta odmora i smijeha, a onda se ponovo pale motorke,
zazvižde sjekire, nađe se i neko da se s Fudom nadvikuje. Bacali su se pogledi
prema nebu, koje je dozvoljavalo da se u druhoj polovini dana malo i sproije
radi.
Tako i ne previše umorni, rano narednog jutra su bili spemni za
pokret. Svi što ostajemo također smo poranili, zajedno smo osjećali kako će se vrijeme
danas poprilično razlikovati u odnosu na jučer, ali je i na rastanku trebalo okazati
kako niko nikom ne zavidi.
Ja sam još jednom prišao Fudu:
- Jarane, možda i nije pametno ovo što ću ti reći. Šta misliš, bi li
dobro bilo da vi u logor nikako ne svraćate!?
- Ja mislim da niko nije lud, pa da noćas ide u Mehine Luke. Samo da
nas ikolko vrijeme posluži, da se svaljamo do Igmana. A onda „kud koji!“
***
Drvosječe su svoje završili, nadati se da su bezbijedno stigli do
svojih domova. Mi se bavimo prekraćivanjem vremena, na uobičajene načine ali i
smišljajući neke nove.
Ovakve situacije su i prilike da se neki ljudi puno bolje upoznaju.
Izet Mešak je neko vrijeme bio s nama artiljercima, ipak tek sada vidim da je
to jedan veseliji čovjek nego se prvim utiscima činio.
Nije bio ljubitelj pokera, šaha ni jamba, ali je bio sjajan
imitator, zbog čega je i popamtio mnoge anegdota iz svoga i ostalih sela iz
Doline Sutjeske. Svaku večer se predstavio s nekoliko. Sve je bilo jako
zabavno, posebno nama koji smo ih prvi puta slušali.
Izetu je u održavanju šaljive atmosfere najviše pomagao Izet Humić.
Tek povremeno bi i mi ostali ispričali po nešto, makar ne bili tako dobri u
tome.
Izet nas je uspio malo odmoriti od onih popularnih, redovnih igara.
Naučio nas je jednu novu, za koju smo uvjereni da ju je on lično i izmislio.
Igra se zvala „miš“.
Pravila su bila jednostavna, većina igrača bi napravila krug, dok
je miš bio u sredini. Igrači koji su u krugu ruke su držali iza leđa. To im je
omogućavalo da glavni rekvizit, u našem slučaju debele čarape, po Izetovim
riječima može se koristiti i nešto drugo, kao rukavice, međusobno razmjenjuju a
da to miš ne vidi. Fora jeste da ta razmjena ide što brže kako bi miš teže
primjećivao kod koga se igraći rekvizit nalazi. Dozvoljena je i dekoncentracija
miša na način da ostali zvižde, škrguću ili puštaju neke druge zvukove. U
trenutcima kada su čarape otprilike mišu iza leđa igrač kod koga su treba brzo
miša udariti po glavi, potom odmah ih proslijediti lijevo ili desno.
Miš se bori da izađe iz kruga tako što pokušava osvojiti čarape.
Pod osvajanjem se podrazumijeva da presiječe jedan napad na sebe, to jest
nekoliko sekundi ima svoje ruke na čarapama. Naravno, onaj od koga bi oteo
čarape postajao bi novi miš.
S obzirom na gradnju bajte igru smo morali igrati na gornjoj
palači. Igra je bila simpatična, mada i osjetno dinamičnija nego nam se pri
predstavljanju činilo. Nakon svakog kruga smo uzimali kraći predah, jer je znoj
kiptao sa svakoga.
Biti miš nije bilo nimalo lako. Umarao se više od drugih, tokom
same igre uzimao kraće pauze, a iz minuta u minut je rasla želja da čimprije
izađe iz kruga.
Bilo je i posebnih želja, ciljanih namjera od koga da se otmu
čarape.
U jednoj od igara Fadil Bičo je bacio pik na Munira Saljevića.
Zanemario je činjenicu da je Salja na rubnom dijelu palača. Bacio se na njega
panterskim okretom. Salja se skoro prepadnuto malo trznuo nazad, istovremeno
pokušavajući da doda čarape Seadu Pezu koji mu je bio s desne strane. Taj potez
je Fadil očekivao pa je i svoj panterski skok zaokrenuo u tom pravcu. Jednom je
rukom imao čarape, ali je svojim potezom dodao na Saljin trzaj nazad te su
ubrzo obojica završila na podu.
Bio je to kraj naše igre, koju svi vjerovatno odigrasmo jedini put.
Ostaće nam u sjećanju kao zabavna ali ne i sasvim bezazlena. Srećom, niti je
visina prevelika niti su Bičo i Salja ružno pali. Sve je završilo sa smijehom.
I s odlukom da na ovome ostane.
zimske staze Bjelašnice
