Tri snijega pala u Mostaru,
jedan lanjski, drugi onomljanski,
a treći je od ove godine.
Nigdje nije u njem okopnjelo,
već daleko na brdu visoku,
gdje no sjedi bratac i sestrica.
Seja bratu zarukavlje veze,
a brat seji ogrlicu niže!
Nakon nekoliko ružnih, surovo ispunjenih vijavicama i mrazom,
konačno opet svanu jedan sunčan dan. Upućena je patrola, koja nije išla daleko
od logora. Treba još sunčanih dana da stopi još snijega, još ga je nemoguće
proprtiti, pregaziti.
Ipak, sunčan dan nas je makar izvukao iz baraka. Lopate su radile,
prtine više neće biti jedino područje po kojem ćemo se kretati.
Pravljenje tog malo šireg platoa dalo je još jednu ideju. Kome
drugom, do Izetu Mešku.
Do potoka je bilo nekih dva-tri kilometra. U svakom slučaju previše
da bi se cesta dotle očistila. Odatle pa dalje znamo da bi se nekako nivom
mogla i savlađivati. Sigurno je da ima još nekoliko mjesta gdje bi Izet sam
lopatom radio.
No, sunce je uz jutarnje
mrazove prilično očvrslo snijeg. Otud, ova druga ideja. Bilo je slobodnih nekakvih
dasaka, nekad je bilo predviđeno praviti još objekata, koje ćemo sada koristiti
u druge svrhe. Zapravo se laćamo poduhvata koji je Izet osmislio, a u koji ni
sam ne vjeruje. Priznao je da se želi prvenstveno našaliti s hercegovcima, kako
nazva naše trenutne komšije.
Barem je u tome bio u pravu. Nije dugo trebalo da gotovo sve
komšije budu vani i da začuđeno gledaju u ono što se dešava ispred njihovih
očiju.
Nadao sam se da odozgo ne vide i osmijehe na našim licima. I da
neće niko od njih sići do nas, zadržati se duže, nisam siguran koliko bismo
mogli glumiti ozbiljnost.
Ovo što smo mi radili bilo je sve, samo ne nešto ozbiljno. Nosali
smo daske i poturali ih pod nivu. Najprije bi očvrsnuti snijeg dodatno utabali,
potom položili dasku u pravcu točkova. Kako smo imali samo dvije i dovoljno
široke i dovoljno debele daske to smo na jednoj strani malo više improvizirali,
duplirajući ih.
Nakon što bismo poturili dva puta po dva para daski pogurali bismo
nivu. Koja se daskama micala centimetar po centimetar, onako kako su jedni
navodili Izeta koji je sjedio za upravljačem. Po daskama je bilo mraza, snijeg
ispod je bio također sklizak, ni gume unatoč lancima nisu bile imune na ovakvu
situaciju, pomjeranje lade je išlo teže nego smo i sami očekivali.
Daske su se izmicale, točkovi spadali, snijeg je propadao. Prvo
pomjeranje je uzelo više vremena nego pripreme za njega. A tako je nastavljeno
i dalje.
Sve manje smo se smijali, polahko nam je dosađivalo ovo izvođenje
nemogućeg. Ipak bi se pokatkad kotrljanje nive izvršilo dosta brzo, na trenutak
bi nam se učinilo da bismo, uz puno sreće, mogli u dan-dva savladati svih dva
kilometra.
Broj hercegovaca koji su nas posmatrali nije se smanjivao što nam
je davalo smjernicu da ne odustajemo. Barem dok su oni tu.
Približavalo se vrijeme ručku, mi smo počeli željeti da ibrećenje
hercegovaca što prije stane.
Došlo je tek u vrijeme ručka. Do kada smo mi nivu pomjerili tek
nekih dvjestotinjak metara. Pri tome smo već morali promijeniti nekoliko dasaka
koje su pukle. Čak i kada bismo ubrzali tempo izvjesno je da bismo puno prije
cilja ostali bez dasaka.
Dogovorili smo se da poslije ručka nećemo nastaviti. Odnosno da
ćemo odlučnost, riješenost i upornost još glumiti u vrijeme ručka, prodavši i
priču da smo ufrštuljili fazon te da ćemo do noći biti u potoku. Nakon ručka
ćemo se malo odmoriti, potom opet otići do nive. Gdje ćemo samo stajati,
šetati, razmjerati, da izgleda kako određujemo neke idealne pravce i uglove pod
kojima ćemo metati daske. Glumićemo i određena neslaganja među nama.
***
Odmorili smo sat poslije ručka. Potom smo izašli i odmah pogledali
put hercegovaca. Njih nekoliko je čekalo da vidi jesmo li baš ludi koliko se
tokom ručka predstavismo. A njihov broj se ubrzo uvećao.
Mi smo se držali dogovora. Šetali smo, saginjali se, mahali rukama.
Pokazivali smo rukama naniže, crtali kroz vazduh krivine na koje ćemo naići,
stalno pogled pružajući i prema hercegovcima.
Zabavljali smo se na ugodnom suncu. Prepolovili smo vrijeme od
ručka do večere, broj hercegovaca koji su nas posmatrali konačno se počeo
smanjivati. Kada su i posljednji otišli, krenuli smo i mi put naše barake.
Uz večeru ćemo im priznati to što su i sami shvatili. A isto ćemo
dakako morati ispričati i smjeni koja nas bude mijenjala. Sigurno da će ih lada
niva zgurana dvjesto metara začuditi. Dasaka okolo neće biti, prva misao im mora
biti da ju je Izet sam spustio...
