Grana od bora pala kraj mora.
„Hej, Marice, mlada krčmarice,
donesi vina!“
„Ne mogu ti ja, donijeti vina,
svud je rosa, a ja sam ti bosa,
zebu mi noge!“
„Skini nanule, obuj papuče.
Ako meni Dragi Bog pomogne
kupiću ti kundure!“
„Ne kupuj mi ti, ne trebaju mi,
imam oca, na moru trgovca,
kupiće mi on!“
Jedanaesti je dan smjene. Na one koje smo vratili kućama smo
zaboravili. Vrijeme se opet pogoršalo, moguće da u našoj smjeni patrole više
neće raditi.
Posljednje u šta smo vjerovali je da će nas neko posjetiti. Što se,
na našu veliku začuđenost, ipak dogodilo. Od čovjeka od koga se to i trebalo
očekivati, no nas je svejedno vrlo iznenadilo.
Halim Alibašić, prijeratni fočanski imam, danas jedan od moralista
u Korpusu znao je otprilike u kakvim uslovima ovdje boravimo, želio nam je
pokazati da nismo zaboravljeni, prepušteni sami sebi.
I on je vozilom prešao samo
dio puta, ostatak je prepješačio. Samim time nije ni mogao donijeti kakvih
posebnih darova. Zapravo je donio nam nekoliko primjeraka najnvovijeg broja
„Ljiljana“.
Njegov potez bismo izuzetno cijenili, da mi nismo dijelom
izmijenili okolnosti. Zapravo se usuđujem zaključiti kako je težak put koji je
prepješačio, koji je još teži kad se zna da je došao kao samac, dobrim dijelom
kumovao promjeni u njegovom ponašanju.
Pojava čovjeka na čijem licu se vide početne prozebline logično je
nas učinilo susretljivima, gostoprimljivima. I da ga nismo poznavali ugodno bi
ga smjestili blizu peći i počastili, okrijepili ga toplim, vrelim čajem. I razgovor
krenuli od njega, njegovih nedaća koje je savlađivao da bi nas posjetio.
Početna opuštenost mene je i prevarila. Jasno se sticao dojam da je
ovo tačka do koje je planirao doći.
Ali nije me trebalo iznenaditi njegovo pitanje:
- Ostali su na položaju?
- Na po...lo...ža...ju? – razvlačio sam početak odgovora, iako
svjestan da mi prelijetanje pogledom po ostalima neće pomoći da dam odgovor
drugačiji od onog koji u ovih par sekundi odaberem – kakvom položaju? Nema položaja!
U dogovoru s glavnim komandantom čim je vrijeme ovako grozno ljude ne izlažemo
nepotrebno...
Muk je zamijenio dobro raspoloženje. Alibašić je sada kružio
pogledom po bajti. Brojao nas je.
Ostali su ćutali. Ja sam još govorio, no ne vjerujem da me iko više
slušao. Svi smo kovitlali vlastite misli, usputno nagađajući kako drugi
razmišljaju.
Nakon što sam i ja prekinuo s pričom pogled sam digao plafonu. Nisam
gledao u lica, u sebi sam pogađao koji me sad mislima kore zašto nisam slagao, a koji
pak odobravaju moju odluku da ne lažem.
Da, nisam htio lagati. Imama. U onih par sekundi sam skontao da bi
mi to bio veći grijeh nego ono što sam prethodno uradio.
Osjećao se njegov bijes, koji je nadrastao nivo ljutnje, i koji je
bio i iznad svih onih ružnih osjećanja proisteklih iz težine putovanja. A ja
sam se čudio zašto bar ne cijeni moju iskrenost!? Zašto me nije do kraja
saslušao?
Osjećanja su nemjerljiva. Što nekoga veseli to može drugoga da
ljuti, nekog čudi što je drugima normalno.
Osjećanja su nemjerljiva, matematika je neumoljiva. Šta god da ja
trenutno mislim, kako god da bih pokušavao dalje se pravdati, ne mogu poreći kako
se uveliko logika zapetljala u činjenici da je donio više primjeraka novina nego
je zatekao nas!
U svakom slučaju ja sam svoje rekao, i ranijim a i današnjim
postupcima. Još jedino mogu pustiti da Alibašić kaže šta ima.
Rastanak neće biti ni sličan sastanku. Kao što ni njegov posjet
nije bio ni blizu kakvim ga je sam zamišljao. Dalo se primijetiti da se jedva
suzdržava reći sve što mu je na umu. Mislim da se malo kajao što je uopšte i
dolazio.
Nije se želio dugo zadržavati. Nije želio otići sa mnom do
Hajdarevića. Ovdje viđeno mu je bilo dovoljno.
***
Po njegovom odlasku smo se nekoliko minuta smijali. Brzo shvatamo
kako nam i nije ostavio razloge za to. Besposleni smo pa cijelu situaicju
možemo ispretresati iz raznih uglova.
Nagađali smo da li je njegova posjeta bila sasvim dobrovoljna i
dobronamjerna, ili je tu bio isključivo po zadatku. Zadatku koji je uključivao
posjetu, ali i obilazak jedinice, te podnošenje nekog izvještaja.
Pitali smo se i hoće li najprije svratiti do naše Komande u Mehinim
Lukama. Odnosno, bih li ja trebao izvijestiti o njegovoj posjeti. Ako bih, da
li trebam reći više od toga.
Odlučio sam zaboraviti. Redovno javljanje je tek večeras.
U rokovnik ću pribilježiti vrijeme posjete, ništa više od toga. A
kada se vezom čujem s Komandom javit ću da je stanje redovno.
To mi je bio nijet.
***
Ipak, dežurni u Komandi brigade je bio Salko Softić. Alibašić je
svraćao do njih. Predstavio je situaciju haotičnom. Razuvjeravao sam Salka da
nije tako, da četnici miruju i da će mirovati dok smo mi na smjeni. Da nas je,
skupa s hercegovcima, preko šezdeset, da znam da nas je trebalo biti tri-četiri
puta više ali da sam ja ponajmanje kriv za to.
Salkov glas je bio miran, imao sam osjećaj da me potpuno razumije.
Na koncu, jedino mi je prigovorio to što nisam o svemu odmah izvijestio njih
dolje. Bilo bi im lakše danas u komunikaciji s Alibašićem. Ovako, na sve što je
vidio gore dodao je i to da ovi dolje nemaju pojma o tome.
***
Razmišljajući sada o svemu shvatam da je Salko apsolutno u pravu. Nisam rekao u slušalicu, ali za sve je kriv Alibašić.
Da njega „neki šejtan“
nije naveo da nam po ovakvom nevremenu donosi novine, bez kojih svakako smjenu
možemo izgurati, sve bi prošlo kako smo Hajdarević i ja bili zamslili. Ovima
što će nas smijeniti nekako bih poručio da je veća grupa krenula ranije, oni
koji vjeruju da će dugo pješačenje teže podnijeti. A nekako bih odglumio
začuđenost da su se putem negdje, i nekako mimoišli.
