Čija li je ono djevojka malena,
što na Drini poji dva konja zelena.
Jednom tepa Zeko, a drugom Zelenko.
Sa bosanske strane, momče kod ovaca,
malenoj djevojci žute dunje baca.
A djevojka njemu jabuku rumenu.
„Oj, djevojko, mala, bijela i rumena,
pošto bi prodala dva konja zelena?
Ako žališ Zeka, prodaj mi Zelenka!“
sredina marta
1996.
„Pošto bi ti, momče, prodo svoje ovce?“
„Ne bih da ovce ni za zlatne dvorce;
Al bih za te, rado, dao cijelo stado!“
„Kad ti, momče mlado, daješ cijelo stado;
Ja bih laka, mala, oba konja dala,
al se ne bih kući ni vraćala!“
Smjena je pri kraju. Daleko od toga da smo umorni, iscrpljeni, da
nam je odmor neophodan, svejedno smo se radovali kao i svaki put ranije.
Kada se sve sabere ništa se nije značajno dogodilo, pa opet je ovo
smjena koju ćemo dugo pamtiti. Po bezbrižnosti, međusobnom druženju, ispričanim
i odglumljenoj šali, po iznenadnoj posjeti Halima Alibašića. Polovinu koju smo
vratili kućama pamtimo koliko da i nisu nikako ni bili s nama.
Prijepodne koje je trebalo da prođe u iščekivanju iznenada je
okrenulo naša razmišljanja. A razmišljali smo o tome oko koliko će nam smjena
doći, u koja doba ćemo biti u Mehinim Lukama, koliko ko ima izgleda da još
večeras krene svojoj porodici. Procjene su išle da ćemo najvjerovatnije svi
noćiti u Mehinim Lukama.
Kada me je Mirza pozvao krenuo sam smiren i bezbrižan, uvjeren da
se radi o čisto informativnom razgovoru s Komandom. No, čim sam ponovo čuo glas
Salka Softića nešto se u meni uzburkalo. Prije nego je bilo šta rekao zapitao
sam se koliko to njih dolje u Komandi ima te je on svaki dan dežurni. Kada je počeo
govoriti o tome da su se jutros čuli s Komandom Prve slavne doslućivao sam da
ima nešto reći što nam se neće dopasti.
Objašnjavao je Salko, ne toliko brzo pa ipak tako da ga nisam
najbolje shvatao. Što sam uspio povezati jeste to da bismo mi u povratku
trebali ponijeti, odnosno svesti nešto od zaostalih sredstava, zbog čega bismo
trebali i sačekati da kamion može izaći skroz do logora. Tih sredstava nije
bilo mnogo, veći dio je sprtljala smjena prije nas.
A navodno neki iz Prve slavne ubrzano rade na raščišćavanju dijela
puta koji je trenutna prijepreka da kamion može doći do Baletinih voda. Vrijeme
ovdje nije bitno se popravilo, sumnjao sam u nagovještaje kako bi smjena
trebala sutra doći. Svejedno, sve što sam čuo nama je značilo samo jedno,
ostajemo najmanje dan duže.
***
Ispratili smo tužno smjenu Hercegovaca. Pedeset ih otišlo,
otprilike toliko došlo. Sve je kod njih išlo prema planu. Čak sam i ja pozvan
na formalnu primopredaju.
Hajdarević me novome hercegovačkom komandantu predstavio jednostavno
kao nekog s kim je odlično sarađivao, i to tako da je uvjeren kako će i ovaj
moći računati na isto. O kakvoj se saradnji radilo bilo bi glupo da je duže
govorio. Ni formalno nije bilo potrebe, ja svakako ne bih još dugo trebao biti
tu.
Ne bismo trebali još dugo ostati, ali novo javljanje iz naše
Komande, i ponovo Salka Softića! dovodilo je to u pitanje.
Ovaj put je Salko bio kraći, Prva slavna još nije završila. Za
razliku od dan ranije ja sam morao drukčije nastupiti, rekao sam Salku da što
se mene lično tiče sve ovo je razumljivo, prihvatljivo, međutim da i sam zna
kako brzo sumnje i nepovjerenje rastu kod vojnika.
Obećao sam učiniti koliko mogu da situaciju održim pod kontrolom,
ali ako vojska odluči da napusti položaj ja ću ići na čelu. Sa zadnjom mojom
rečenicom Salko nije dijelio slaganje, samo je ponovio da on vjeruje kako će do
sutra ujutro sve biti sređeno te da će nam smjena stići prema planu. Ovom, po
drugi put prolongiranom.
Izašao sam pred vojsku, prenio što je meni rečeno, naređeno. Zajedno
smo iskazivali negodovanje, svjesni da ga niko nema čuti, najbaziraniji smo
bili oko toga kako smjene nije trebalo miješati sa svlačenjem tehničkih
sredstava.
Bilo je jasno da nam je danas kasno preduzimati bilo šta, ali i da
je vrijeme da za sutra budemo pripremljeniji. Zavrtilo se oko toga da večeras,
tokom redovnog javljanja saopštim Komandi da smo odlučili sutra napustiti
položaj ukoliko smjena ne dođe. To bi značilo da nam je pješačiti cijelim
putem, nešto što se nekima manje dopadalo od zadržavanja još koji dan. Ipak,
trebali smo težiti nečemu što bi nas činilo jedinstvenima.
Pošao sam od Izeta i Mirze, koji su haman i zaboravili dan kada su
izašli ovdje. Zbog njih je i neodgovorno i bezobrazno ovo što nam se radi. Izet
je ostao šaljivo raspoložen, kaže da je nivu spustio dokle je mogao, da ona
odande neće nikamo, gorivo joj je već izvukao, te da mu ne pada na pamet da se
žrtvuje više nego već jeste. Mirza se samo dopunio, ako Komandi nije stalo do
održavanja veze s položajem nije ni njemu.
Šaćir Lugušić je također bio raspoložen, zapravo je uvijek takav.
Kazao je kako se u njegovom slučaju ne pita on već konji. Previše ih je da bi
ih sve sam vodio, a da je samo jedan bilo bi mnogo da ga samog ostavi.
Svi smo ga razumjeli, ja sam dodao da je upravo on taj zbog kojeg
bismo se trebali svi strpiti. Šaćir je govorio kako se ne trebamo obazirati na
njega, da je bezobrazno ovo što nam svima Komanda radi.
Izgovorio je i jednu rečenicu koja će meni najdublje da poljulja
misli. I svo ono otezanje oko našeg izlaska, te ovo oko naše smjene, sve to je
Šaćiru i previše sumnjivo. Po njemu je sve povezano s reintegracijom koja je u
toku!
Čuli smo ponešto na radiju. Neki Srbi su odlučili ostati na svome,
većina ipak odlazi. Dio njih pali, ždije, uništava ono što ostavlja. Ono što
nije popaljeno brzo postaje useljeno. Policija nije najspremnije dočekala
novonastalu situaciju. To useljavanje je nekontrolisano. A jedan od rezultata
je taj što je nas malo izašlo na smjenu, moguće i da ne mogu naći ni toliko da
nas zamijene.
Možda sam se sebi malo čudio kako i sam nisam isto skontao. Jer, da
doista tako nije, mene ne bi zapalo da budem komandant pravca. Mnogo ih je koji
bi rađe nešto takvo imali u biografiji.
Dugo smo diskutovali o svemu. Sada sam i ja bio na tome da ne
trebamo tek tako prijeći preko ovoga. Ali sam i dalje saosjećao sa Šaćirom. A
dvojbenim me činilo što nikada nešto slično ne bih uradio. Prisjetih se
napuštanja Igmana, bio sam jedan od rijetkih koji nije glasao za to. Također i
kada smo indirektno privremeno skrojili sudbinu Zuhdije Ožegovića. Ogromnu
većinu nije bilo briga za Zuhdiju, samo su težili iskazati vlastiti revolt, ja
sam bio manjina koja je podržala svoga komandanta.
Ja sam sada u donekle sličnoj poziciji kao onda Zuhdija. Imam jasnu
naredbu, i razmišljanja vojnika koje je u suprotnosti s tom naredbom. Mogu
ostati sa Šaćirom, ili predvoditi ostale.
Veliki
ljeljen, dio staze
