Konja vodim, pješke hodim,
da ja zlato ne probudim.
Zlato spava, mene sanja,
mene sirotana!
Dal će doći, il ne doći,
čekaću ga do ponoći.
Zora svanu, sunce granu,
dragi na mejdanu!
Raspremio konja vrana,
da se odmori.
Noćas ćemo, s mojom dragom,
mome dvoru poći!
Novi komandant hercegovaca nije prijatan poput Hajdarevića, ali to
mi i ne smeta. Dojmilo me kako je podjednako bio mrzovoljan zbog odluke koju je
njegov prethodnik donio, kao i na činjenicu da nas ovdje uopšte ima. Taj
ignorantski status znači da posebnih sastanaka neće biti, ali će nas na hrani
dakako trpiti. Dok smo ovdje.
Noć je u našem dijelu logora bila vesela. Kakva bi mogla drukčija
biti kada ne možemo osporiti činjenicu da nam i nije loše. Hrane nema viška ali
i ne manjka, drva zasad ima sasvim dovoljno, vrijeme bi se uskoro moralo
popraviti, a ako bude trebalo zaposjesti položaj ili barem održavati patrole, o
tome ćemo se sikirati ukoliko do toga dođe. Prije nego odemo odavde. Što zapravo
i predstavlja našu jedinu trenutnu brigu.
Jutro je donijelo ideju koju je Izet predložio. Trebamo izvršiti
pritisak na našu Komandu. A to jedino možemo učiniti na način da odglumimo
napuštanje položaja. Pri tome ćemo pratiti razvoj situacije, ukoliko Komanda
ostane gluha mi ćemo iz glume prijeći u stvarnost.
Za glumu napuštanja je bilo neophodno da svoju ulogu odlično odigra
Mirza. Treba da glumi kako su samo on i Šaćir ostali u logoru, dok smo ostali u
putu, predvođeni mnome.
Da krenemo s glumom čekali smo prvi razgovor sa Salkom. Vrdao je
ponovo, nije mogao dati garancije da će smjena biti i danas ali kao očekuje da
bude.
Rekao sam mu odlučno, oficirski, da me više sredstva ne zanimaju,
da su mi ljudi iznad njih. I da krećem odmah po doručku. Ako na Čakljama ne
bude kamiona, cijeli ćemo put pješice prijeći. Odslušao sam Salka dok je
govorio da to ne činimo, da je vrlo vjerovatno da će biti uspostavljena
prohodnost puta, ako ne danas onda sto-posto sutra. Odgovorio sam samo sa
„razumijem“...
***
Dva sata poslije stajao sam pored Mirze koji je zvao Mehine Luke
javljajući da smo mi u pokretu. Bio sam oduševljen kako se držao s ove strane
slušalice. Sa suprotne se ton povisio, posve neuobičajeno za Salka. Tražio je
od Mirze da se čuje sa mnom, da me nagovara da se vratimo, da ne dodajemo više
nevolja na one koje trenutno imamo. Mirza je odgovorio da će se čuti sa mnom, i
prenijeti što je rečeno.
Salka je nazvao ponovo kroz desetak minuta. Javio mu je kako je
uzaludno pokušavao stupiti u vezu sa mnom, da pretpostavlja kako sam negdje u
udolini. Da će nastaviti da me proziva.
Salkov ton je bio još viši. Zamolio je Mirzu da konstantno nastavi
s prozivanjem, te da mu se javi čim se čuje. Na kraju je obećao da će smjena
sutra sigurno biti, ako ne bude cio put prohodan bit će nam otežano utoliko što
bismo taj dio ponovo išli pješice, i to goneći na konjima ovo nešto sredstava
što je još ovdje a koja moramo prebaciti u Mehine Luke.
Dogovorio sam se s Mirzom da još malo glumimo prijekid veze. Prošlo
je više od pola sata kada su nazvali iz Mehinih Luku. Mirza je objasnio da se
prije par minuta uspio čuti sa mnom. Ali sasvim kratko. Veze su bile jako loše,
nije mi uspio ništa prenijeti. Ali je dodao da me dovoljno poznaje i da je
siguran da ću se ja njemu ubrzo javiti, čim se nađem na mjestu gdje bi veze
trebale biti čistije.
Salko se uzjogunio. Opet je Mirzu zamolio da nastavi s prozivanjem.
Nakon dvadesetak minuta smo Mirza i ja „uspostavili vezu“. Bio sam
sa strane barake, prste sam držao na motoroli. Obavili smo kratak razgovor,
onako kao da nisam uopšte bio u toku. Razgovor je djelomično čuo i Salko. Ipak
je tražio da mu Mirza ponovi, što je značilo da smo bili više nego uvjerljivi.
Meni je povremeno donja usna podrhtavala, ipak me sigurno, čvrsto,
ozbiljno držanje malog Mirze smirivalo. Bit će da sam malo sumnjao u kolegu, a
donekle je bilo bojazni da neko od ostalih ne prsne u smijeh. Svi su gledali
kompletnu predstavu, a u čestitanjima su prednjačili Izet Mešak i Ismet Humić.
Po završetku smo se dali na spremanje rečenih sredstava. Radilo se
o dvije šesetke, dva puškomitraljeza, nekoliko sanduka mina i bombi, kao i
nekoliko pušaka, naša artiljerisjka busola, te nešto inžinjerijskih,
protivoklopnih i sredstava veze. Uglavnom smo, to što nije bilo u sanducima,
popakovali u vreće.
Za razliku od par prethodnih dana sada smo bili sigurni da sutra
idemo kućama.
