Ukrade se od zlata jabuka
sa džamije Čejvan-Ćehajine.
Sve se jamči jedno za drugoga,
a sarhoši po dva za jednoga.
kraj maja 1996.
Za Aliju jemca ne bijaše,
za Aliju, imamova sina.
Za nj se jamči lijepa djevojka,
lijepa Hanka gradskoga dizdara!
Nisam se premišljao. Otići ću i do Jablanice. Vozovi su sada
redovni, idu direktno, mogu se isti dan vratiti. A to je grad koji sam zavolio,
osjetio nešto čime me je ispunjavao i kad sam najneraspoloženiji. Ovih dana mi
je to i potrebno.
Da se opet vidim s Mufom, Majdom, djecom. Planirao sam se isti dan
vratiti ali sam ostao na konaku.
Što su imali ispričati već su to učinili. I zbog toga čeznem za
dnevnikom. Razgovorima s Majdom sam mogao zaokružiti cijelu ratnu priču o
Trošnju.
Sada je poznat broj ukupno ubijenih i poginulih, onih koji su
prošli kroz logore, koliko nas je ranjavano, zatim činovano, i na koncu da su
dvojica od nas odlikovana i najvišim ratnim priznanjem. Znam da nas one kobne
noći u selu zanoćilo 146, kako god sada da razmišljam mislim da je malo mjesta
u Bosni i Hercegovini koji su za nju dali više. To je ono što želim u dnevnik
ubilježiti. Ali i dalje uzaludno podvirujem pod jastuk.
Postavio sam sebi samo dva pitanja. Prvo je bilo - ko, a drugo -
zašto?
Na prvo pitanje ne vjerujem da ću odgovor ikada saznati. Čak i
sistemom eliminacija ne mogu doći do njega. Od stotinjak, i više ljudi koji su
mogli doći u kontakt tek je njih desetak za koje mogu svoju ruku založiti. Sve
dalje bi me odvelo da bih vremenom počeo možda sumnjati najviše u onoga, one
koji to nisu učinili.
Nekako sam vjerovao da je taj negdje u sredini. Neko s kim sam bio
dovoljno dobar, koga sam izgleda u svome dnevniku predstavio boljim nego u biti
jeste, neko koga nisam u cjelosti upoznao zbog čega ga i ne bih gurnuo među
najsumnjivije. Na kraju, mada to nikako ne bi trebalo tako biti, ipak će ostati
kako to i nije toliko bitno. A kada je tako onda mi je i najbolje odustati od
mučenja tim pitanjem.
Ostaje ovo drugo. U dnevniku nije bilo ničega čega bi se bataljon i
brigada postidjeli, ne vidim da bi cilj trebao biti uklanjanje dnevnika. Ili je
taj neko puno pominjan u dnevniku pa mu treba da se hvali negdje, nekome i
nekada, ili je tome nekom samo žao što on lično nije vodio dnevnik.
Možda će ga prepisati, korigovati, i prodati kao svoj. Zapravo,
prodati ga može i originalnog. Možda ga neće prodavati, već štampati. U tom
slučaju bih ga mogao tužiti, i sigurno dobiti na sudu.
A možda mu je neko naredio, s ciljem da posluži za monografiju
brigade. Ali, zašto ga onda ne bi od mene tražili? Možda se boje da im ga ne
bih dao. Ako je to, onda su u pravu. Dva puta sam život rizikovao da ga spasim,
nema cijene po kojoj bih ga nekome prodao.
Trenutno ne mogu doći ni do jednog odgovora. Brine me to što
postoji mogućnost da do njih nikada ni ne dođem.
Do sada sam ovakve, i sve slične situacije rješavao na isti, jednostavan
način, sve sam trpao na pleća sudbine. Sada ni to ne mogu. A da ne postavim
novo pitanje. Ako je i od sudbine, zar nije previše.
Ostaje mi rezervna, sada i jedina opcija. Prepustiti se vremenu.
Istina, ne mogu se sjetiti koliko je tačno dana otkada mi je dnevnik ukraden.
Između ostalog i zbog toga što sam neko vrijeme kontao kako je samo posuđen.
Ipak ću moći brojati mjesece, godine. I nikada neću zaboraviti da se to
dogodilo. Pokušavat ću saznati i zašto, ali i ko.
***
Nekad se i u jednom danu puno toga promijeni. Vratio sam se iz
Jablanice, situacija u kasarni po pitanju raspoloženja saboraca doseže vhunac. Glave
su pognute, zvanično je stigla odluka, naredba o gašenju brigade. Bez drugih
pojedinosti.
Za razliku od mene koji sam svoje brige brinuo, Jakup je izgleda
nešto radio. Raspitivao se, i saznao da ćemo mi iz minobacačke čete svi u
korpusni artiljerijski divizon koji se reorganizuje i dolazi u Pazarić.
Čujem da Zuhdija sprema neku predstavničku grupu koja će put
Korpusa, tražiti da se brigada sačuva, barem u formaciji bataljona. Ne vidim da
je puno onih koji vjeruju da se nešto u tom pravcu može promijeniti, ne čudim
se onima koji šapuću kako će taj odlazak predstavljati „traženje sebi selameta“.
Jedni su i uvjereni da je ovo kraj, žele potpisati zahtjeve za
demobilizaiju. Eko i ostali personalci sugerišu da se ne žuri, uzimaju adrese
od svih, kako bi se bilo u kontaktu.
U svakom slučaju kasarna se polako prazni. Znam sebe, sjećam se i
obećanja da ću u brigadi ostati dok ona postoji, obećanja koje je ovom naredbom
prestalo d ame obavezuje.
***
Da li je jutro pametnije od večeri? Svi su uz Jakupa, ako je
naređeno da idemo u Pazarić onda nema svrhe da ovdje čekamo da se to promijeni.
Možemo tamo i žaliti, i čekati eventualni poziv Zuhdije.
Petnaestak nas je, siguran sam da se možemo držati skupa. Predajem se,
ne vidim svrhu da jedini ja ostajem. Uzeo sam ruksak i pogledao posljednji put
ispod jastuka. Ovaj put nisam ni očekivao, ni nadao se da ću ugledati dnevnik.
Prije izlaska iz spavaone iz džepa sam izvadio ogledalo. Pogledao
sam se. Vidio sam ono što sam osjećao, ljutnju i nevjericu da nas rat nije
učinio nimalo boljima. Na tren pomislih šta i kako vidi onaj ko mi je ovo
učinio. Davno sam rekao kako se ne čudim ljudima koji ne koriste ogledalo, sada
dobijam surovu potvrdu toga.
Napuštajući kasarnu pokušavam razmišljati samo o tome da se ne
okrećem. Suze sam propustio isplakati kad je bilo vrijeme, sad mi je ne žuriti,
držati tišinu kojom sam ispunjen.
Valjda sam želio do Pazarića ići sam, zbog čega i jesam zaostajao. Ipak
ni ovo neće izaći kako sam planirao. Mirsad Šljivo je, iz nekih svojih razloga
također bio spor. Sustigao me je. Tad je već bilo jasno da ćemo dalje zajedno. Kao
i da će se moje raspoloženje, makar privremeno popraviti.
Mirso je takav. Ako nekad i uveže dvije ozbiljne rečenice, treću
mora okrenuti na šalu. Nakon svega što mi je sudbina priredila ovo je skromni
oblik isprike.
Vučemo nogu za nogom, skaćemo s teme na temu, Mirso je sve vrijeme
u svom fazonu, neminovno se priklanjam. Ako koga usput sretnemo ni teoretski
neće na meni vidjeti tuge koje nosim.
Prolazimo raskršće u Tarčinu, tu Mirso zastaje. Gledamo kuću ispod
puta. Oronulu, kao moje prikriveno raspoloženje. Moje misli idu ka tome da samo
čeka prvi vjetar pa da se smiri. Ne znam kako je ranije nisam primjećivao, ili
je moguće da mi ranije i nije izgledala ovako jadno.
Mirsove oči su posebne, često vide što nijedne druge ne bi. Pravi pet-šest
koraka, koliko je do brine, a kako bi i slučajnom prolazniku bilo jasno da baš
kuću zagleda. Kuću, koja može zaustaviti samo nekoga kao Mirso.
Pridružio sam mu se. Ne bih drugačije ni pogodio šta mu je na umu.
- Šta ti misliš – kreće sa svojom predstavom – koliko bi trebalo
vremena da se ovo renovira?
- Zavisi koliko je vrijedan onaj čija je, odnosno kome će pripasti –
znao sam da ne trebam govoriti šta zaista mislim – meni, recimo, ništa bolje ne
bi ni trebalo!?
- Šta će mi šta bolje – Mirso je zadovoljan što sam prihvatio priču –
dvije sobe i kuhinjica je taman. A nema se na njima bogzna šta popravljati!? I krov
je dobar, ovo crijepa što ima sve prebaciti na prednju stranu, na zadnju
nabaciti kakvog lima, i ko grom!
- Ne treba ni ove basamake nove praviti – osjetio sam da neko prolazi
cestom pa sam uozbiljio i malo pojačao glas – samo naštiklati to što fali.
- Naravno. Nema veze ako su i daske različite...
Pričali smo i o prozorima,
vratima, dimnjaku, da pretpostavljamo kako ne treba iznutra ni malterisati, samo
malo okrečiti. Mašta je radila, suzdržavali smo smijeh gledajući preko oka kako
se dedo koji je naišao zaustavio, odmahnuvši kojiput rukama iskazujući tako
svoj ibret.
Sačekali smo da se dedo udalji, zagrlili se i vratili na cestu. Ali
nećemo odmah produžiti.
Slučajno ili ne, stotinjak metara iza nas ugledao sam Jasmina
Čolpu. Kratko razmišljah da se povratim ali bi dovoljno što je rukom signalizirao
da nas je prepoznao, te da žuri. Tako smo se samo pozdravili.
Gledajući za njim ponovih ono što mi je na Igmanu prije tri godine
rekao, prevevši samo u trenutnu perspektivu:
- Bio si u pravu, drug. Mrtva glava ne bi objavila dnevnik, živa će
napisati memoare!
