O jeseni, tugo moja,
kišna i oblačna,
i danas je moja draga
od žalosti plačna.
Znam i danas ko i juče
čekaš dal ću doći.
Ali ja sokakom tvojim
više neću proći.
Nit ću proći, nit ću doći
tebi ikad više.
Što je bilo među nama
zaborav nek zbriše.
Srce drugoj pripalo je,
oprosti, Jasmina.
Sada volim moju Almu,
i našega sina.
/Nikola Škrba/
Posljednji vjesnik da je rat završen je to što se na licima svih da
vidjeti svjesnost te činjenice. Svih, ili barem na licima većine.
Ponovo sam bio u Sarajevu. Osjećaj me vodio da je to grad u kojem
će promjene biti najvidljivije. Sarajevo me nije razočaralo, ipak se ja vraćam
pomiješanih osjećanja.
Neke se stvari nisu promijenile. Ponovo sam zagledao drvo na
zajedničkoj terasi, koja još nije došla na red za čišćenje pa je i njegov život
još malo produžen. Ne znam, da se ja pitam ostavio bih ga. Ipak, znam da oni
koji se pitaju takvo što neće učiniti. Zato sam se nanovo divio ostalom drveću
s Grbavice.
Fehim mi ispriča još jednu ratnu anegdotu a odnosi se na prostor
negdje kod Sedrenika. Tu je jedan rejon
koji je u narodu bio poznat kao Sedam šuma. U ratu mu je taj isti narod ime
promijenio u - Sedam drveta. Ratno Sarajevo sam dovoljno upoznao pa mi nije
trebao posebno pojašnjavati razloge te promjene.
Neke gomile smjeća su po Grbavici očišćene ali još uvijek ih ima
poprilično. Slično je i s ostatkom grada. Uklonjeno je i podosta sredstva koja
su služila kao zaštita od snajperskih vatri, ali mnoga još čekaju. Neke zgrade
koje su granatama rušene i porušene postepeno se čiste. Rekao bih, pripremaju
se za obnovu. Toga je toliko da sam svjestan kako će sve jako potrajati. Što se
toga tiče ni sam ne znam kako bih ja to pokušao izvesti, šta bi bilo
prioritetno a šta metnuto u red za čekanje.
Mogu reći da se slažem i s planom koji predviđa uz ova postupna
čišćenja i težnju da se sve najprije ustakli. Već se po mjesnim zajednicama
organizuju i vrše prijegledi svih stambenih objekata, mjeri i bilježi sve što
treba ustakliti. Ne mogoh a ne odvojiti tridesetak sekundi da zurim u Fehimov
prozor, držeći osmijeh. Divio sam se tome kako su čvrsti, poznat pod nazivom
unfproforski najlon, on i Nail Čubro zategli. I iz sobe, još više s vana, teško
je bilo raspoznati da nije staklo.
Rat je gotov, neke navike će trajati. Tako se prisjetih i boravka
nas devetorice desetak dana na Grepku. Najprije nismo znali koliko, ali računali
smo kako se nećemo dugo zadržavati pa smo brzinski napravili nešto šo smo
bajtom zvali. A što je pokleklo pod prvim jačim pljuskom. Dobili smo
nagovještaj da nam je uskoro ka Trebovoj, no iz principa smo se dali i sagradili
i čvrstu, ali i lijepu baraku. Koja je nekom sigurno poslužila, mada mi u njoj
ni prenoćili nismo.
Najveća promjena su, logično, ulice ispunjene ljudima. Ne jenjava
osjećaj da i čovjeka kojeg prvi put vidiš gledaš kao da se godinama znate,
razlika je što su sada pogledi koji se susreću veseliji.
U svakom slučaju Sarajevo lagano skida ratnu odoru a još laganije
se presvlači u mirnodopsku. Još uvijek su glavni razgovori o ratu, ipak već
niču i nove prodavnice i druge radnje. Pokretanje onih većih, jačih fabrika
mora još pričekati.
Što se mene lično tiče, problem stanovanja sam riješio bar
privremeno. Sve više volim kada se priča vodi o ljubavi, djevojkama, o fudbalu,
muzici... pa ipak se ja teško oslobađam i podsjećanja na rat. Osjećam, znam
kako je puno toga ostalo nedorečeno.
Fehim mi posuđuje civilnu garderobu, na to se već navikavam. Možda i
iz razloga što sam na taj način sličniji većini. Ionako sam čitav dan u
pokretu, sem rodbine tu je već i dovoljno saboraca, a nisu daleko ni Jarčedoli,
Kobilja Glava, kao ni Buća, Briješće ili Dobrinja. Dani su za uživanje u
dočekanoj slobodi, noći za razmišljanja.
Jedino, o monstrumu s Grbavice sam obećao da ću nastojati što manje
razmišljati, tjeraću i sjećanja na lica preživjelih Bošnjaka iz dijela Sarajeva
kojem ću u nekom narednom periodu i ja pripadati.
Sve ovo najbolje ide uz viceve, posebno one koji tek nastaju. Jedan
mi se posebno svidio. Usljed ove
reintegracije u dosta mjesta, zgrada je puno novih stanara. I sad, kao jedna
žena se žali nekoj svojoj prijateljici: „Kuku meni, u mene u zgradi sve
Fočaci... samo ja iz Ustikoline!
Vicevi su zdravi, a čini mi se još više prisjećati se anegdota,
istinitih vedrih događaja. Pitah Fehima, sjeća li se, jednog ranijeg mog
dolaska, zajedno smo išli negdje. On u lijepoj, urednoj i čistoj uniformi
vojnog policajca, s naglancanim čizmama, a ja u neurednoj, treskavičkoj
uniformi, i čizmama koje sam pertlao pozadi. Prigovorio mi je zbog neurednosti,
a kad sam mu objasnio da su mi pertle tako i „zapekle“ da ih je bilo nemoguće
otpertlati, poluvješto je zastajao nekoliko koraka iza mene kako i ne bi bilo
preuočljivo da idemo skupa.
Nije bilo tako davno, ali se Fehim nije sjećao. Sarajevo je
Sarajevo, Treskavica je Treskavica, ali brat je brat. Nisam ga ni uvjeravao da
je doista tako bilo, osmjehivao sam se u sebi.
***
Gorčinu nosim zbog Alme. Prošlog dolaska u Sarajevo sam je čekao,
pregorio neugodnost zbog susreta s njenom majkom Munibom. Nije došla. Neću reći
da mi je tada išta bilo sumnjivo. Odranije je ljuta. U to je prešla
sumnjičavost zbog mog odbijanja da dok je rata ne razmišljam o braku. Nije
shvatala izgovor da ne želim potencijalnu siročad.
Ni ovoga puta je nije bilo kući. Barem mi je Muniba tako rekla.
Sada me je grizao crv sumnje.
Mučne misli je najbolje prekinuti susretom s nekim dragim. Ponekad
povjeruješ da je to šapat sudbine.
Tako ču sticajem okolnosti ići posjetiti rođaka Mehmeda Šesta u
Švrakino selo, koji je jedan od onih što su se demobilisali u prvoj grupi. Išao
sam ga posjetiti s obzirom da sam mu sinčića slučajno sreo u gradu. Svratili
smo do mene, tačnije do Fehima, zadržao se pa sam ga morao otpratiti.
Usput mi je bilo navratiti i do Damira Imamovića, Alminog rođaka. Pitao
je jaranski, i nisam mu krio ništa od onoga što se desilo. Bolje rečeno, što se
nije desilo.
Ako sam ja već naginjao mirenju sa stvarnošću, čini mi se kako je Damir
bio poljuljan mojom pričom. Mene je dobro upoznao, navijao je za našu vezu. Za
našu ljubav. Ljubav, koja je bila obostrana ali kojoj je usfalila posljednja
karika. Glumio sam ravnodušnost, riješenost
da odustanem, Damir je vjerovao kako baš on može sastaviti prekinuti lanac.
Meni je sutradan bilo nazad u kasarnu, utoliko raspoloženiji što je
Damir ostao pri tome da će se narednih dana svakako vidjeti s Almom, uvjeravajući
me kako ga iskrenost u mojim očima obavezuje da joj prenese ovo o čemu smo
razgovarali. Te da, kada ponovo budem dolazio javim mu se, a on će udesiti da i
Alma dođe.
***
Povratak u Mehine Luke doživjeh kao novu ćušku sudbine. Razgovor s
Damirom donio mi je dilemu, ne znam je li teže preboljeti Almu ili se uzalud
nadati. A dočekuje me još jedna vijest koju nisam očekivao, koju još ne znam na
koji bih način osjećao.
Kasarna u Mehinim Lukama se uskoro zatvara, šapuće se i da se gasi
i naša brigada. Sad ide drugi val dobrovoljnog napuštanja Armije, kao i
iščekivanja nas koji ćemo ostati toga gdje ćemo biti raspoređeni.
Čudan zeman, govorim samome sebi. Svi oko mene su ljuti samo zbog
toga. S pravom se pitaju koje to jedinice ostaju, zašto se naša gasi.
Složni su u tome, gasiti je trebalo jedinice iz kojih je više onih
što odlaze, što imaju gdje, nikako one s najsvjetlijom historijom. U koje
bespogovorno spada i naša. Ostali smo i bez Foče, sad i bez brigade. Osjećamo se
izdanima, prevarenima. Sve glasniji su i oni kolebljivi, sve češće se da čuti
da će ovim činom, ako do njega dođe, i prelomiti. Onog momenta kada se zvanično
saopšti kako brigade nema više, oni će podnijeti zahtjeve za demobilizaciju.
Dijelio sam javno razmišljanja ostalih, ali sam unutar sebe znao
kako je meni ovo trenutno treća, posljednja briga.
Obećao sam Damiru, i htio sam vrijeme do tada ostati iskren. Nisam
izlazio nigdje iz kasarne. Osim, kada bi došlo vrijeme straže.
Nije mi se nigdje ni išlo. I zbog Alme, ali i zbog ovog drugog,
ovog u šta sam i dalje vjerovao, nadao se. Svakodnevno sam se desetak puta
podvirivao pod jastuk.
Iz dana u dan su vjera i nada blijedile. Teško sam se mirio s
istinom, ali sam je sve više postajao svjestan. Gašenje brigade, napuštanje
kasarne, teško će svakome od nas pasti. Meni najteže.
